Znaju li Hrvati samo kopirati tuđe?

Usprkos činjenici da na svim razinama imamo tako mnogo talentiranih i uspješnih ljudi, u Hrvatskoj su u posljednje vrijeme počeli vidljivo isplivavati samo „plagijati". Toliko očiti i iritantni, da nažalost, zasjenjuju mnogo toga originalnoga. Novi imidž Franke Batelić čista je kopija Rihannine estetike, Severinin novi single zvuči baš kao onaj Edwarda Maye i Vike Jiguline od prije par godina, a nebrojene modne kampanje su nam već odavno totalne kopije stranih. Znamo li išta uzbudljivo, svježe i cool smisliti sami?

Madonna se godinama furala na Marilynku. Tajči je 90-e s „Hajde da ludujemo" pomela svu konkurenciju na Eurosongu, frizirana i našminkana baš kao Marilyn. U suvremenom showbusinessu tolike su žene svojim stilom i imidžem prizvale u sjećanje neponovljivu i najslavniju plavušu u povijesti - Marilyn Monroe. Neke više, neke manje uspješno. Bila je tu riječ o snazi inspiracije koju je nosio nezaboravan Marilynkin pin-up imidž - imidž koji se pretvorio u inkarnaciju ženstvenosti i senzualnosti same, klišeizirani, ali obljubljeni prototip ranjive, ali fatalne i neodoljivo seksi plavuše. No, Madonna i Tajči nisu bile kopije Marilyn, one su se (tj. njihovi stilisti) samo vješto, na momente i duhovito te komercijalno uspješno poigravale ikonskim lookom pokojne filmske dive.

Želim, želim, želim... biti kao teta Rihanna

Što se, međutim, događa kada se (očito nevješti) hrvatski stilisti i menadžeri počinju „igrati" lookom živuće glazbene dive Rihanne i doslovno prekopiraju njezin imidž na domaću pjevačicu u usponu Franku Batelić? (Nadamo se da Franka to nije sama smislila, jer ako jest - netko stariji i iskusniji, trebao joj je reći da to baš i nije najbolja ideja). Događa se jeftini, neinventivni i iritantni „plagijat" osobnosti i izgleda, koji svjedoči posvemašnjoj copy-paste koncepciji naše estrade na kojoj se očito razmišlja na ovakav način - Rihanna je jeb... uspješna, slavna i bogata pa što ne bismo Franku pretvorili u Rihannu, dali joj da pjeva na engleskom i plasirali je na strano tržište?! Ne možemo fulati! I eto, dobili smo malu hrvatsku Rihannicu s vatreno-crvenom kosicom i bijelom haljinicom, koja pleše u nekoj kamenoj vrleti, baš jednako onako kao i „originalna" Rihanna u svome spotu. Šteta, jer Franka Batelić je prekrasna, talentirana, mlada i uspješna djevojka pa je naprosto mogla ostati Franka, a ne postati „kopija Rihanne".

Gore: Rihanna u spotu "Only Girl In The World"; dolje: Franka Batelić u novom spotu "On Fire"

U glazbene dionice Frankinog novog singlea „On Fire" ne ulazimo (to je stvar glazbenog ukusa), ali vizualno analizirajući Franku i njen novi spot, dođe nam žao što je ova prekrasna mlada cura tako očigledno klonirana u Rihannu.

 

Gdje prestaje inspiracija, a počinje krađa?

Da ne ispadne da je veleslavna gospođa s početka teksta, Madonna, nevina u svojim stilskim  poigravanjima. Samuel Bourdin, sin slavnog fotografa Guya Bourdina, tužio je Madonnu za spot „Hollywood" u kojem je kraljica popa „plagirala kompletnu umjetničku estetiku njegova oca" (citat iz tužbe). Madonna se branila da su Bourdinove fotografije samo poslužile kao inspiracija jer ona iznimno cijeni i dobro poznaje njegov rad. Na veliku sreću „Zaklade Guy Bourdin", američki sud nije „popušio" argumente pjevačice i Madonna je 2003. skupo platila pretvaranje Bourdinovh fotografija u pokretne slike u svom videu.

Madonna je 2003. skupo platila svoje "poigravanje" estetikom slavnog pokojnog fotografa Guya Bourdina u svom spotu "Hollywood". Branila se kako je u njegovim fotkama samo pronašla inspiraciju, ali američki sud nije imao razumijevanja za takve argumente. Presudio je u korist "Zaklade Bourdin" i Samuela Bourdina, sina pokojnog umjetnika, koji ju je tužio

Franku Batelić vjerojatno nitko neće tužiti jer je u svjetskim glazbenim razmjerima potpuno nevažna. Baš kao i Frankina ekipa, tako je prošle godine i Fashion.hr preširoko shvatio pojmove „inspiracija" i „hommage" pa je njihova vizualna kampanja za Dove Fashion.hr proljeće-ljeto 2011. bila čisti copy-paste stare Givenchyjeve kampanje za jesen-zimu 2009/2010. Madonna je velika pa je jako skupo platila svoju pogrešku. Franka i Fashion.hr su u svjetskim razmjerima zrnce pijeska pa nitko izvan granica Hrvatske nije i vjerojatno niti neće primijetit njihovo široko poimanje pojma „inspiracija".

