Nalazimo se 5902 kilometara od Moskve, i ovdje, u Nauškom, na graničnom prijelazu Rusija-Mongolija, vlak će stajati idućih 5 sati i 55 minuta. Kondukterka nam dolazi reći da će granični pregled početi tek za 4 sata, i da do onda radimo što god želimo

zgrada uprave, irkutsk

Irkutsk

U Irkutsku još nije svanulo, a mi se nalazimo na ogromnom kolodvoru, na jugozapadnoj obali Angare. Užurbani putnici silaze s vlaka, a oni koji vožnju nastavljaju šeću po peronu. Kondukter našeg vagona s kojim smo se sprijateljili -Dmitrij je završio svoju desetodnevnu smjenu - putovao je iz Irkutska u Moskvu, i natrag u Irkutsk. Odlazimo u kolodvorsku zgradu, i nakon proučavanja voznog reda hodamo prema centru Irkutska. 

Za razliku od, primjerice Ekatarinburga, Irkutsk je tradicionalan grad - zgrade su uglavnom niske, ima puno tradicionalne sibirske drvene arhitekture, a ulice su relativno uske i zavojite. Irkutsk je većini turista polazna točka za odlazak na prekrasno Bajkalsko jezero. Najpopularnija turistička odredišta (primjerice otok Aljhon), su nekoliko sati vožnje autobusom udaljena od Irkutska. Grad je kao i većina danas velikih srednje- i istočno sibirskih gradova osnovan u 17. stoljeću kao kozačka vojarna. Zanimljivo je da je grad bio i sjedište vojnog područja koje je obuhvaćalo ogromno područje čak do Aljaske koja je pripadala Ruskom carstvu, a zvala se - „Irkutski Američki distrikt"!

Rana je zora i šećemo po potpuno pustom gradu - prelazimo dug most preko Angare i spuštamo se u centar grada. Na glavnom trgu nalazi se Lenjinov spomenik, i cafe-bar koji radi 24 sata. Tamo pijemo jutarnju kavu i jedemo piroške, a neki pripiti bogati Rus pokazuje izuzetno zanimanje za nas. Oduševljen je, kaže, da u Irkutsku vidi nekoga iz Hrvatske!

fontana na trgu kirov, irkutsk

Sljudjanka

Iz kafića odlazimo na Trg Kirova - razgledavamo centar i ponovno se spuštamo na obalu Angare. Svanulo je, i pješačimo natrag prema kolodvoru - odluka je da se lokalnim vlakom odvezemo u Sljudjanku na južnoj obali Bajkalskog jezera, i da tamo isplaniramo ostatak putovanja prema Mongoliji. Lokalni vlak u žargonu nazvan 'električka', na kolodvor dolazi točno, sjedamo u njega i put prema Sljudjanki počinje. Iako vrijeme nije dobro - sprema se kiša - mnogobrojni putnici odlaze na Bajkal na kupanje ili kampiranje. Iznenađuje nas i velika količina stranih putnika - neki Francuzi se raspituju za kampove blizu Sljudjanke, a mladi Nijemci pričaju o iskustvima sa Transsibirske željeznice. 

Plan je da posjetimo slikovitu lokalnu željeznicu koja od Sljudjanke vodi do stanice Port Bajkal, no kiša dovodi u pitanje naše planove. Sjedimo na kolodvoru, razmišljamo i napokon odlučujemo - po kiši izlet neće uspjeti, a ionako smo umorni, pa ćemo otići do malenog hotela u Sljudjanki, i čitav se dan odmarati. Odlazimo, pokisli do kože u centar grada, uzimamo linijski taksi koji Rusi nazivaju 'maršrutka' i odlazimo do hotela. Hotel je zaista vrlo jednostavan - i nigdje zapadno od Sljudjanke se vjerojatno ne bi niti smio nazivati hotelom! Soba je prostrana, no i vrlo loše uređena, čistoća posteljine je s onu stranu granice prihvatljivog, a tuš i toalet zaobilazimo u luku. Ipak, za sibirske pojmove cijena nije malena - sobu plaćamo 25 eura! Krajnje nezadovoljni kasno navečer odlazimo na kolodvor, i ukrcavamo se u vlak 362 koji iz Irkutska vozi u Ulan Bator (Ulaanbaator).

vlak prema mongoliji

Šaroliko društvo u vlaku

U Rusiji vlada pravilo da su vlakovi s nižim brojevima bolji od onih s visokim brojevima, prema tome vlak 362 ima relativno stare vagone, stoji na mnogo malih stanica i stajališta, nema vagona restorana i slično. Sastav putnika je šarolik - u našem vagonu je nekoliko mladih Mongola koji se vraćaju s nekakve stipendije, nekoliko Kineza koji putuju doma, mali broj Rusa koji putuju na kraćim relacijama, i relativno puno Evropljana turista. Upoznajemo se s grupom Španjolaca koji putuju u Peking - razgovaramo i razmjenjujemo Transsibirska iskustva. 

