Bruno Šimleša: "Jezik ljubavi se uči!"

S Brunom Šimlešom, sociologom, piscem, kolumnistom i jednim od najvećih (ako ne i jedinih) stručnjaka za ljubav u Hrvatskoj, razgovarali smo, naravno, o njegovoj najvećoj preokupaciji - ljubavi. Autor bestselera „Ljubavologija" hrabro ruši mnoge mitove i klišeje o ljubavi, a njegova su predavanja neiscrpan izvor znanja - kako svoje srce naučiti da istinski voli. Sljedeće predavanje je 12. listopada u Kinu Europa, u Zagrebu. Ne propustite!

Kakvim se spletom okolnosti (ili pomnim planiranjem), u vašoj karijeri dogodilo da se kao sociolog profesionalno bavite upravo najljepšom od svih ovozemaljskih pojava - ljubavlju?
- Svakako se radilo o čudnom spletu okolnosti. Naime, prvu sam knjigu „Sudbina Duše" napisao kao apsolvent sociologije i kako mi je tada pisalo mnogo ljudi da im je jasna teorija o kojoj pišem, ali ne znaju kako da to provedu u praksi, počeo sam se nalaziti s ljudima te držati tečajeve o duhovnoj praksi, odnosno razvijanju ljubavi prema sebi. Jezik ljubav prema sebi se uči, kao i svi ostali jezici. Svakako ne možemo svom srcu narediti kako da se osjeća, ali ga možemo učiti osjećati ljubav. Kako se već 10 godina intenzivno bavim prevođenjem duhovne teorije u praksu, a ljubav je tu centralna kategorija, logično je da je upravo ona fokus mog razmišljanja.

Što znači biti ljubavolog? Nije li pretenciozno smatrati se stručnjakom za ljubav? : )
- Svakako ne smatram da imam sve odgovore, ali imam ih dovoljno da u svom životu kontinuirano osjećam i živim ljubav. Kako sam u zadnjih 10 godina imao sastanke s preko 1000 osoba i naravno, nakon njih proveo desetke tisuća sati razmišljajući o tome i smišljajući rješenja na konkretne životne probleme, logično je da sam stekao solidan uvid u to što ljubav jest, zašto si tako često kompliciramo i kako si možemo olakšati življenje ljubavi. I da sam najveći tutlek na svijetu, uspio bih nešto razumjeti, a iako imam tutlekaste trenutke, nisam baš najveći tutlek. Svjestan sam kako će cinici doživjeti tu titulu stručnjaka za ljubav (iako si je nisam sam dao), ali iskreno, uopće me ne zanima mišljenje ljudi koji ne poznaju ljepotu života, a cinici spadaju u tu kategoriju.

Hoće li ikada postojati ljubavologija kao znanstvena disciplina? Biste li je predavali na fakultetu i može li se ljude naučiti ljubavi? Možete li ispred svoga imena zamisliti titulu dr. ljub., doktor ljubavologije? : )
- Bilo bi sjajno kad bi doista postojala znanstvena disciplina koja se bavi ljubavlju. Naravno, znanost bi se u tom slučaju trebala radikalno promijeniti i barem jednaku pažnju usmjeriti proučavanju duhovne stvarnosti, a ne samo materijalne. Postoje neke naznake takve promjene, ali mislim da smo još daleko od pune realizacije. Rado bih je predavao i smatram da možemo ljude naučiti kako da sami nauče svoja srca voljenju i ljubavi. Kako da odgoje svoje srce i svoj um za življenje ljubavi. Naravno, „profesor" može samo podijeliti svoje iskustvo, ukazati na neke alate i svojim životom pokazati da je to moguće, a ostalo je na „studentima ljubavi". Nisam obožavatelj titula, tako da mi to dr. sc. ili sl. ne znači previše, ali bi bilo sjajno kad bi tako nešto uopće bilo moguće. U svakom slučaju se nadam da će ova knjiga pridonijeti smjelom i ozbiljnom proučavanju ljubavi. Svjestan sam da je ona mali korak u tom smjeru, ali svaki mali korak u pravom smjeru je izvrsna stvar.

