Psi kao iscjelitelji srca

Pa eto, recite vi da je ovo sentimentalni umišljaj, luđačka priča ili istina. Ali imajte na umu da je pseće kraljevstvo na zemlji kraljevstvo instinktivnih iscjelitelja. Kao i mačke, oni vide kroz prostor i vrijeme. Ali, dok mačke iscjeljuju um, psi spašavaju srce. I hvala im na tome!

Psi dugo nisu bili moja „vrsta". Naprosto sam se bolje razumjela s mačkama. A onda je u moj život ušla Arka. Nisam odmah prihvatila da je to moj pas, iako je rođena na isti dan kao ja. Ne, ne. Uporno sam inzistirala na mačjem kraljevstvu, a Arku lijepo proslijedila u tatinu kuću. „U prirodi će psu biti bolje nego u stanu" - racionalizirala sam. Kad god bih odlazila na selo, ne morate puno misliti da shvatite tko mi se najviše veselio, jel' da? Naravno, moj otac mene voli, ali Arka - Bože, pa takvu čistu radost iskazuje samo pasja vrsta. Ja sam je malo mazila, ali znate kakve su njemačke doge - jednostavno bale, pa vas zaprljaju, a onda ih vi brzo otjerate jer, em su velike kao tele i boli kad vam stanu na nogu, em ne želite slinu na novim hlačama.

Jedna od najvećih učiteljica

Bože, kao sam bila blesava, vidim sad, kad gledam unatrag. Jer, Arka je bila jedna od mojih najvećih učiteljica. Pazite ovo: shiatsu i rad na akupunkturnim točkama sam, jasno, osvijestila u školi. No, najdublje pouke o ovom mi je dala Arka. Kad god sam stavila ruke na nju, ili gađala neku od točaka, potpuno jasno, telepatski mi je poslala informaciju o tome što treba, i što trebam učiniti ja. Psi ne varaju - i želite li iscjeljenje instinkta, vodit će vas u tome sto na sat.

Ili, kada sam se u šumi zaigrala u radu s elementarnim carstvom i geomantijom, čak do stupnja da se izgubim na novim, nepoznatim terenima - pogađate tko me vadio iz nevolja, trčeći prema meni kilometrima, sa svim tim slinama.... :)  Da, moja Arka. I ne samo to. Kad god se nešto događalo s voljenim ljudima ili u elementarnom kraljevstvu na području gdje je živjela, Arka bi putem astrala javljala svaki događaj. Jednostavno bi se pojavila u eteru i ispričala (u vidu slika) što se događa. Kada sam naknadno provjeravala fakte kod oca ili stanovnika mjesta - podudarnost je bila stopostotna. Vremenom mi je postala jedna od najpouzdanijih saveznica u radu iscjeljivanja.

Kada je počela najavljivati svoj odlazak iz tijela, isprva nisam vjerovala. Nisam željela. Uvjeravala sam se u tekuću liječničku teoriju, da je slomila zglob. Iznutra sam znala da nije to suština problema. Znate, prirodno je da nogu slomi čovjek koji sjedi cijeli dan, pa stane krivo i eto ga... Ali psi koji trče od jutra do mraka... Oni baš ne lome noge... Uglavnom, ispostavilo se da boluje od raka. Medicina je opet to logički objasnila - genetika i bla bla. No, nije bila istina. Rekla mi je da je tako iscjeljivala ukućane i ljude s kojima se družila. Otišla sam je posjetiti i vidjela kako aura postaje siva. Znala sam da ima cca. šest mjeseci. I tada je izišla iz tijela. No, najvažnija stvar: čak i u bolesti, i na samrti, nije prestajala iscjeljivati.

Tada, naime, nisam živjela u Zagrebu, pa je nisam često viđala. Tata mi je govorio da je vrijeme da dođem, da je pozdravim jer je možda zadnji čas, no nisam stizala i kompenzirala sam stvari radom na daljinu. Pa ipak, Arka me je čekala u tijelu. Mislila sam da čeka da se pozdravimo, što je na jednoj razini bila istina. Ali, puno bitnije - čekala je da mi pomogne s iscjeljenjem i to unaprijed, za ono što će mi se tek dogoditi. Tada nisam ni slutila što će se odviti u mom osobnom životu: znala sam da se priprema promjena, i da je golema poput potresa, ali - kad gledate sebi - skloni ste pobjeći pred neugodnim detaljima, tj. rastumačiti ih onako kako vam odgovara. Ipak smo u tijelu, a subjektivna je ljudska priroda. No, duše znaju, pa je tako znalo i biće inkarnirano u obliku Arke. Znala je da će, za mjesec dana, uslijediti takva maestralna smrt svega dosadašnjeg u mom životu, da mi treba podrška za novo rođenje: i nju mi je dala.

Posljednji pozdrav dragom psu

Dogodilo se tako da sam, kada se u tri ujutro obitelj razišla na spavanje nakon noći uz vino i gitare, ostala pozdraviti tog dragog psa. No, nekako sam zaspala svijena uz nju. Probudila me jedna od članica obitelji, gotovo ljuta što smetam bolesnu životinju. Ali Arka, inače već nepokretna, samo je okrenula glavom i namingnula mi. Iako se jedva kretala, izišla je iz kreveta i došla, po starom običaju, na livadu, vježbati sa mnom jogu tj. u tom stanju, makar samo biti uz mene. „Sigurna si u plesu smrti" - rekla mi je, a moj um je to protumačio kao slikovit komentar na trenutnu poziciju koju sam izvodila. Znate, kad ne želite čuti, onda jednostavno prečujete.

Uglavnom, te večeri je izišla iz tijela, a za mjesec dana je počela smrt svoj ples u mom životu. U roku sekunde se sve promijenilo - moj partner, moj životni prostor, ritam... Sve. Trajalo je tri tjedna intenzivno, a znate što se - među ostalim - događalo? Kad god bi, tijekom ta tri tjedna izišla na ulicu, bilo baciti smeće ili do dućana - znate koga bih obavezno srela? Psa. Uvijek nekog drugog. Ali zajedničko bi im bilo to da je svaki, ali baš svaki imao pogled kojeg je imala Arka.

Pa eto, recite vi da je ovo sentimentalni umišljaj, luđačka priča ili istina. Ali imajte na umu da je pseće kraljevstvo na zemlji kraljevstvo instinktivnih iscjelitelja. Kao i mačke, oni vide kroz prostor i vrijeme. Ali, dok mačke iscjeljuju um, psi spašavaju srce. I hvala im na tome!

www.elementi.hr