Dubrovačka slikarica Jadranka Mihajlović Munitić totalno je zavela Zagrepčane - njena izložba u Medijateci Francuskog instituta raskošno je slavlje bogatih boja, svjetlosti, zlaćanih odbljesaka i snažnog temperamenta
Stakleni izlozi Medijateke Francuskoga instituta, na uglu Preradovićeve i Tesline u Zagrebu, redovito privlače znatiželjne poglede prolaznika svojim osebujnim izložbenim postavima. Ipak, izložba dubrovačke slikarice Jadranke Mihajlović Munitić jedna je od onih koja je, barem u posljednje vrijeme, oborila rekorde gledanosti. U samo pola sata, koliko je ekipa Femine.hr razgovarala s umjetnicom u izložbenom prostoru, u Medijateku je ušlo barem 20-ak ljudi, a neke su slike, nama pred nosom, prodane po kratkom postupku.
Jadranka Munitić daleko je od razvikane „celebrity" pripadnice hrvatske mainstream art scene, pa zbog toga činjenica da je njena izložba tako snažno odjeknula u Metropoli, još više veseli.
Samozatajna dubrovačka umjetnica nije naviknuta na veliku pompu i medijsku pozornost, ona naprosto, kako sama kaže, radi ono što voli, prateći vlastiti instinkt, i drago joj je ako se njena umjetnost nekome sviđa.
Svoju je karijeru Jadranka Munitić započela davnih 80-ih u rodnome Dubrovniku, u kultnoj galeriji Sebastijan, u koju je došla na poziv Sebastijanove osnivačice Ljube Gamulin.
Ljubav prema umjetnosti, ističe slikarica, baštinila je još u djetinjstvu, a najveću povezanost, u smislu umjetničkoga senzibiliteta, uvijek osjećala prema slikarima poput Dulčića ili Baice, velikim dubrovačkim koloristima. Nakon što je početkom 90-ih zaratilo, Jadranka se oprostila od Sebastijana i, čak u ta teška vremena, uvijek prepuna energije i entuzijazma, najprije otvorila galeriju u obiteljskoj kući, a nakon toga u dubrovačkome Starome gradu.
Ljekoviti kolorizam
Njena GALERIJA HOMA u Starome gradu i danas je kultno mjesto okupljanja umjetnika, galerista, turista i ljubitelja umjetnosti... Iako izvanredna galeristica, Jadranka je svu svoju snagu, talent i osebujnost, pokazala ipak tek kada je prije 10-ak godina i sama uzela kist u ruke.
„Ma ja sam zapravo uvijek nešto slikala, crtkala, radila, ali sam tek prije 10-ak godina skupila hrabrosti i počela svoje slike prezentirati publici i prodavati. Moje slike, osim ljubavi prema Dubrovniku, odišu i fascinacijama prema jednostavnim stvarima koje su me veselile kada sam bila dijete i koje su ostale usječene u pamćenje - svi oni šareni papirići bombona, ukrasi za kićenje bora, šareni stanioli, stakalca, drangulije... 'Lučidavost' mojih slika, među ostalima, proizlazi najviše iz toga.", ističe Jadranka.
Svi putevi vode u... Dubrovnik
Svakako, i struka i publika slažu se kako Jadrankina velika platna fasciniraju svojim kolorističkim bogatstvom, vještim kolažnim tehnikama, sjajem i svjetlošću, koje gotovo hipnotički privlače pogled, posebno u trenucima kada na njih pada sunčeva svjetlost u određeno doba dana.
Impozantni su njeni debeli slojevi boje (najčešće je riječ o tehnici akrila, tempere ili kolaža), iskričavost, bjelilo i plavetnilo Mediterana... Pitali smo Jadranku da li je na slikama uvijek Dubrovnik - odgovorila je - „To može biti bilo koji grad koji zaželite, grad iz vaše mašte..."
Ipak, to jest Dubrovnik, jer ljubav prema rodnome gradu izlazi iz svake Jadrankine slike, a njeni su najčešći motivi - Knežev dvor, Katedrala, Lovrijenac, Stradun, luka, stare karake i brodice, dubrovačke ulice, zidine, more, nebo...
Svojim bojama, koje podsjećaju na najraskošnije zlaćane bizantske freske ili crkvene vitraje, Jadrankina platna prizivaju sanjiva paralelna vremena i arkadijska mjesta. Samo jedan pogled na njih dovoljan je za ljekovitu dnevnu dozu ljepote, svjetlosti i snage. Kao putovanje u sasvim drugu dimenziju.
Izložba Jadranke Mihajlović Munitić ostaje otvorena u Medijateci Francuskog instituta do 26. svibnja