Lijevo: originalna Givenchyjeva kampanja jesen-zima 2009/2010; desno: Fashion.hr-ova verzija Givenchyjeve kampanje za Dove Fashion.hr proljeće-ljeto 2011

Nažalost, u hrvatskoj modi ima još niz primjera takvog rastezljivog shvaćanja „hommagea" pa smo tako u proljeće ove godine svjedočili novoj kampanji domaćeg modnog dvojca Boudoir, nazvanoj „Queen od Hearts". Ne znamo jesu li Boudoirke čule za rad slavnog nizozemskog fotografa Erwina Olafa, ali nekako pretpostavljamo da jesu jer estetika njihove kampanje neodoljivo podsjeća na ciklus Olafovih fotografija „Royal Blood". Nježna bjelina ženske kože i romantičnih haljina razbijena je krvavim „mesarenjem"... I dok je Erwin Olaf poznat po svojim surovim horor detaljima koji iskaču iz besprijekorne čistoće fotografije, Boudoirke su nas prilično iznenadile svinjskim srcem pored haljinica od tila. Jer to inače radi samo Olaf. Prije njih.

Jesu li se dame iz hrvatskog modnog dvojca Boudoir u svojoj kampanji za proljeće-ljeto 2011. (desno) "poigrale" estetikom slavnog nizozemskog fotografa Erwina Olafa (lijevo)?

Da je Severinin novi single „Brad Pitt" samo malo drugačije aranžirana i remixirana verzija slavnog hita Edwarda Maye i Vike Jiguline „Stereo Love" iz 2009. to već vrapci na grani pjevaju... Naravno, nitko nije kriv dok mu se krivnja ne dokaže pa tako ni mi nismo sud koji će presuditi Severini u ovom slučaju, ali kada poslušate te dvije pjesme, stvari su itekako jasne. Na optužbe da se radi o plagijatu Severina je nekolicini medija izjavila da je riječ o tome kako pjesme nisu slične „melodijski, nego produkcijski". WTF?

 

„Kopiranje" kao hommage, istraživanje, ironiziranje, samoironiziranje...

Mnogi slavni umjetnici kroz svoj rad kao potku provlače estetiku drugih. U likovnosti to najviše dolazi do izražaja. Elementi tuđe umjetnosti u vlastitim djelima nerijetko su u službi eksperimentiranja, istraživanja, odavanja počasti i hommagea „duhovnim" mentorima, ironiziranja, samoironiziranja... Međutim, u tim slučajevima individualna umjetnička koncepcija i originalnost ostaju netaknute, a razlog posezanja za tuđim djelom nije podvaljivanje tuđeg pod svoje (pa ako prođe prođe), već propitivanje vlastitoga kroz dijalog s tuđim.

Za ovogodišnji je venecijanski Biennale slavni belgijski multidisciplinarni umjetnik Jan Fabre napravio niz mramornih skulptura objedinjenih u ciklus nazvan „Pietas". Ciklus je hommage kiparskom radu velikoga Michelangela, a njegova je slavna Pietà, Bogorodica s mrtvim kristom, poslužila Fabru kao središnji moment skulpturalne instalacije. Kao i Michelangelova Pietà, tako je i Fabreova izrađena od najboljeg mramora iz toskanske Carrare. Fabreova skulptura kao cjelina slijedi slavni predložak (izdaleka se doimlju gotovo jednake), ali je koncepcija i poruka cijele instalacije sasvim drugačija. Marijino lice Fabre je zamijenio mrtvačkom glavom, a mrtvog Krista vlastitim tijelom. Marija, dakle, u svome krilu drži u odijelo odjevenog i bosonogog umjetnika koji u svojoj ispruženoj desnoj ruci pak drži ljudski mozak. Po njegovu tijelu gmižu kukci, a na obraz mu je sletio leptir. Nećemo ulaziti u složene poruke koje Fabre odašilje svojom grandioznom referencom na Michelangelovo najpoznatije djelo, ali se nadamo da smo ovim primjerom jasno razgraničili pojam hommagea i pojam kopiranja tuđega.

Istinski umjetnički dijalog: hommage Jana Fabrea velikom Michelangelu

Znamo da ekipa Franke Batelić ili Fashion.hr-a nije Jan Fabre (teško nam pada uopće ih i stavljati u istu rečenicu s Fabreom) pa ne zna gdje prestaje dijalog s tuđim izražavanjem, a počinje plagiranje; ali na kraju krajeva, njihova javna djelatnost najviše je antipatična zato jer vrijeđa zdrav razum publike i još je k tome smrtno dosadna. Jer uzbudljivost stvaranja je u nastanku novoga, zar ne?!