Knjiga tjedna: "Od ponedjeljka do petka"

Roman Alice Peterson „Od ponedjeljka do petka" postao je senzacija e-knjiga, djelo koje je maknulo „Pedeset nijansi sive" s broja jedan UK Amazona, a sada ga možete kupiti u knjižarama u izdanju Mozaika knjiga

Gotovo svatko je čuo, ako ne i pročitao „Pedeset nijansi sive", ali jeste li znali da je nježna romantična priča koja uključuje grupu šetača pasa zamijenila baš nju na Amazonu u Velikoj Britaniji na mjestu najprodavanijih knjiga? To je knjiga Alice Peterson „Od ponedjeljka do petka".

Alice Peterson morala je biti zapanjena kada je njezin slatki romantični roman o grupi šetači pasa skočio na vrh ljestvice i „zapalio" Veliku Britaniju. A onda ju je, vjerojatno, još više pozitivno šokiralo kada je shvatila da je njena knjiga, „Od ponedjeljka do petka„, svrgnula „Pedest nijansi sive" na drugo mjesto.

Ova knjiga je odlična priča koje se ne može prestati čitati. Zavede vas u prvih nekoliko stranica i ugrije vam srce, a likovi su toliko jasno opisani da ih je vrlo lako pratiti i jednostavna je za čitanje. Kraj je pomalo očekivan, ali kroz cijelu knjigu s nestrpljenjem očekujete kraj i ne vjerujete da će nakon svega ipak tako završiti. Dok čitate knjigu cijelo vrijeme se smješkate i užitak vam je čitati je. Priča ima sve što nam je potrebno da je ne prastanemo čitati: humor, romantiku, zanimljive likove, neizvjesnost i scenarij koji izmami suzu. Potpuno je realna i svako od nas se može zamisliti u toj ulozi.

Od prvog trenutka kada upoznate glavni lik Gilly, odmah vam se svidi i zanima vas kako će joj se život razvijati. Ona čvrsto stoji na zemlji, ponekad je vrlo osjetljiva, ali ima jako dobar smisao za humor. Likovi (kojih ima dosta) su jako dobro razrađeni i lako pamtljivi jer svaki od njih ima specifične osobine. Autorica vrlo vješto isprepliće sadašnjost i Gillyino djetinjstvo tako da je imamo prilike upoznati i kroz prošlost.

Pročitajte ulomak iz knjige:

Roy kasni dvadeset minuta. Ne smijem više piti, govorim si dok si točim još jednu čašu vina. Pregledavam dnevni boravak, a Ruskinov češalj i izgriženu igračku zeca guram u jedan ormarić. Vješam ljetnu jaknu, a uzicu i izuvač šutam sa strane. Pogledam se u zrcalo. Nosim tamne traper hlače i crnu majicu, a kosu sam skupila šalom s uzorkom leoparda.

Poskočim kad čujem kucanje na vratima. Smiri se. Srce mi tuče, ali namještam osmijeh najbolje što mogu.

Otvaram ulazna vrata. – O, ti si, Gloria.

Viri u dnevni boravak i šapće: – Nije ovdje, zar ne?

– Nije!

– A da se sakrijem u zahod?

Stavljam joj ruku na leđa i guram ju van kroz vrata.

– Moramo imati šifru – govori na cesti. – Ako gospodin Riba bude bio čudan, otvori i zatvori kapke nekoliko puta.

U sljedećih deset minuta zazvoni telefon. Zove Jonnie, tip kojeg sam upoznala na prijašnjem poslu, i pita hoćemo li izaći večeras. – Ne mogu – kažem mu, ali predlažem da se nađemo sljedeći tjedan. – Može – kaže entuzijastično. Znam da je slab na mene. Da sam barem i ja slaba na njega.

Ubrzo mi je telefon stalno zauzet. Zove tata, a zatim Anna i pita hoćemo li uzeti pizzu i otići u kino.

