Roman "Duhovi" prva je knjiga zagrebačke novinarke i spisateljice Ive Ušćumlić Gretić. Autorica je to koja nas je potpuno osvojila svojom istančanošću, toplinom i poetičnošću. Njena priča o odrastanju malo će koga ostaviti ravnodušnim jer podsjeća na to da su suosjećanje i razumijevanje imperativi koji nemaju rok trajanja. Glavna tema romana je nasilje u obitelji, posebno nasilje nad djecom, problem koji – u doba u koje je Iva smjestila radnju (početak 80-ih) - još nije bio dovoljno osviješten

iva ušćmulić gretić, duhovi

Kako si se osjećala kada si prvi puta u ruke primila svoj roman prvijenac tek izašao iz tiskare?
- Zbunjeno. Čudan je osjećaj kad nešto čekaš cijeli život i kad si se nekako već pomirio da se to nešto neće dogoditi – i onda se dogodi. Sad je prošlo mjesec dana od tog dana – izašao je onako prigodno, na prvi dan proljeća – a ja sam tek nedavno počela osvještavati što se dogodilo. Imam knjigu. Svoju knjigu. Pa onda osjećaj prođe. Vjerojatno ću biti svjesna što se dogodilo tek za par mjeseci.

Kako bi svojim riječima opisala roman "Duhovi"? Naime, mnogi ga doživljavaju vrlo tjeskobnim, no meni se čini da je prvenstveno jako nježan i ljudski...
- Roman „Duhovi" je priča o ravnodušnosti. Uvijek mi se činilo da suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost. Htjela sam pokazati što se dogodi kad je ravnodušnost standard. Jer, svakome se u životu dogode ružne stvari, nitko ne prođe bez njih. Ali nekako mi se oduvijek činilo da te ružne, teške stvari ne moraju pobijediti. Ne moraju slomiti čovjeka. Ali da se to ne bi dogodilo, potrebno je da ljudi oko njega budu budni, ljudski. Topli. Da pridrže kad se netko spotakne, da ponesu dio puta ako je to jedini način, da otvore zatvorena vrata ili da – a to je ponekad dovoljno – samo slušaju i budu prisutni. Jer kad toga nema, te prisutnosti i ljudske topline, onda te ružne stvari, ti teški događaji – traume možda – pobijede. To je tema koja je meni neizmjerno važna i htjela sam pokazati do čeg dovede ravnodušnost i kako smo svi međusobno povezani. Zato sam ga i nazvala „Duhovi" jer su duhovi u romanu ljudi koji su uspavani, zarobljeni u svojim sigurnim zonama, ljudi koji su robovi svojih navika, a zapravo svakodnevni, obični ljudi. Imaju priliku biti junaci, umiješati se, svojim postupcima učiniti razliku u nečijem životu, a oni je, eto, ne koriste. Je li roman nježan? Pojma nemam. Meni jest. Ja se volim igrati riječima, volim stvarati te slike, volim miješati poeziju i prozu. I mislim da sam bila nježna prema svojim likovima, čak i onim negativcima. Jer nekako vjerujem da nitko, čak ni oni najgori, ne krene u svijet s idejom „bit ću najgori i zabrljat ću i učiniti puno zla drugima". Krenu u svijet s najboljim namjerama i s prtljagom svojeg odrastanja i onda odustajanje – postupno, korak po korak – učini svoje.

iva ušćmulić gretić, duhoviKoliko tebe ima u romanu, u smislu autobiografskih motiva?
- Možda će zvučati pretenciozno ili glupo, ali čitavu sam sebe dala u roman. Doslovno sam, nakon što sam završila, imala osjećaj da od mene ama baš ništa nije ostalo. Ne govorim o događajima, koliko o emocijama, o cijelom tom svijetu u kojem sam ta dva mjeseca pisanja živjela. Ima mene i u svijetu koji opisujem: opisala sam jedan zagrebački kvart u kojem sam odrasla, opisala sam ulice koje sam dobro poznavala i mentalitet koji mi je dobro poznat, ne samo iz odrastanja, nego i iz „ovih odraslih godina". I govorila sam o stvarima koje su mi intimno važne, najvažnije. Jer, ja najiskrenije – ma kako to naivno zvučalo – vjerujem da moramo biti ovdje jedni za druge. Moramo znati da nismo toliko mali da bi bili nevažni, da ćemo biti poslušani, primijećeni, zagrljeni ako nam je potrebno. To nas čini ljudima, a to smo – čini mi se – zaboravili biti.

Glavna je tema romana nasilje nad djecom – vrlo delikatna tema o kojoj nije lako pisati...
- Glavna je tema, čini mi se, nasilje općenito. Jer ga ima i prema djeci i prema odraslima. Delikatno je, ali mislim da je potrebno. Ja sam kao jako mlada novinarka dobila zadatak pratiti udruge za zaštitu žena i djece. Ne govorimo o davnoj povijesti: govorimo o 1996. godini, i tad se ogromnim uspjehom smatralo izuzimanje zlostavljača iz obitelji te uvođenje silovanja u braku među kaznena djela. Nije postojao pravobranitelj za prava djece, nije postojala pravobraniteljica za ženska prava. Danas je puno toga riješeno, uređeno i o nasilju se više piše i govori, ali ne bih rekla da je situacija bolja. Ovih je dana jedan uvaženi stručnjak relativizirao silovanje. I dalje nailazim na stavove da djeca trebaju čvrstu ruku.

