Zbirku novela "Tamno ogledalo" mlade zagrebačke spisateljice, urednice i prevoditeljice Ivane Rogar, pročitat ćete u dahu. Njene su pripovijetke kratke, nabijene, prekrasne u svojoj jednostavnosti i eleganciji. S Ivanom smo razgovarali o književnosti, ogledalima, piscima i spisateljicama, ljubavi, ljepoti, odrastanju, ženstvenosti i ženskosti...

ivana rogar

Ivana Rogar piše gotovo starinski, finim stilom koji polako zamire u hrvatskoj pisanoj riječi, pogotovo kod mladih autora. Svaka njena priča čini se poput male zagonetke te iako piše o svakodnevnim temama, imate osjećaj kao da čitate jedan mini triler za drugim. Ono što najviše oduševljava jest Ivanino vješto izbjegavanje svakog klišeja – bez obzira progovara li o nasilju u obitelji, o netoleranciji prema drugačijima, o malim i velikim lažima, smrti bliske osobe ili ljubavnom razočaranju – Ivana Rogar to čini na sasvim neočekivan način. Svakako, "Tamno ogledalo" je mini biser suvremene domaće proze i must-read ove zime pod dekicom.

Kada je prije nekoliko dana izašla tvoja zbirka novela "Tamno ogledalo", na Fejsu si duhovito napisala – "Porodila sam se."... Kako je tekao "porod", koliko si dugo "kuhala" ovu knjigu?
- Priče su nastajale tijekom tri godine s kratkim prekidima u pisanju. Kada sam dovršila dovoljan broj priča za knjigu, počela sam tražiti izdavača. Ta se potraga razvukla na četiri godine tijekom kojih sam napisala dosta novih priča, ali sam se svako malo vraćala starim tekstovima i prepravljala ih. Na kraju sam neke stare priče zamijenila novima jer su senzibilitetom više odgovarale početnoj zbirci. Tako je rad na toj knjizi prilično dugo trajao. Ne mislim da je vrijeme uludo potrošeno jer sam zadovoljna konačnim ishodom. Prve verzije priča bile su plošne, nerazrađene i ponekad banalne.

Što te dira, potiče na pisanje, tjera tvoju kreativnost...?
- Često razmišljam o razlikama u ljudskoj osobnosti i kako ona može biti skroz neshvatljiva. Kopka me to što iza te pojavne osobnosti uvijek leži i nešto sasvim drukčije te načini manifestiranja tog drukčijeg; ideja da je čovjek mnogo više od zbroja svojih stanica, da uz normalnu stranu često posjeduje i onu koju bismo prozvali luđačkom, ali koju svejedno toleriramo kao normalnu jer društvo ne pokazuje nikakvu prikladnu reakciju. To je ono čime se bavim u ovim pričama, ali nije isključeno da će mi u neko drugo vrijeme na pameti biti sasvim drugi motivi.

Ovo jest totalno klišeizirano pitanje, ali ne mogu si pomoći – koliko autobiografskih elemenata ima u knjizi? Čini se vrlo intimna...
- Knjiga djeluje intimno jer se bavi ljudskom intimom, odnosima bliskih ljudi, njihovim suočavanje s vlastitim pogreškama. Međutim, sve su fabule i likovi izmišljeni. Ono što sam preuzela iz života, uz par iznimaka, su pozadinske stvari poput okruženja u kojem se odvija radnja i profesije likova. Ambijenti su gotovo u svakoj od tih priča preuzeti iz stvarnog života.

Što trenutno čitaš?
- Ungarettijeve pjesme i Cortázarove Školice.

Top 5 omiljenih pisaca...
 - Faulkner, Proust, Henry James, T.S. Eliot i Borges.

ivana rogar

Koji domaći autori su ti dragi?
- Jako volim Milana Begovića i čini mi se da nije dovoljno istaknut. Uglavnom se, kad je riječ o moderni, govori o Krleži, Matošu, Šimiću i Ivi Andriću, koji su, bez daljnjeg, odlični. Ali Begović ima takvu širinu i dubinu, takav je zavodnik, da me uvijek očara. Od suvremenih pisaca odličan mi je Stanko Andrić, a i Marinko Koščec ima briljantnih momenata.