– Ne mogu – kažem. – Trebam upoznati Roya Bakalara, sa stranice Od ponedjeljka do petka.

– Roy Bakalar – kaže zamišljeno. Čujem joj smijeh u glasu.

– Gilly, nikad ne znaš. Možda je gospodin Roy Bakalar muškarac tvojih snova – govori.

– Daj, Anna! – bunim se, ali kad malo bolje razmislim...

– Upoznali smo se na stranici Od ponedjeljka do petka – govorim na vjenčanju, ponosno držeći mikrofon.

Stojim pokraj Roya, koji je zgodan kao James Bond. Šator je postavljen na jednom engleskom posjedu, strop mu je prošaran zvijezdama, a stolovi su ukrašeni svijećama. Nosim jednostavnu, ali elegantnu haljinu boje slonovače. – Nakon Edwarda – počinjem – bila sam uvjerena da nikad više neću upoznati tako posebnu osobu... Dok se nije pojavio Roy.

Uzdasi. Divljenje. Čuđenje.

– Da budem iskrena – kažem stavivši ruku na srce – njegovo prezime mi se baš nije svidjelo...

Roy me razigrano gurka.

– Kao ni njegovo kašnjenje.

Prijatelji i obitelj se smiju i plješću, bodreći me da nastavim.

– Ali kad sam otvorila vrata...

– Bok! – Visoki muškarac stoji pokraj svojeg bicikla metalik boje. Na glavi ima ljubičastu kacigu, a obučen je u kratke hlačice koje naglašavaju njegove mišićave noge. Ima kosu boje mrkve. – Oprosti što kasnim – kaže.

Makni taj razočarani izraz lica i poželi mu dobrodošlicu, Gilly.

– Mogu li ostaviti bicikl u vrtu?

– Naravno – piskućem.

– Super. – Gura ga kroz dnevni boravak, a Ruskin laje zbog ovog grubog upada. – Hej, mali – kaže. – Kako se zove ovaj drski momak?

Očajno gledam u prozor Glorijine spavaće sobe, ali nema je ondje. Roy stavlja bicikl na ruševan zid u mojemu vrtu.

– S biciklima je noćna mora jer ih više ne možeš ostaviti vani. Nigdje nije sigurno.

– Zar nemaš lokot? – pitam, misleći pritom kako vani ima savršeno dobra ulična svjetiljka za koju je mogao privezati bicikl.

– Da, ali današnji lopovi lako prerežu lanac, znaš. – Sada već počinjem paničariti u vezi s tim koliko dugo Roy namjerava ostati. Uistinu ne bi imao sreće da tijekom njegovog kratkog obilaska kuće na broju 21 neki lopov vreba vani i sprema se prepiliti njegov lanac za bicikl. Roy se vraća u kuhinju i uzima jabuku iz moje žičane zdjele za voće. Briše ju o svoju znojnu majicu kao da je loptica za kriket.

Nudim ga pićem. Zamoli za čašu vode.

– Uzdravlje. Zgodno mjesto – primjećuje i kima. – Dugo živiš ovdje?

– Četiri godine s prekidima.

– Zašto želiš uzeti stanara? – Namiguje mi.

Moram platiti prirez. – Mislila sam da bi to bila lijepa promjena – kažem veselo.

Njegova majica otkriva da voli Manchester United, a ja užasnuto zamišljam kako prebacuje kanale s Kako dobro izgledati gola na Utakmica dana.

– Da ti pokažem kuću?

– Može, naravno! – Skače sa svojega mjesta. – Samo izvoli. – Dok hodam ispred njega, imam neki neugodan osjećaj da mi gleda u guzicu.

– Neće dugo trajati – šalim se. – Dakle, kao što vidiš, ovo je dnevni boravak.

– Lijepo – daje mi do znanja.

Ruskin ide za nama dok Royu pokazujem mali zahod u prizemlju i kupaonicu na polukatu. Stajem kao ukopana. Rublje mi još uvijek visi na sušilici iznad kade s nizom gaćica koje su naslagane jedne do drugih. – Ispričavam se – crvenim se. – Idemo dalje – kažem i jurim van iz kupaonice.

