"Prošlog vikenda spremila sam u crnu vreću za smeće sve stvari koje mi je ikada poklonio – sve CD-e, DVD-e, plišane igračke, mirisne svijeće, pisma, časopise... Čak i Swarovski lančić s malim crvenim srcem... Odlučila sam odnijeti sve to u kontejner, baciti da ne vidim, da lakše zaboravim, da mi svaki čas pogled ne zahvati nešto njegovo... I onda sam došla pred taj kontejner i nisam to mogla učiniti. Kao da bacam dio sebe... Razumiješ? Ne možeš baciti uspomene. Nema tog rituala koji će izbrisati sjećanja na ljubav od koje si toliko očekivao..."
Ispijam polako toplu čokoladu u jednom od svojih omiljenih zagrebačkih kafića – Velvet. Dan je dobar. S poslom sam završila ranije i upravo ću vidjeti prijateljicu koju nisam vidjela više od godinu dana. I jako joj se radujem. Nisam je toliko dugo vidjela jer je ona jedna od onih koje zaboravljaju na cijeli svijet kada su u sretnoj vezi. I to je sasvim oke. Evo je stiže. Neobično blijeda, mršava i nenašminkana što je za nju tako netipično. U zraku mirišem probleme... "Probleme u njenoj vezi... Zato me i zvala...", mislim si i nijemo dodajem: "Ha, ništa, opet ću biti psihijatar..."
Ljubi me u oba obraza, skida kaput brzo i nervozno i iz torbice vadi mobitel koji stavlja pred sebe na stol. Još nije naručila ni piće ni sa mnom prozborila tri smislene riječi, ali neprestano pogledava mobitel... Kao da ima tik. Uzme ga pa ga pali, pa ga gasi, pa ga opet pali... "Draga, jesi dobro? Jel' sve oke? Nekamo ti se žuri?", pitam je blagonaklono. "Ma ne, ovaj... Ne žuri mi se... Oke sam... Ma ne, nisam oke... Znaš, prekinuli smo... Prije par tjedana..." Gledam je u čudu. "Kako misliš prekinuli? Tako samo odjednom? Ali, ali... Ne razumijem... Pa imali ste već sve isplanirano... Voljeli ste se kao rijetki koje znam..." Ona teško uzdahne i samo kimne glavom. "Znaš, Zoro..." priča mi, "Samo se iščupao iz mog života... Kao da tamo nikada nije ni bio. Prekinuo sa mnom preko telefona... Zamisli, nakon svega... Preko telefona. Koliko jadno to može biti? Par dana prije još je izjavljivao da me voli toliko da bi umro za mene, a sada... Oke, naša je veza bila komplicirana i povrijedili smo jedno drugo, ali nestati tako... Otputovati, ne javljati se na telefon, ne odgovarati na poruke... Nije li to previše?"
Gledam je i ne znam što da kažem. Predobro se znamo i prepametna je da bih je tješila floskulama tipa – "vrijeme liječi sve rane", "proći će", "fokusiraj se na nešto drugo", "poševi se s bilo kojim tipom od svih ovih silnih koji ti se nabacuju"... Primam je za ruku i samo tiho kažem: "Draga, jel' to zbilja gotovo?... Možda se vrati... Možda je samo kriza... Svi imaju krize u vezama..." Oči joj se pune suzama i nijemo odmahuje glavom. Malo šuti pa mi tiho kaže: "Znaš, moram ti nešto priznati. Krenula sam psihijatru. Znala sam da se sama neću iščupati iz toga i da mi prijateljice neće biti dovoljne pa sam pokušala potražiti stručnu pomoć... Ovo nije običan prekid. Ovo je prekid koji te mijenja iz temelja, mijenja ti karakter, genetsku strukturu... Više nisi osoba kakva si nekoć bila.... Znaš, ja nikad nisam bila ni patetična ni pesimistična... Ali ovo je bio preveliki udarac. Kužiš me?" Klimam glavom.
