Parkinga uvijek ima koliko vam srce želi i višestruko je jeftiniji od parkiranja u hrvatskoj Metropoli, a da bismo se podružili s prijateljima, mi provincijalci ne moramo prevaljivati kilometre. Omiljeni kafić, „plac", pošta, banka, crkva i glavni trg koji glumi špicu - sve nam je to na dohvat ruke u radijusu od par sto metara
U današnje doba, u kojem zasigurno i Knjazova baka Slavica vješto barata mejlom, a svi znamo što je to newsletter iliti njuzleter, i u moj Inbox često klizne obavijest poput ove: "Pozivamo vas na otvorenje nove trgovine makrobiotike na Trgu... U Zagrebu."
Ili: "Ne propustite jedinstvenu i nadasve suludu psihološku radionicu 'Kako NE zadaviti kolege koje ne podnosite' koja se održava u - Zagrebu".
I tako prolaze jedinstvene promocije književnih hitova, izložbe instalacija otkačenih konceptualnih umjetnika, projekcije nezavisnih dokumentarnih filmova, radionice kreativnog pisanja, tribine uglednih svjetskih intelektualaca...
Dolaze i prolaze šminkerski „eventi": predstavljanje najnovijih svjetskih hit parfema, kozmetičkih linija, premijere odličnih filmova vrlo zavisne produkcije, bajne kazališne predstave, koncerti iz snova.... Sve to i trilijun drugih malih i velikih stvari u Hrvatskoj događa se samo u - Zagrebu.
Starbucksova kava u ruci, lude štikle na nogama
Još otkako sam bila klinka, duboko sam u sebi osjećala da će me životni put odvesti u neku od svjetskih metropola i da ću postati stanovnicom New Yorka, Pariza, Hong Konga, Berlina... Ili Ria, (ah, Brazil), L.A.-ja ili Chicaga.
Za tu moju poetičnu zaluđenost velikim gradovima krivim svoju maštu koja izromantizira i najneromantičniju stvar na svijetu. Velike prometne gužve ili stravičan kriminal, bande u opasnim četvrtima, predinfarktna jurnjava ili duga putovanja na posao - mojoj mašti nisu bili prepreka u fantaziranju već viđenog, ali tako ugodnog sna, da ću i ja jednog dana koračati ulicama npr. New Yorka. Pod rukom NewYork Times, u ruci famozna, (ne baš dobra), Starbucksova kava „to go", na licu osmijeh, na nogama lude štikle, a kosa divlja, duga i sjajna - kako i priliči takvom snu.
Moj osjećaj iz djetinjstva me gadno zeznuo i umjesto do 5. avenije, navigao me do obale našeg Jadrana i iskrcao u jedan mali grad u kojemu se život pokazao iznenađujuće sjajnim.
Sretan život romantične provincijalke
Oko polovice hrvatskog stanovništva živi u malim gradovima ili selima pa tako nama „seljakima" treba svega desetak minuta da stignemo na posao. Zamislite koliko je to sati spavanja duže na nivou cijele godine. Time nam ostaje više vremena za nas same i tako kao da postajemo kradljivci kojeg sata života više. Naravno, kako to već biva u ljudskoj prirodi, u pravilu ne znamo to poklonjeno vrijeme pametno iskoristiti te razmaženo zijevamo i zanovijetamo jedni drugima da smo taaaako umorni, a dolazimo kući s posla, pazite sad ovo - u tri, četiri popodne! E to već podsjeća na vrijeme Juge kada se cijela obitelj svakodnevno okupljala za ručak oko lonca sarme ili dobre stare filane paprike. 
Da bismo se podružili s prijateljima, mi provincijalci ne moramo prevaljivati stotinjak kilometara, a omiljeni kafić, „plac", pošta, banka, crkva i glavni trg koji glumi špicu - sve nam je to na dohvat ruke u radijusu od par sto metara. Parkinga ima uvijek koliko vam srce želi i višestruko je jeftinije od parkiranja u hrvatskoj metropoli. A hvala Bogu, u izobilju ima i lokalnih čudaka, da ne kažemo luđaka, koji tek u malim zajednicama dolaze do izražaja i zato - oprezno s njima.
Vožnja biciklom u provinciji nije nužno suicidalna aktivnost jer mnogi mali gradovi imaju biciklističke staze daleko od glavnih prometnica pa se tako čovjek može navozati do mile volje bez da mu stalno netko trubi iza leđa i nervira ga.
Na hrvatskom selu, kao i u malim mjestima, mnogi imaju vlastiti potvrtnjak, sami uzgajaju povrće i voće. Nad onim rijetkim bokcima koji to nemaju, već će se smiliti neka baka ili roditelji, teta ili strina pa im tutnuti zimnicu ili košaru upravo ubrane salate, zdjelu jagoda ili mirisnih paradajza, a možda i pokoje svježe, tek sneseno jaje.
Ponuda zabavnih sadržaja u malim mjestima u Hrvatskoj odavno je nadišla granice veselica u lokalnom domu mjesne zajednice s famoznim „čokoladnim plesom" pa tako nama lajbekima pojam lounge ili cocktail bara već odavno ne zvuči kao neka gadna psovka ili pasta za zube.
Totalno izluđujuća Metropola
Živjeti u malom mjestu u kojemu ste i odrasli je divna stvar; svi se poznaju i pozdravljaju se na ulici uz široki osmijeh, baš kao u pjesmi „Wonderful life". Svi poznaju vas i vaše roditelje, vaše korijene, navike i namjere. Ponekad to ide tako daleko da vas ostali poznaju bolje od vas samih, što vas zaista ponekad može, blago rečeno, dovesti na rub živaca. Kako znamo da ništa u životu nije besplatno, sve to stoički podnosimo uz obavezan osmijeh i nonšalantno odmahivanje rukom jer za uzvrat dobivamo nešto mnogo vrednije: osjećaj pripadnosti, sigurnosti i topline.
Problem uskih granica života u provinciji se javlja kada se mi dojdeki, ničim izazvani, zaželimo kulture, obrazovanja, zabave ili, ne dao Bog, zahtjevnije medicinske usluge, koje u našem malom mjestu nema ni za lijek. Tada nam valja poći put hrvatske metropole i gužvati se po tramvajima, trubiti s velegrađanima po raskrižjima i praviti se da kužimo kako se ulazi u rotor, što vas ostale prilično izluđuje. Tom prilikom također opsujemo u sebi barem šezdeset puta što smo došli u grad i jedva čekamo da dođemo doma, skinemo cipele i izmasiramo stopala.
I tako umorni od napornog dana u metropoli, mi se provincijalci udobno smjestimo na ležaljke u našim širokim seoskim dvorištima, uz more ili voćnjake, pozovemo tako i susjedu pa zajedno pijuckamo limunadu i lijeno prebiremo po mašti: Toronto... Buenos Aires... Neee... Cape Town, Shangai... Tokyo, Sydney...
Živjeti na selu, zadovoljno dangubiti uz zvukove prirode, buditi se uz kukurikanje pijetla, a istodobno čeznuti za svjetlima dalekih metropola - nije li i to svjetla strana globalizacije?
