Većina bakterija nije za čovjeka opasna, ali bojim se da, ako nećemo čuvati ono što nam je dato i ako ćemo i dalje ležerno i nekritički i propisivati i nepravilno koristiti antibiotike, vrlo brzo ćemo se naći u ogromnom problemu. Stvorit će se superbakterije i više neće postojati djelotvoran antibiotik te će „najobičnija" infekcija imati fatalan ishod

antibioticiPovijesni razvoj

Medicina i farmacija razvijale su se gotovo usporedno stoljećima, a još i danas postoje velika neistražena područja ostavljena nekim budućim generacijama da ih otkriju.

Drevni Egipćani promatrali su okoliš, njegov utjecaj na čovjeka i njegovo zdravlje, a medicina je bila i ezoterijska i konkretna. Poznavali su kirurške vještine, a umijeće mumificiranja bilo je upravo kod Egipćana gotovo savršeno. Poznavali su na primjer liječenje pljesnivim kruhom (antibiotski učinak tvari koja je kasnije nazvana penicilin, otkriven je i dokazan par tisuća godina kasnije!) ili tamjanom (fenolni spojevi najjači su poznati prirodni antiseptici).

U Antici su Asklepijad, Hipokrat i Galen postavili temelje medicine, a brojne postavke (na primjer Hipokratov etički kodeks) ostale su do današnjih dana.

Srednji je vijek bio obilježen upravo njihovim nasljeđem, ali doduše samo teorijski sve do 12 stoljeća. U srednjem vijeku narodna medicina i alkemija bile su gotovo jedini poznati praktični načini liječenja među pukom. Znanje antičkih liječnika pohranjeno u spisima samostana, praktično su počeli primjenjivati tek Benediktinci, a ogroman napredak u liječenju dogodio se tijekom i nakon križarskih ratova kada su vrhunska znanja arapske medicine i farmacije iz maorskih knjižnica, prokrijumčarena i donesena u Europu.

Mračni srednji vijek obilježen je pošastima koje su odnosile ogroman broj života. Najstrašnija srednjovjekovna bolest crna smrt – kuga - danas je zahvaljujući antibioticima gotovo iskorijenjena. Od 14-18 stoljeća harala je Europom i smatra se kako je između četvrtine do polovine stanovništva Europe sedamnaestoga stoljeća umrlo od kuge.

Druga strašna pošast bila je sifilis. Prvi je puta zabilježen u 15. stoljeću, a do otkrića antibiotika liječili su ga živom (koja je u doba Paracelsusa bila univerzalan lijek- odnosno otrov) i arsenom. Često su pacijenti umirali u strašnim mukama od posljedica trovanja, a ne od primarne bolesti. I bakterijske infekcije bile su vrlo teško izlječive...sve do 20 stoljeća.

Kako je rođen – penicilin?

Jedno od epohalnih otkrića u medicini dogodilo se gotovo sasvim slučajno. Ne tako davne 1928.godine, škotski biolog Alexander Fleming primijetio je u svom laboratoriju u petrijevoj zdjelici s kolonijom bakterije Staphiloccocus aureus, neobično zbivanje.

U zdjelici se razmnožila plijesan, a oko nje stvorila se prstenasta zona u kojoj nije bilo rasta bakterija. Detaljnim proučavanjem, uočio je da tvar koju luči gljivica naziva Penicillium notatum uzrokuje citolizu bakterijskih stanica. Upravo prema nazivu gljivice - plijesni, dr. Fleming nazvao je tu tvar penicilinom. Manje je poznato, ali možda čak i važnije, kako su znanstvenici Florey i Chain preispitali rad dr. Fleminga devet godina nakon što je otkrio penicilin (kojega je nažalost odbacio kao potencijalni lijek) i utvrdili njegov terapeutski učinak i kemijski sastav, način njegovog izoliranja i koncentriranja.

Kasnije je dr. Dorothy Hodgkin utvrdila kristalografijom pomoću rendgenskih zraka njegovu strukturu. Antibiotik penicilin u opću je upotrebu ušao u jeku drugog svjetskog rata. Počela je era antibiotika. Brojne do tad teško izlječive i neizlječive infekcije, uspješno su tretirane antibioticima. Godinama kasnije, farmaceutska industrija otkrila je i proizvela različite vrste antibiotika različitog načina djelovanja. Čak je i Hrvatska (tada u sklopu Jugoslavije) dala svoj doprinos otkrivši antibiotik koji je se prenosi bijelim krvnim stanicama i postiže visoku koncentraciju ciljano, u upalno promijenjenim tkivima. Otkriven je azitromicin. Dr. Slobodan Đokić i njegov tim stručnjaka ostavili su neizbrisiv trag u povijesti otkrića antibiotika.