– Ne brini – namiguje mi. – Nije prvi put da vidim nečije gaćice.

O, Bože. – Čime se baviš, Roy?

– Profesor sam, predajem matematiku i fiziku. Nažalost – dodaje.

Odmah se uznemirujem. Njihovo radno vrijeme nije dugačko. Ne želim nekoga tko će mi doći kući u pet popodne. Možda ustvari samo želim da mi netko baci ček kroz ulazna vrata svaki mjesec, ali bez Roya u paketu.

– Dobio sam mjesto u jednoj školi u Ealingu – nastavlja – ali mojoj gospođi nije do selidbe, a predaleko je putovati iz Devona.

– Aha, shvaćam. – Ali jedino mogu vidjeti Roya kako sjedi na mojem trosjedu i priprema se za nastavu.

Vodim ga gore u dodatnu sobu. To je mala soba sa slikom španjolskog maslinika na zidu, s kapcima i bračnim krevetom s plavim pokrivačem s točkicama.

Sjeda na krevet. – Udobno. – Znakovito se smiješi. Ja sklanjam pogled.

Što da radim? Ne mislim mu pokazati svoju spavaću sobu. Malo je ljigav, zar ne? Kako da ga odbijem? Možda da mu kažem da će povremeno morati dijeliti krevet s mojim tatom i da moj tata ima problema s crijevima? Da je inkontinentan. Moj će otac morati spavati na strani bližoj kupaonici. To će sigurno upaliti.

Skače i nestrpljivo trlja ruke. – Može sutra?

– Sutra! – zavapim.

– Da. Kad god odgovara gazdarici.

– Jao, Roy, nisam sigurna. Vidiš, stvar je u tome što...

– Sa mnom je stvarno lako živjeti – prekida – nećeš ni znati da sam ovdje. Kad se vratim s posla, samo želim obući trenirkicu i opustiti se, znaš kako je to – kaže i ponovno mi namiguje. Jedan mig za drugim. To je kao bolest.

U ovom kritičnom trenutku u džepu mi zavibrira mobitel, govoreći mi da imam novu poruku. Zamolim ga da me ispriča na minutu te brzo izlazim iz spavaće sobe i silazim. Dobila sam poruku od Anne. – Kako ide s tipom od ponedjeljka do petka? Pusa. – Nazvat ću ju poslije. Sada moram ovo riješiti, pomislim kad čujem kako Roy silazi.

– Dođi SADA – pišem poruku Gloriji. – Pretvaraj se da te zanima kućni broj 21. – POŠALJI.

Roy mi se ponovno pridružuje i udobno se smješta na moj trosjed kad netko pokuca na vrata.

– Žao mi je, Roy, baš sam ti mislila reći da treba doći još jedna osoba koju zanima soba, tako da...

– Aha. – Skače i baca časopis na pod. – Nema problema. Idem po bicikl.

Osjećam se krivom dok ga gledam kako gura svoje prijevozno sredstvo preko mojega tepiha, ali onda opet, biste li vi mogli živjeti s nekim tko kaže "trenirkica"? Nisam ni mislila. Ni Ruskin ne želi živjeti s takvom osobom.

Otvaram ulazna vrata, a Gloria ulijeće, odjevena u bezobličnu majicu, crne tajice, na nogama ima japanke, a u srebrnoj kosi ima rajf. Ne bi mogla izgledati manje tipično kao netko tko koristi stranicu Od ponedjeljka do petka ni da se potrudi.

Rukujem se s njom. – Dolazim za minutu – govorim i šapćem – hvala ti.

– Kakva prekrasna kuća – oduševljeno govori, upadajući unutra. – Uzimam!

Roy gura bicikl pokraj nas. – Možeš li mi javiti što prije? – pita i kratko kimanjem pozdravlja Gloriju na izlazu.

– Naravno. Hvala što si došao.