Čitajući vašu knjigu „Ljubavologija", iznenadila me hrabrost kojom rušite mnoge stereotipe o ljubavi koji su vrlo uvriježeni; posebno onaj o „srodnoj duši" i činjenici da neprestano tražimo da nas upotpuni netko drugi. Iako se slažem s vama da smo isključivo sami za sebe cjeloviti, ipak mi se čini da je cjelovitost koju pruža ljubav jedna sasvim nova razina upotpunjenja. Možete li nam malo pojasniti svoj stav o tome?
- Možemo se složiti da se ne slažemo u vezi toga. Naime, uopće ne dovodim u pitanje ljepotu i zanos ljubavi koje možemo doživjeti u partnerskom odnosu. Romantična je ljubav između dvoje ljudi, kad je iskrena i puna, divno životno iskustvo, ali nikako se ne mogu složiti da se radi o „sasvim novoj razini upotpunjenja". Naime, smatram da nas jednako može ispuniti i ljubav prema prijateljima, plesu, pisanju, svojoj djeci, prirodi... Mislim da smo mi sami dali tu mitsku dimenziju partnerskoj ljubavi te da je ona nema sama po sebi. To se vjerojatno dogodilo zato što znamo da je u ljubavi smisao, a romantična se ljubav činila kao najlogičniji predstavnik ljubavi same. Šteta da prečesto poistovjećujemo ljubavni život s partnerskim životom. Ako smo u sretnoj romantičnoj vezi, mislimo da imamo uspješan ljubavni život, a ako trenutno nismo u vezi ili nismo u sretnoj vezi, mislimo da imamo loš ljubavni život - nikako se ne mogu složiti s takvim razmišljanjem. Imam mnogo prijatelja koji trenutno nisu u vezi, ali imaju izuzetno bogate ljubavne živote zato što žive svoju ljubav prema pisanju, slikanju, prijateljima, istraživanju života i življenju autentičnih trenutaka, svojoj djeci, pjevanju i smatram da im ti ljubavni odnosi jednako zanosno i jednako duboko pružaju ljubav i omogućuju doživljaj sebe kao ljubav...

Vole li muškarci i žene na različite načine? Zašto se muški promiskuitet u našem društvu još uvijek često smatra odlikom frajera, a ženski nemoralom?
- Ne treba generalizirati, jer se baš ništa ne tiče svih muškaraca i svih žena, no ima nekih stvari u odnosima kojima su sklonije žene, odnosno muškarci. Npr., žene će često željeti preodgojiti svoje partnere i zapravo su često u vezi sa slikom muškarca za koju se one nadaju da će postati, a ne s njima kakvi doista jesu. Naravno, ne dovodim u pitanje činjenicu da je logično da utječemo jedno na drugo ako smo u vezi, ali u zdravim vezama bi trebao postojati ravnomjeran utjecaj. Svakako nije zdravo da jedan partner govori drugome kako se treba ponašati ili što treba osjećati ili misliti. Postoji velika vjerojatnost da ćemo tako trajno narušiti ravnotežu u odnosu i onda se događa to da shvatimo da imamo ulogu starije sestre ili čak mame, a ne ravnopravne partnerice. S druge strane, muškarci će češće biti skloni izbjegavanju problema, suludom optuživanju svojih partnerica da su ih one natjerale na prevaru ili sličnim biserastim izjavama. Dakle, mislim da žene i muškarci vole na iste načine, ali da postoje razlike u ponašanju u vezi, iako doista treba biti oprezan jer generaliziranje doista nema smisla. Što se tiče navedenog, ali i nekih jednako besmislenih dvostrukih standarda, mogu s velikom radošću konstatirati da oni polako postaju stvar prošlosti. Možda je to vrijedilo u nekim drugim vremenima, ali danas je takvim razmišljanjima istekao rok trajanja i sve je manje ljudi sklono tako gledati stvarnost.

Zašto se u mnogim dugim vezama, u jednom trenutku javlja - dosada?
- Ljudi prestaju upoznavati sebe, život i svog partnera. Ako smo pasivni u vezi sebe i ne istražujemo i živimo svoje strasti, logično je da će se javljati dosada u životu što će se održavati i u vezi. Osim toga, treba napomenuti i da smo u mnoge veze, ali i brakove, ušli bez iskrenosti pa onda nakon dosta vremena shvatimo da smo u vezi s osobom s kojom uopće ne želimo biti u vezi. Ako na početku veze glumimo da bismo dobili tu osobu, a onda glumimo da bismo je zadržali, često ni ne uspijemo upoznati svoje partnere, a naravno ni oni nas. Često se dosada javlja u situacijama kad ispare iluzije na kojima se temeljio početni zanos. A osim toga, treba napomenuti i da mnogi pogrešno smatraju da se ne treba truditi oko veze zato što smo se oženili ili dobili djecu. Često nam je cilj samo biti u braku, a ne biti u uspješnom braku i onda jednostavno zaboravimo da i dalje treba ulagati velike količine energije u povećavanje i održavanje kvalitete odnosa.