Nakon drugog svjetskog rata, antibiotici su postali" gospodari" infekcija, gotovo nije bilo bakterijske infekcije koja se nije mogla liječiti ovim lijekovima. Činilo se da je bitka s patogenim bakterijama dobivena. Drugi svjetski rat uveo je masovnu upotrebu penicilina na bojištu kao prevenciju sprečavanja infekcija.

antibiotici

Opasnost od rezistencije

Međutim, s vremenom, radi našeg nekritičkog pristupa, ubrzo su postali vrlo ugrožena skupina lijekova. Propisivanjem antibiotika, ako ne postoji dokazana indikacija ili bar sumnja na nju (vrlo se lako može utvrditi o kakvoj je infekciji riječ putem parametara krvne slike) oni gube efikasnost jer bakterije razvijaju rezistenciju.

Pitate se sigurno, da li bi mi liječnik propisao antibiotik, a da mi ne treba? Sigurna sam da ne, ali postojao je trend propisivanja vrlo jakih i potentnih antibiotika u liječenju sinusitisa ili bakterijskih upala grla, koje su liječnici trebali čuvati za liječenje ozbiljnijih infekcija. Dogodilo se da su azalidi nakon njihovog otkrića bili vrlo propisivani lijekovi i liječenje npr. upale pluća koja izvrsno reagira na tu vrstu lijekova. Ali radi razvoja rezistencije, to je postalo vrlo osjetljivo i otežano. Također nekritička upotreba topičkih antibiotika (nekada su se mogli nabaviti bez recepta u ljekarnama, nažalost u nekim stranim zemljama još uvijek) za tretiranje različitih kožnih promjena, koje nisu uvijek infektivnog porijekla, dovela je također do stvaranja rezistentnih sojeva na koži. Kada jednom neki bakterijski soj razvije otpornost na antibiotik, više nikada (ako se i postoji mogućnost povrata osjetljivosti sigurno je dugačak period) se tim antibiotikom taj soj ne može tretirati.

Ako se zarazimo bakterijom koja je razvila otpornost na većinu antibiotika (bolnička MRSA npr.) u velikom smo problemu i nerijetko takve infekcije završavaju smrću.

Pripistivati pažljivo!

Apsurd je što se u eri antibiotika umire od infekcija koje uopće ne bi trebale imati fatalan ishod. Danas, zahvaljujući brojnim projektima i edukacijama liječničkog kadra, antibiotici se, pogotovo u razvijenim zemljama sjeverne Europe, vrlo pažljivo propisuju i čuvaju.

Osim nekritičkog propisivanja antibiotika izuzetno je važno izbjeći i njihovo nepravilno korištenje. Propisanu antibiotskh terapiju potrebno je provesti do kraja. Nikada ne prekidajte koristiti lijek makar se subjektivno osjećali nakon dan ili dva bolje. Ako ne eradiciramo bakterije u potpunosti prekinuvši primjenu lijeka, ostatak bakterija nastavit će se množiti i vrlo lako razviti otpornost na njega. Ne dijelite antibiotike s nikim, makar imao iste simptome poput vaših. Većinu infekcija dišnog sustava uzrokuju virusi, a antibiotici nisu lijekovi za liječenje virusnih infekcija. Važno je znati da antibiotici osim patogenog uzročnika bolesti ubijaju i mnoštvo dobrih bakterija u crijevima neophodnih za pravilno funkcioniranje našeg imunološkog sustava.

Najopasnije bakterije koje odolijevaju antibioticima

Bakterije su fantastična bića. Postoje 3,5 milijarde godina i vrlo su prilagodljive. Charles Darwin je dobro primijetio kako ne preživljavaju najjače i najinteligentnije vrste nego one najprilagodljivije promjenama. Upravo su to bakterije. Izuzetno se brzo razmnožavaju i potreban je samo jedan dan da izmjene do 70 generacija. Usporedbe radi, čovjeku da izmjeni toliko generacija treba oko 4000 godina! Većina bakterija nije za čovjeka opasna, ali bojim se da, ako nećemo čuvati ono što nam je dato i ako ćemo i dalje ležerno i nekritički i propisivati i nepravilno koristiti antibiotike, vrlo brzo ćemo se naći u ogromnom problemu. Stvorit će se superbakterije i više neće postojati djelotvoran antibiotik te će „najobičnija" infekcija imati fatalan ishod.

Jesmo li stvarno na kraju ere koja traje tek devedesetak godina? Nadam se da nismo.

Piše mag. pharm. Marijana Piškulić Radionov

Reproduciranje i objavljivanje sadržaja bez pisane dozvole portala Femina.hr nije dopušteno! Licencirajte naš sadržaj.