– Nema problema. – Penje se na bicikl i odlazi u bespuća Hammersmitha.

Okrećem se prema Gloriji s osjećajem olakšanja.

– Odabiranje stanara i život s nekim je poput braka – govori. – Ne udaješ se baš za prvog muškarca s kojim izađeš, zar ne?

U pravu je.

– Ne brini, Gilly. Moraš odraditi još samo dvanaest Royeva.

U takvom ozračju ispijamo bocu vina do kraja, naručujemo tajlandsku hranu i gledamo emisiju Kako dobro izgledati gola.

Kasnije te noći ne mogu spavati.

Je li Gloria u pravu? Hoću li ikada pronaći savršenog stanara od ponedjeljka do petka? Ako je tako, zašto onda imam takav nelagodan osjećaj u vezi s puštanjem nekog neznanca u svoju kuću?

***

Dok čekam da stigne Jack Baker, pregledavam poštu. Izvadak iz banke... Joj... Pismo od gradskog vijeća Hammersmith i Fulham... Dosadno. O, ovo izgleda obećavajuće. Rijetko vidim rukom pisanu adresu. Revno otvaram omotnicu, nadajući se da je pozivnica za neki tulum, moleći se da nije pozivnica za vjenčanje ili još jedna obavijest o promjeni adrese.

"Klan Heron seli se na UIST!"

Još jedna prijateljica diže sidro.

Na debelom kartonu nalazi se ilustracija mame i tate Heron kako drže za ruku svoja dva mala Herona i odlaze prema zalasku sunca.

Jessica, moja prijateljica još iz srednje škole, i njezin suprug Thomas, sele na Sjeverni Uist, otočić u arhipelagu Hebridi. Thomas će učiti o ribarstvu, a Jess ima plan pokrenuti pansion. Jess je neko vrijeme govorila o preseljenju. Strašno je htjela otići iz Londona nakon što je rodila djecu.

– Gilly – piše Jessica – molim te dođi nas ubrzo posjetiti. Nedostajat ćeš nam.

Dok stavljam obavijest o promjeni adrese klana Heron na kamin, zazvoni telefon. Možda Jack želi otkazati? Odjednom nemam volje nikome pokazivati kuću.

– Pogledaj kroz prozor – zapovijeda Gloria.

Pogledam i vidim Gloriju kako iz svoje spavaće sobe mahnito pokazuje na cestu, ali ne mogu shvatiti što mi govori. Onda gledam lijevo. Ispred moje kapije parkiran je crni BMW kabriolet. Ugledam visokog muškarca iz profila kako gleda brojeve na vratima i pokušava pronaći broj 21.

Ruskin zalaje, osjećajući da će se dogoditi nešto značajno i ide sa mnom prema vratima. Usplahireno ga podižem i vraćam u njegovu košaru u kuhinji te čvrsto zatvaram vrata iza njega. Zna biti pravi gnjavator dok ljudima pokazujem kuću i grickati ih za gležnjeve. I dalje sam odlučna u tome da ću Jacku postaviti svoja pitanja, tako da u džepu imam spreman svoj popis. Jurim natrag i virim kroz špijunku. Visok je – jako visok, ima svijetlu kosu. Približava se, a crnu kožnu jaknu zabacio je preko ramena. Hvala ti, Bože! Sigurno mogu živjeti s ovim muškarcem! Božanstven je. I dalje gledam kroz špijunku, no od samouvjerenog kucanja zaljuljam se unatrag. Gubim ravnotežu. Peta mi je zapela. U izuvač.

Past ću.

O, kvragu!

– Ima li koga? – pita.

Ležim na otiraču i boli me glava. Natučena sam. Mislim da sam nešto slomila.

– Ima li koga? – ponovno pita. – Je li Gilly Brown ondje? Jack je došao. Jack Baker. Stanar od ponedjeljka do petka.