7. kolovoza oko 8 ujutro se budimo - napustili smo Transsibirsku željezničku prugu i vozimo se od Ulan Udea prema Mongoliji. Prolazimo kolodvor Sajantuj, i do rusko-mongolskog graničnog kolodvora Nauški nam je ostalo oko 5 sati vožnje. Priroda je ovdje drugačija - nema šuma, već se kroz prozor vide nepregledne površine pašnjaka. Istočno od pruge je rijeka Selenga koja izvire u Mongoliji i ulijeva se u Bajkalsko jezero.

Nauški

U 12.55 po lokalnom vremenu stižemo u Nauški - velik i lijepo uređen kolodvor u sasvim neugledno mjestašcu. Nalazimo se 5902 kilometara od Moskve, i ovdje će vlak stajati idućih 5 sati i 55 minuta. Kondukterka nam dolazi reći da će granični pregled početi tek za 4 sata, i da do onda radimo što god želimo. Spremamo naše ruksake u policu koja se zaključava i odlazimo u razgledavanje Nauškog. Naselje je zaista vrlo maleno - osim relativno mnogo vojnika, željezničara, carinika i policajaca ne srećemo nikog drugog. Hodamo jedan krug po parku ispred kolodvora, pa drugi i treći, ali vrijeme prolazi sporo. Onda odlazimo u maleni kafić piti čaj i jesti fine piroške, pa opet šećemo... Napokon, nakon 4 sata vraćamo se u vlak i granični pregled počinje. U vlak prvo ulazi policija koja sakuplja putovnice, a nakon njih carina koja pregledava vagon. Neposredno prije polaska vlaka dalje, policija se vraća i putnicima vraća putovnice. Točno u 13 sati i 50 minuta po moskovskom vremenu (lokalno je 18.50) vlak polazi u pravcu Mongolije.

Zainteresirani - gledamo kroz prozor. Zemlja je potpuno pusta, tu i tamo vidimo u daljini svjetla, a vlak se zaustavlja na malenim stanicama. U nešto većem Darhanu stojimo 35, a u Džun-Hari 36 minuta. Odlazimo na spavanje, i ujutro se budimo neposredno prije dolaska u Ulaanbaator. Pruga se u nekoliko velikih zavoja spušta prema glavnom gradu Mongolije, u kojem se vlak zaustavlja u 6 sati i 20 minuta po lokalnom vremenu. Već je svanulo, a na peronu putnike dočekuju Mongoli koji nude smještaj. Odlučujemo ići za mladićem koji zna engleski - vlasnik je pristojnog hostela u centru grada.

ulanbator, panorama

Ulan Bator (Ulaanbaator)

Ulaanbaator je glavni grad Mongolije, nalazi se na visini od 1350 metara i ima nešto više od milijun stanovnika. Nije naročito lijep - starijih građevina je samo nekoliko, a stambene su zgrade ružne i loše održavane. Idući dan, nakon razgledavanja Ulaanbaatora, započet ćemo desetodnevni izlet džipovima po Mongoliji - otići ćemo na jug u pustinju Gobi, gotovo do kineske granice, pa na sjeverozapad do Bijelog jezera, i natrag u Ulaanbaator! No, o tome kasnije!

Tomin transsibirski dnevnik:

 

Pogledajte galeriju fotografija:

Toma Bačić: Transsibirska putovanja 2 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 2 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 2 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 2 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 2
Toma Bačić: Transsibirska putovanja 2 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 2 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 2 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 2 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 2
Toma Bačić: Transsibirska putovanja 2 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 2 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 2 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 2 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 2
Reproduciranje i objavljivanje sadržaja bez pisane dozvole portala Femina.hr nije dopušteno! Licencirajte naš sadržaj.