Kako muški mene više vole kad perem pod, i ja njih više volim kad maljaju plafon, cijepaju drva ili... mmm, daaa, kad im se mišići i tetive podlaktica naprežu od nekog teškog tereta. Može i od vrećica iz lokalnog dućana

Zora Bjelousov
Zora Bjelousov

Od sumraka do zore i natrag

Moj uobičajeni odgovor (kao, vjerujem, i većine vas), kada me prijatelji zovu tijekom dana i pitaju što radim, jest - pa, eto, radim, što bih drugo... Sjedim pred računalom, pišem tekstove, šaljem mailove, lektoriram, uređujem, opremam, mobiteliram, sms-iram, dogovaram, odgovaram, hitam na intervjue, biram fotografije, prevodim... Ništ' specijalno. Radim.

Nekidan, zove me frend, nešto kasnije, već predvečer, pa pita - što radiš. Kažem - doma sam, perem suđe. „Wooow", - on će na to iskreno oduševljeno - „napokon radiš nešto korisno za ovaj svijet, fini ženski posao. Konačno si tamo gdje ti je mjesto - u kuhinji. Uvijek kad te zovem radiš neke gluposti... Ajde, ajde, zezam te malo." Ja se na njegove riječi nasmijem lakonski, pa dodam nešto tipa - da, da, evo, baš nakon toga idem prat' kadu, podove i veš, po mogućnosti na ruke, u još jednu prostoriju u kojoj je nama ženama mjesto (ned'o Bog za šminkanje i uređivanje, već samo za rintanje) - u kupaonicu. 

To je nekako već uobičajena i otrcana šala, znam, ali još uvijek je mnogi muškarci koriste - stereotipe poput „mjesto ti je u kuhinji" i „konačno radiš koristan ženski posao" sada većinom pakiraju kao foru i zezanciju. Onako kao - ma divim ti se, ti si krasna intelektualka i uspješna žena od karijere, ali nekako si ipak najslađa i „najpametnija" s kuhačom u ruci. Da, zbilja je to fascinantno, zamislite, završila fakultet, radi „nekoristan" posao i još, ponekad, onako pravo ženski, poput naših baka, umijesi pitu, opere parkete, izriba prozore... Ipak se žena ne mjeri po diplomama i znanstvenim radovima, već po spečenim puricama i opranim krpama. 

Preglupo. Ne vidim ništa naročito u tome. Perem, peglam i čistim, jer volim oprano, speglano i čisto. Brišem prašinu, jer volim stan bez prašine. Ne smatram to svojom najtemeljnijom, najdubljom, najinskonskijom ženskom biti. Mislim, ne znam, valjda i frajeri koji žive sami, tu i tamo nešto operu i očiste, a ne trebaju za to uvijek mamu, sestru, curu, kućnu pomoćnicu ili...? Valjda i muževi, tu i tamo, povuku usisivačem ili krpom za prašinu... Ne vidim u tome neki bed. 

Mrdaj guzom pored kante

seksi domacicaIpak, svi ti krasni momci, moji prijatelji, visokoobrazovani džentlmeni, pažljivi, duhoviti i šarmantni, vole još tu i tamo bocnuti ovakvim komentarima, barem kao podsjetnik da je kuhinja ipak „prirodno žensko okruženje". Ne zavirujem im baš u veze i brakove, pa ne znam kako je to kod njih unutar 4 zida, ali na van vole isticati da žena mora biti „dama za stolom, domaćica u kuhinji i nezasitna ljubavnica u krevetu". 

Tako eto, zabadava smo išle na tečajeve francuskog i engleskog, zabadava putovale, usavršavale jezike, išle na balet, klarinet i solfeđo, završile fakultete, magistrirale, doktorirale, radile na sebi, čitale od Dostojevskog, preko Pamuka, do Jergovića, najšarmantnije smo ipak kada kleknemo i ribamo pod. Kao u onoj sceni u filmu „Čokolada" - kad je stari polunacvrcani Francuz vidio oblu guzu svoje ženice kako mrda lijevo-desno pored kante s vodom i sapunicom, čisteći pločice u kupaonici, podivljao je od strasti. Inače ga nije pretjerano zanimala. Posebno ne za razgovor. 

Ma, kužim ja to zapravo, i meni su frajeri puno napetiji i privlačniji kad im se mišići naprežu od fizičkoga rada, onog „pravo muškog". Nisu mi zanimljivi kad sjede pred laptopima, pišu izvješća, sjede na sastancima ili poslovnim ručkovima. Kako oni mene više vole kad perem pod, i ja njih više volim kad maljaju plafon, cijepaju drva ili... mmm, daaa, kad im se mišići i tetive podlaktica naprežu od nekog teškog tereta. Može i od vrećica iz lokalnog dućana. 

I onda da mi netko kaže kako su rodni stereotipi prošlost. Je, malo sutra.

Reproduciranje i objavljivanje sadržaja bez pisane dozvole portala Femina.hr nije dopušteno! Licencirajte naš sadržaj.