– Bok! – zacičim, ležeći na podu raširenih ruku i nogu. – Samo malo! – Jesam li uganula gležanj, ili nešto gore? Pogledavam gležanj i vidim kako mi pred očima otiče. – Dolazim odmah! – Na guzici se vučem prema jaknama koje vise na vješalici. Hvatam rub jakne s kapuljačom u kojoj šetam psa i pokušavam se podići. Umjesto toga, nekoliko Ruskinovih vrećica za kakicu pada iz džepova.

– Hej? – ponovno me zove Jack. Ruskin mahnito laje, a glavu je naslonio na staklena vrata kuhinje. – Gilly? – Otvara prorez za poštu i sad me vidi. – Ajme meni, jesi li dobro?

Ponovno se pokušavam podići. – Jesam – piskućem, a onda se ponovno rušim na pod. – Zapravo nisam dobro, Jack. Imala sam nezgodu, ali ništa strašno!

– Mogu li ti pomoći?

– Pa... Ne... Možda da se vratiš za pet minuta? – predlažem prije nego što čujem njezin glas.

– Bok, ja sam Gloria iz kuće preko puta.

– Jack. Jack Baker – kaže s lakoćom. – Došao sam pogledati dodatnu sobu. Bojim se da nešto nije u redu – kaže. – Ona leži na podu.

– Pobogu! – odgovara Gloria i okreće ključ u bravi.

Posramljena, želeći da umrem ili još bolje da nestanem u obliku dima, nepomično ležim na podu i čekam da oni uđu. – Draga – zavapi Gloria, jureći prema meni u ljubičastim kroksicama. – Što se, pobogu, dogodilo, dušo?

Jack me hvata ispod jedne ruke, Gloria ispod druge i podižu me u uspravan položaj. Zavapim kad stanem na ozlijeđenu nogu. – Ne mogu hodati.

– O, sto mu gromova! – kaže Gloria, a Jack i ja se pogledamo i nasmiješimo jedno drugome. Ima privlačan osmijeh. Primjećujem njegovu raskopčanu bijelu košulju, svjetlosmeđu kosu prošaranu plavim pramenovima od sunca, plave oči boje neba u Matildinoj sobi. Ima mlađahno, svježe lice. Jao, ne. Možda ipak ne mogu živjeti s njim. Ne želim da me vidi odmah ujutro. Gotova sam.

– Što da radimo? – načujem kako Jack pita Gloriju i vraća me u stvarnost. – Gilly? Možeš li hodati?

Pomičem se, ali zavrištim od bolova.

– Dobro – smireno kaže Gloria Jacku. – Mislim da bi trebala otići na hitnu.

– U redu – složi se Jack.

I taj tren Jack me podiže, nosi do svog auta i stavlja na suvozačevo sjedalo svog kabrioleta, veže mi pojas i ubrzo jurimo po cesti Fulham Palace, na putu prema bolnici Charing Cross.

****

Kad stignem u park, vidim svoju skupinu šetača u daljini, ispod hrasta. To je poput već viđenog prizora. Mari mahnito Bosiljku baca spužvastu plavu lopticu, a on juri da ju donese. Trči naprijed-natrag, poput loptice u najbržoj partiji stolnog tenisa. Upravo je stigao Ariel i parkira svoj bicikl na drvo. Ponovno je obojao kosu u smeđe i nosi elegantnu samtenu jaknu, traperice i starke. Iz prednje košare vadi upravo dotjeranog Pugsyja, a onda sve ljubi za dobro jutro. Oraspoložim se kad ugledam Sam. Nešto je utješno u tome kad vidiš ljude nakon povratka s godišnjeg odmora. U zraku se osjeti jesenska svježina, bakreno lišće pada, na vidiku nema djece i rutina je ponovno uspostavljena. Danas jedino nema Brigitte.

Kad me Ariel pita zašto šepam kao stara baba, objašnjavam da sam ozbiljno uganula gležanj. Walter, Sam i Ariel strpljivo slušaju dok ja preuveličavam svoj pad, a jadna Mari mora to slušati po drugi put. U svojem izvještaju ne rušim se na pod, pete uglavljene u izuvač. Ne, ne. Padam elegantno. Gledam preko Marinog ramena.