Ti si prava zagrebačka cura iz Centra – ispričaj nam malo svoje odrastanje u 80-ima, faks, izlaske, početke karijere...
- Vjerujem da je to odrastanje teklo kao i odrastanje mnogih drugih, bilo iz Zagreba ili iz kojeg drugog kraja. Srednju školu provedeš opsjednut vlastitom inteligencijom i misliš da si najpametniji u državi. Onda dođeš na faks i shvatiš da si mnogo gluplji, nego što si mislio. Studiranje mi je vjerojatno bilo najljepše doba dosad, profesori su sjajni, a ti misliš da imaš posla s bogovima; upoznaš dosta ljudi sa zajedničkim interesima. Roditeljska paska je napokon popustila pa sam uspjela nadoknaditi dio izlazaka koji sam propustila u srednjoj. Tad su još ljudi priređivali tulume u stanovima pa nismo toliko visili po birtijama.

Kakve žene cijeniš, kakve muškarce voliš?
- Općenito se divim velikodušnim ljudima. Onima koji, kad vide nekog u nevolji, dobiju nagon pomoći mu, a ne da to učine jer je pristojno. Onima koji ne bilježe u tekicu da su nekome učinili uslugu, nego im je takvo ponašanje prirodno. Ne govorim o materijalnom davanju, naravno. Nesebični ljudi su prekrasni. Takve uglavnom pamtim.

Što je za tebe ljepota?
- Najlakše bi bilo odgovoriti da je to ono što je ugodno oku. Međutim, tu su ljudi koje na natjecanjima proglašavaju vrhunskim ljepotanima i ljepoticama, a u mnogima od njih ne vidim ništa posebno i potreban mi je poseban ukaz da su ti ljudi lijepi, inače sama toga ne bih bila svjesna. Iz toga bih opet mogla zaključiti da je ljepota nešto individualno, da je u oku promatrača. Ali ako je baš tako, kako objasniti to što su određene osobe ljepše daleko većem broju ljudi od drugih? A i s onom da ljepota dolazi iznutra ne bih se složila jer nas osim nečije osobnosti privlači i njihova vanjština. Ili nas ipak vanjština počne privlačiti zbog te osobnosti? Kad pokušavam odgovoriti na to pitanje, nalazim u odgovorima previše proturječja. No u svakom slučaju ljepotu ne bih svela na pravilne crte lica. Taj pojam vidim kao višeznačan. Uostalom cijela jedna grana filozofije bavi se lijepim.

ivana rogar

Što bi smatrala svojim najvećim postignućem u životu?
 - Ne znam je li bi to bilo najveće postignuće, ali sigurno bi mi bilo jedno od najdražih: pisati slojevita djela, ona koja će otvarati pitanja koja se dosad nisu postavila, koja će na čitatelja ostaviti snažan dojam, trgnuti ga, uznemiriti.

Reci nam ukratko, kakva je, iz tvoga iskustva, trenutna situacija u domaćem izdavaštvu, prevoditeljskoj branši, literarnoj sferi općenito... Ma, kulturi, općenito...
- Otkako je počela recesija, situacija je sve gora. Nakladnici više nego prije igraju na sigurno pa objavljuju strane hitove jer domaći (pogotovo neafirmirani) autori nisu publici toliko atraktivni. Što se tiče književnog prevođenja, zbog nedostatka financija tarife su besramno male, a zbog niskog honorara i prijevod često bude loš. Dakako, postoje afirmirani prevoditelji koji zarade dovoljno da mogu od toga živjeti, ali nakladničke kuće često ne mogu platiti veći iznos pa se obraćaju onima koji će prihvatiti nižu tarifu.

Kakva si kad si zaljubljena?
- Nažalost, nisam nimalo kul. U razgovoru s „odabranikom" uhvati me takva trema da nisam u stanju složiti suvislu rečenicu.

Imaš li neki poseban ritual kada se baciš na pisanje?
- Kava. Dvije-tri šalice. Bez toga imam osjećaj da nešto nedostaje.

Što vidiš kad se pogledaš u ogledalo? Je li ono tamno?
- Tamno je. Nemam dobru sliku o sebi.

Kad mama rodi prvo dijete, ne prođe dugo da je ne pitaju – kad će drugo... E pa, kad će iduća knjiga? :)
- Kad sam tek počinjala pisati, bilo me je strah da neću imati što reći. Međutim, ideje neprestano dolaze i jako sam sretna zbog toga. No kad knjiga iziđe, ona treba odležati neko vrijeme jer ako se objave dvije knjige u vrlo kratkom roku, druga izbaci prvu iz igre i ljudi je više ne percipiraju. Tako da ću se objavljivanju posvetiti za otprilike dvije godine, a dotad ću nastaviti pisati.

Izdavač: Durieux

Reproduciranje i objavljivanje sadržaja bez pisane dozvole portala Femina.hr nije dopušteno! Licencirajte naš sadržaj.