Sjećate li se kako ste se osjećali kada ste se prvi puta zaljubili?
- Naravno da se sjećam. Klasična priča - leptirići, idealiziranje, urnebesno zadovoljstvo kad je sve u redu, mislio sam da s njom počinje i završava moj svijet. I realno, kad me ostavila zato što sam bio „ružan, glup i dosadan", i imao sam dojam da je sve gotovo i plakao sam kao dvije kišne i jedna monsunska godina. Doduše, za nekoliko me mjeseci nazvala njezina prijateljica i rekla da bi ona ponovno htjela biti sa mnom. Promijenio sam frizuru pa joj je valjda bilo ok da bude sa mnom jer joj barem nisam bio toliko ružan, a tko zna, možda sam u međuvremenu postao manje dosadan. Uglavnom, bili zajedno još nekoliko puta i prošli zajedno mnoge prve stvari. Više mi se sviđa današnja, vrlo realna i jednako zanesena zaljubljenost!

Koliko u vlastitom odnosu sa suprugom u praksi provodite svoje teoretske postavke, tj. živite li po krilatici practice what you preach?
- Apsolutno. Može se netko ne slagati sa mnom, ali nitko ne može prigovoriti da se ne držim apsolutno svega što govorim. To vrijedi i za partnerski odnos, ali i za prijateljski, obiteljski, poslovne odnose... U svim se tim životnim područjima držim apsolutno svega što govorim. Mislim da to i osjećaju mnogi čitatelji. Ako svojim životom stojiš iza svojih riječi, onda će one biti glasnije, moćnije i veće su šanse da će ostaviti trag u ljudima.

Slavni francuski pisac Frédéric Beigbeder u svojoj poznatoj knjizi „Ljubav traje tri godine" piše sljedeće - Ljubav je veličanstvena katastrofa: znati da se zalijećeš u zid i svejedno ubrzavati; srljati u propast s osmijehom na usnama; radoznalo čekati trenutak kad će se stvar usrati. Ljubav je jedino programirano razočaranje, jedina predvidiva nesreća koju uvijek tražimo u repetama.- što mislite o tome?
- Svjestan sam da će se mnogi pronaći u tom opisu, ali meni je jednostavno nepromišljen. Svjestan sam da se tako mogu opisati brojne ljubavne veze, ali samo zato što vrijedi za mnoge veze, nikako ne znači da vrijedi za sve. Ljubavne veze često imaju rok trajanja, ali ne moraju imati. Ona nije programirano razočaranje, iako ćemo se doista razočarati u mnogim vezama. Smatram da je znak intelektualne lijenosti kad izjednačimo učestali izgled nekog fenomena s njegovom pravom prirodom. Apsurdno je smatrati da ljubavni odnos nužno tako mora izgledati samo zato što mnogi doista izgledaju. Mislim da je razumnije vidjeti zašto mnoge veze i ono što se nama čini da je ljubav imaju rok trajanja, a zašto ljubav u nekim vezama nema rok trajanja pa onda izvući zaključak što stvara stvarnu ljubav.

Vrlo ste plodan autor - napisali ste već, ako dobro brojim, sedam knjiga. Pišete i kolumne, držite predavanja i tečajeve... Kako izgleda jedan dan Brune Šimleše? Što radite kad ne radite ili ste onaj sretnik kojem je profesija tolika strast da ne žalite kada ulazi u slobodno vrijeme?
- Imam 4 posla, ali su vezani za moje strasti pa doista ne smeta previše kad neki od njih pojede nešto slobodnog vremena. No daleko od toga da ne volim biti slobodan i onda najčešće vrlo jednostavno provodim vrijeme. Šetnja Jarunom s kćerkicom je uvijek pravi užitak. Naravno, volim biti i sa svojom suprugom, a volim i biti sam. Jedna od divnih stvari koju si poklonim skoro svaki dan je uživanje u zori. Cure još spavaju i onda zora i ja uživamo u zajedničkom miru i snazi. Volim i putovanja tako da planiramo ići na bečki koncert Tori Amos, na proljeće ćemo do Andaluzije, a 2014. na red, po treći put, dolazi Latinska Amerika. Već sam se nekoliko mjeseci družio s njom i znam da ćemo oboje uživati u novom susretu.

Možete li nam dati jedan instant savjet - kako brzinski izliječiti (ili barem zaliječiti) puknuto srce?
- Ne mogu. Za instant, a ujedno i smiješna rješenja, služe usluge telefonske duhovnosti. Kako ćete brzo zaliječiti svoje srce ovisi o tome koliko duboko volite sebe, koliko ste se identificirali sa sobom kao nečijim partnerom, koliko imate ostalih ljubavnih odnosa (s prijateljima, plesom...), koliko ste svjesni kako ste prizvali takav odnos i još nekim faktorima. Kad se svi faktori uzmu u obzir, tek je onda moguće odrediti idealan način iscjeljenja našeg srca. Do ljubavi i zdravlja ne možemo instant rješenjima. Sva sreća da se ljubavi isplati posvetiti čitav svoj život i da nas ona itekako nagrađuje za trud koji uložimo u odgajanje svog srca pa onda ni ne moramo koristiti instant savjete koji daju samo privremenu utjehu!