– Tamo je. – Zakoluta očima i pogleda u Sam.

– Tko? – pretvaram se da ne znam.

– Čovjek-kapa – kaže Mari.

– Gledala sam u onog nepoznatog psa – pretvaram se. – Ne mogu razaznati koja je to pasmina.

– Gilly Brown, lažljivice! – kaže Ariel, držeći ruke na kukovima.

– Ti i Guy? – Sam se okreće prema meni. – Što sam propustila?

– Ništa – kažem.

Oni ne razumiju da se s Guyom tako dobro slažem upravo zbog toga što nema nikakvih skrivenih namjera. On je zaručen. Mogu biti to što jesam jer ga ne pokušavam zadiviti.

– Nešto nije u redu s njegovom djevojkom – čujem kako Mari opet govori Sam i Arielu. Jednostavno ne odustaje.

Sve je u redu s njegovom vezom s Florom, to samo Mari pravi dramu ni iz čega. Tipična glumica.

Mijenjam temu i govorim im da sam našla stanara od ponedjeljka do petka i da se na kućni broj 21 useljava večeras.

– Je li zgodan? – pita Ariel.

– Jako. – Smiješim se.

– Večeras! To je brzo! – viče Mari. – Jesi li ga pitala sva ona pitanja?

Kad smo se Jack i ja vratili s hitne te večeri, uzeo je popis koji se nalazio na otiraču, pokraj zlokobnog izuvača. – Pitaj Jacka ima li dosje – pročitao je naglas, zabavljajući se. Pomogao mi je da dođem do trosjeda i sjednem. Crveneći se, zamolila sam ga da mi vrati popis.

– Nemam dosje – rekao je – iako sam jednom ukrao pečeni krumpir s bratovog tanjura i ponekad varam kad igram pasijans.

Odlično. Zgodan je i ima smisao za humor, pomislila sam. Jack bi se mogao odmarati ovdje u svojoj trenirkici bez problema. Ponovno pogledava popis.

– Stvarno ne moraš odgovarati na ta pitanja – uzaludno sam se pobunila.

– Saznaj kuha li Jack i ako kuha, napravi raspored. Raspravite.

Zastao je dirajući si bradu. – "Raspravite". Zvuči kao ispit u školi. Pa, nedjeljom ujutro mogu na brzinu pripremiti jaja i slaninu, ali s obzirom na to da sam ovdje samo od ponedjeljka do petka, kuhinja će biti samo tvoja.

– Gdje živiš? – pitala sam ga.

– Uvjeri se da Jack ne smrdi – pročitao je. Tako se glasno počeo smijati da sam pomislila da će se zidovi oko nas zatresti.

– Približi se – pozvao me Jack.

Pogledi su nam se ponovno sreli. On donosi nevolju, pomislila sam. – U redu je. Ne smrdiš. – Ali zato je mirisao. Mirisao je po skupom balzamu poslije brijanja.

– Uvjeri se da voli pse – nastavio je, a to me podsjetilo da moram nazvati Gloriju. Nakon pada, odvela je Ruskina sebi.

– Zvuči kao da je zabavan – kaže Sam, zadivljeno. – Koliko ima godina?

– Trideset.

– Trideset – sjetno uzdiše Walter. – Poželim ponovno biti mlad. Današnja mladež, vežete se za samo jednu školjku u pijesku...

Dobro, ovaj je puk'o, pomislimo i pogledavamo se.

Mari uzrujano odmahuje glavom. – Ja bih bila na oprezu s njime – kaže kao da vidi nešto zlokobno u svojoj kristalnoj kugli. – Nikad ne vjerujem ljudima koji su preizravni.

– Sve će biti super – uvjeravam se. – I bilo je lijepo od njega što me odvezao na hitnu, žrtvovao je svoju večer za to.