Trenutno radiš u PR agenciji – posao je to koji prilično može "pojesti" vremena i živaca... Kada nalaziš vremena za pisanje?
- Oduvijek malo spavam. Pišem noću, pišem tako da uzmem računalo i sjednem u najgori kafić koji postoji, pišem dok čekam da se skuha ručak, pišem stalno. To je način na koji se ja najbolje znam izraziti. A moj posao je zapravo jako kreativan. Na neki mi način „puni" kreativnost, inspirira me. Sretna sam što je tako.

Tijekom karijere radila si u nizu domaćih medija – kako bi rezimirala svoja novinarska i urednička iskustva u Hrvatskoj, u struci koja je prilično "krvoločna"?
- Novinarstvo je najljepši posao na svijetu. Ne postoji niti jedan posao koji ti omogućuje da upoznaš toliko različitih ljudi, da saznaš stvari koje ti naprave omanju eksploziju u mozgu, da vidiš mjesta koja možda nikad ne bi vidio. Kao novinar sam vozila avion, vozio me u helikopteru Red Bullov pilot specijaliziran za akrobacije. Radila sam reportažu iz tvornice čokolade. Razgovarala sam s akademicima, znanstvenicima koji su jaka imena u svijetu. Razgovalara sam s umjetnicima, radnicima, štrajkašima, beskućnicima, političarima. Ne postoji zanimanje koje ti toliko omogući da proširiš vidike, saznaš stvari koje su čudesne. Ja sam neizmjerno znatiželjna osoba i bila bih najsretnija da mogu stalno učiti. S druge strane, trenutno novinarstvo nije najsretnije zanimanje na svijetu. Vjerujem da će preživjeti ova turbulentna vremena koja su, čini mi se, na razini Gutenbergova izuma tiskarskog stroja. Presložit će se, promijeniti, ali preživjet će. Iskreno vjerujem u to. I vjerujem da je potrebno: mediji su korektivni mehanizam.

Koje knjige čitaš trenutno? Koji te autori posebno fasciniraju?
- Trenutno čitam „Vi se sigurno šalite, gospodine Feynman", divnu knjigu o jednom od najvećih fizičara našeg vremena, a knjiga je spomenik znatiželji i entuzijazmu. Predivno mi je to. Ponovno čitam „Intimnu povijest čovječanstva" koja je čudesna i stalno me iznenađuje kako nije obavezno štivo za sve starije od 18. I stalno sa sobom nosim „Shantarama", knjigu koju je napisao bivši zatvorenik i koju su mu čuvari dvaput uništili kad je već bila gotova. Ima više od 1000 stranica, ja se stvarno divim upornosti. A autori koji me fasciniraju... Italo Calvino jer se predivno igra s formom i obožavam ga. Murakami jer je nevjerojatno maštovit. Lorca mi je stalno u torbi jer obožavam tu slikovitost... Mislim, imam par tisuća knjiga kod kuće, svaku volim iz nekog razloga i na neki način. :)

Pišeš li već nešto novo?
- Ja stalno pišem. Imam gotove dvije zbirke priča koje sad dopunjavam i sređujem. Imam gotovu knjigu kratkih formi, ne znam kako se to zove, to su neke pjesmopriče. I pišem novi roman, ali to je tek na početku.

iva ušćmulić gretić, duhovi

Pokrenula si portal Čuvarkuća.hr – o kakvom je projektu riječ?
- Čuvarkuća.hr je projekt namijenjen roditeljima i promovira sigurno i odgovorno roditeljstvo. Pokrenule smo ga Nina Išek Međugorac i ja prije dvije i pol godine i ponosna sam na ono što smo dosad napravile. Ideja je bila na jednome mjestu okupiti razne stručnjake i korisnike koji mogu dobiti gotove informacije o roditeljstvu i odgoju.

Što bi smatrala svojim najvećim postignućem u karijeri – posebno spisateljskoj?
- Najvažnija stvar za mene osobno bila je napisati Ghosta. To je bila kratka priča koja je poslužila kao inspiracija za balet Lea Mujića za koji je glazbu skladala Anita Andreis. Leo i Anita su nevjerojatno kreativni ljudi koji su velike uspjehe ostvarili u inozemstvu. Kad su mi predložili da napišem priču, nisam vjerovala da ja to mogu – ne po njihovim standardima. Ali napisala sam je i dobiti podršku takvo dvoje ljudi za mene je bila golema stvar. A što se karijere tiče, sretna sam što radim ovdje gdje radim i što sam uopće dobila tu priliku.

Reproduciranje i objavljivanje sadržaja bez pisane dozvole portala Femina.hr nije dopušteno! Licencirajte naš sadržaj.