Ženama se nerijetko lijepi etiketa da su nekontrolirano ljubomorne i posesivne, ali crna kronika, posebno posljednjih nekoliko tjedana, dokazuje suprotno - muškarci su ti koji svojim partnericama ne daju da dišu u vezi. I to doslovno. One koje odluče otići, ponekad to čine pod cijenu vlastitog života
Zora Bjelousov
Od sumraka do zore i natrag
Ženama se nerijetko lijepi etiketa da su nekontrolirano ljubomorne i posesivne. Da muškarcima u vezi ne daju da dišu, da ih guše, provjeravaju, uhode, izluđuju... Sve to raskošno garnirano ispadima histerije i napornih monologa. Navodno prčkaju sirotim muževima/dečkima po mobitelima, njuškaju sakoe i odijela, čeprkaju po džepovima, traže duge vlasi navodnih ljubavnica na njihovim košuljama, mahnito ih zovu svake dvije minute...
Slušamo takve priče od djetinjstva i gotovo da odrastamo na klišeju kako se u nekom mračnom trenutku žena, to krasno, seksipilno, voljeno biće u koju je muškarac na početku bio ludo zaljubljen i za kojom je izgubio glavu, pretvara u dosadnog žandara, koji čuči u zasjedi i pakosti sirotom partneru, podrezujući mu krila slobode svojom sumnjičavošću. Mogu zamisliti karikaturalnu scenu - On spokojno spava, mirno poput bebe, a Ona, mahnitog pogleda, raščupanih kosa i fokusirano kao pas koji njuši tartufe, prekopava po njegovim stvarima, tražeći dokaz nevjere. Preglup stereotip.
Koliko sam samo puta od svojih prijatelja čula komentare tipa - „najviše mrzim kad sam s dečkima vani, pa me ona zove svakih 5 minuta" ili „najviše mrzim poruke tipa: di si?" ili „kaj nemrem više ni sa starom frendicom otić' na kavu, a da ona ne dobije nervni slom"... Ma, joooj, da, jadni vi, tako savršeno čedni i besprijekorno vjerni, s tim luđakinjama od djevojaka/žena! Ponekad doista maestralno pretvarate žene u „dežurne kučke". 
Majstori emocionalnog vampirizma
Priča obično počinje tako da je muškarac jako (da ne kažemo ljubomoran i posesivan, al' recimo onda), brižan, zainteresiran i zaštitnički nastrojen. Davno sam se vrlo kratko družila s tipom (čak se ne može reći ni da smo hodali), koji je bio vrhunac licemjerja u ovakvim stvarima. Čitaj: on je svake sekunde morao znati gdje sam, s kim sam, s kim razgovaram, s kim se sms-am... Svoju je slobodu, naprotiv, čuvao kao zmija noge. Čitaj: ja nikad nisam ama baš ništa znala... Kao svaka zaljubljena žena, na početku sam (o, glupače!), mislila da je toliko luđački zaljubljen u mene da ne podnosi ni kad me netko okrzne u prepunom klubu. Naša je veza neslavno počela propadati kada je on dobio dva histerična napada zaredom - jedan jer me nakon sto milijuna godina nazvao bivši dečko, a drugi kada sam u 10 navečer primila sms od mame i odbila mu pokazati da je to doista mama.
Volim te do smrti!
Bogu hvala, ne znam kako to izgleda kada se ljubav počne pretvarati u mučenje. Bogu hvala, ne znam kako to izgleda dobiti šamar od čovjeka s kojim ste još prije nekoliko sati vodili ljubav. Ne znam kako to izgleda kada je muškarac taj koji ima kontrolu nad svakom sekundom ženina života. Kada je njemu dopušteno sve, a njoj niti kava s prijateljicama.
Prvi medijski razvikan slučaj kojeg se sjećam bilo je ubojstvo Dominique Dunn, kćeri nedavno preminulog velikog američkog novinara Dominicka Dunna. Ja sam bila djevojčica, ali se sjećam šokantnih novinskih napisa. Bivši dečko nije se mogao pomiriti s činjenicom da ga ostavlja, pa ju je u trenutku prekida počeo gušiti, pred ulaznim vratima njene kuće, pred kojom su se rastajali. Dominique Dunn predugo je bila bez krvi i kisika u mozgu, pa je pala u komu i nakon nekoliko dana umrla.
Kada sam već bila odrasla žena, beskrajno me uznemirila smrt prekrasne francuske glumice Marie Trintignant (vjerojatno zato jer je bila svuda po medijima), koju je ubio dečko, poznati francuski roker Bertrand Cantat, karizmatični frontmen slavne rock-grupe Noir Désir. Svađa je počela, meni tako poznatim uzrokom - činjenicom da je Marie dobila sms od bivšeg muža i odbila ga pokazati Bertrandu. Budući da ju je opalio posred lica i da je pala sljepoočnicom na radijator, nije joj bilo spasa. A baš nekoliko dana prije, francuski tabloid Paris Match donio je njihove romantične i zaljubljene fotografije sa snimanja zajedničkog filma u Vilniusu. 
Odonda, smrti su se samo redale... Sram me je, ali nisam ih više uopće pamtila, bez obzira na to gdje su se i kome događale. Prelistala bih novine i odmahnula rukom na sve te tužne ženske sudbine. Do prije nekoliko tjedana, kada sam ih opet počela pamtiti jer mi se učinilo da su se rasplamsale, poput neke užasne pošasti. Najprije je u Šeovici, 23 godišnji dečko raznio bombom 16-godišnju djevojku, onda je, prije par dana čovjek nasmrt izbo ženu nasred Poreča, a drugi, pak, u nedjelju ranio nožem svoju djevojku u Puli. Niti jedan nije mogao podnijeti prekid. Ne znam uopće kako bih to komentirala.
Možda ćete mi sada reći da su to ekstremni slučajevi ili potpuno disfunkcionalni odnosi, ali odbit ću prihvatiti da ste u pravu. Nažalost, mislim da se to može dogoditi svakome. Također, reći ćete mi da ponekad i žene ubijaju svoje partnere i dati mi mršave argumente ili primjere poput slučaja Ane Magaš. Ponovno ću odbiti da ste u pravu. I odbijat ću da ste u pravu sve dok muškarci ne prihvate etiketu da su (ponekad) jednako ljubomorni, histerični i posesivni. Da u tome nikakve razlike među spolovima - nema!