– Točno – složi se Sam. – Moj muž bi mene gurnuo u taksi.

Guy nam napokon prilazi i pita o čemu to razgovaramo, a Bosiljak se ubrzo penje na Nevoljina leđa. – To je izravno – naglašavam Mari, a ona sliježe ramenima i opet pali cigaretu.

– Što Jack radi, Gilly? – pita Guy nakon što se odvajamo od skupine. Mari mi je rekla da danas želi ranije otići u trgovinu jer dolazi Bob, njezin čovjek za metal i staklo.

– Radi na televiziji. Producent je Stargazera.

Stargazer je natjecanje u pjevanju koje nepoznate pjevače lansira do zvijezda. Obožavam tu emisiju. To je moj slatki grijeh.

– Što još znaš o njemu? Ima li obitelj? – pita Guy.

– Mislim da nema.

– Je li oženjen? Samac?

– Ne znam. Mislim da je samac. – Ne govorim Guyu da smo očijukali.

Ruskin ugleda vjevericu i bezuspješno ju lovi. Zamolim Guya da sjednemo na klupu jer me boli noga. Sljedećih nekoliko minuta gledamo kako ljudi prolaze i sjedimo ugodno u tišini, a onda Guy kaže: – Pitam se kako to da nema prijatelja kod kojeg može odsjesti.

– Ne možeš toliko dugo odsjesti kod prijatelja, Guy. Možda nekoliko noći, ali ne nekoliko mjeseci.

– Gdje živi?

Želim odgovoriti, ali ne mogu se sjetiti što je Jack rekao. – Rekao mi je – kažem. – Sigurno se ne mogu sjetiti zbog lijekova protiv bolova.

– Ma dobro, nema veze.

– Saznat ću večeras.

– Dobro.

– Zašto me tako gledaš? – uvijek znam da je Guy nervozan kad namješta kapu.

– Gilly, jesi li dobila preporuku? – smješka se, ali znam da ga to zanima.

Meškoljim se.

– Potrebna mi je baza do prosinca, kada završava emisija – rekao je Jack, vraćajući mi popis. – Ali ako još uvijek nisi sigurna, mogu ti nabaviti preporuku.

Preporuku? Kome treba preporuka kad ima takvo anđeosko lice?

– I zapamti, ako ti budem išao na živce i ako budeš mislila da smrdim, ionako ću otići prije Božića – obećao je Jack.

– Možda bi trebala znati malo više o njemu prije nego što se useli? – predlaže Guy. Sigurno se mrštim zato što dodaje: – Stvar je u tome da je nekoliko mojih prijatelja imalo loše iskustvo s tim.

Blago uznemirena, u Jackovu obranu kažem: – Nije čudak, nema zmiju za kućnog ljubimca i sviđa mi se.

Okreće se prema meni. – Oprosti što sam tako bezobziran. Sigurno je simpatičan.

S olakšanjem mu govorim da sam spremna za nastavak šetnje. – Odlično je to što nema puno stvari – kažem.

Smiješim se, prisjetivši se onoga što je Richard rekao. Ima iritantnu naviku da mi se pojavi u mislima. – Muškarci imaju puno manje stvari. Jednom sam imao stanarku Melanie... nešto. Prava noćna mora. Stavila je na kadu proklete sapune u obliku voća i svijeće.

– Jack je rekao da će večeras donijeti samo jedan ruksak.

– Dovoljno velik da u njega stanu mesarski noževi? – kaže Guy i nestašno se naceri, ali kad vidi moj izraz lica, smjesta se ispriča.

Dok Ruskin i ja hodamo prema stanici podzemne željeznice, odlučno si govorim da me neće pokolebati Guyove sumnje. Osim toga, potreban mi je novac, a već sam dovoljno vremena protratila. Nemam volje za drugim razgovorima; potraga je završena. Kad večeras budem vidjela Jacka, imat ćemo priliku upoznati se. Je li mi rekao gdje živi? Pitat ću ga. Večeras.