"I što ti kaže psihijatar?" pitam je. "Kaže mi da prigrlim novi ciklus svog života, da je svaki kraj ujedno početak i da sa zahvalnošću kažem zbogom i krenem dalje... Tako nešto mi kaže, samo malo sofisticiranijim rječnikom...", odgovara ona i nastavlja: "Prošlog vikenda spremila sam u crnu vreću za smeće sve stvari koje mi je ikada poklonio – sve CD-e, DVD-e, plišane igračke, mirisne svijeće, pisma, časopise... Čak i Swarovski lančić s malim crvenim srcem... Odlučila sam odnijeti sve to u kontejner, baciti da ne vidim, da lakše zaboravim, da mi svaki čas pogled ne zahvati nešto njegovo... I onda sam došla pred taj kontejner i nisam to mogla učiniti. Kao da bacam dio sebe... Razumiješ? Ne možeš baciti uspomene. Nema tog rituala koji će izbrisati sjećanja na ljubav od koje si toliko očekivao, a koja se potpuno izjalovila. Gledam brakove i parove oko sebe – znaš koliko tu ima ugaslih ljubavi koje opstaju samo zbog rutine, financijske kalkulacije, djece ili navike? Ma, znaš, naravno da znaš... A naša je ljubav bila tako živa, tako pulsirajuća i opipljiva. I ne razumijem kako je umrla tako naglo... Zoro, meni treba lobotomija, kompletna amnezija, kužiš? A to ne mogu dobiti... Znaš onu stvar koju pjeva Cher - Do you believe in life after love? - e to se ja pitam. Mislim, vjerujem ja u život nakon ljubavi, ali to više nisam ja. Izmijenilo me to, usadilo mi neku trajnu tugaljivost, sjetu i tjeskobu. Što da radim?"
Nisam znala što da joj kažem. Jer, postoje prekidi i Prekidi. Ovo je za moju prijateljicu očito bio prekid s velikim P. Izlazim iz Velveta i šetam Dubravkinim putem. Razmišljam o svemu što mi je rekla – kada su velike ljubavi u pitanju i kada je velika bol u pitanju, kako čovjek nastavlja svoj život? Treba li prekid ovakve vrste biti lekcija od koje postajemo mudriji, tvrđi i oprezniji – bolna uspomena koja nas upozorava na krhkost emocija? Ili trebamo pokušati živahno krenuti dalje, baciti "u kontejner" breme osjećaja skupa sa starim "ljubavnim poklonima" i praviti se kao da se ništa nije dogodilo? Ili odnijeti sve to u "Muzej prekinutih veza"?
Baš stojim na Gornjem gradu, pred "Muzejem prekinutih veza" i mislim si – ljubav je teška rabota. Baš teška.
Minimojka
@06.11.2012. 16:42 7Baš me dirnuo ovaj tekst, a tako je jednostavan. Sjetila sam se nekih svojih bolnih ljubavnih trenutaka... Nadam se da će prijateljica uskoro naći novu ljubav ili bar novi smisao života.
mala91
@06.11.2012. 17:00 2mislim da treba iz bolnih ljubavi naučiti nešto i čim prije ih zaboraviti, a i dobro bi bilo uspomene (materijalne) baciti jer će nas uvijek podsjećati na tu osobu i ražalostiti će nas, a ne zaslužujemo to..
mali anđeo
@06.11.2012. 17:20 2Ja volim samoo sebee,jedino sebee... :) neka pokuša s tom pjesmom, i shvatit će jednog dana da se ne isplati toliko zatvarati u sebe, i patiti radi toga, jer negdje u gradu će bit onaj pravi za nju... vjerovatno je ovaj nije zaslužio, bolje da je otišao ;))) DONT WORRY BE HAPPY...vaš osmijeh će privući puno novih prijatelja, a i novih ljubavnika ;)) <3 unesite sreću u svoj život <3
mackica
@06.11.2012. 17:37 2Bilo bi dobro naučiti i krenuti dalje, kad bi srce bilo mozak i ono bi to znalo.
kejt
@06.11.2012. 17:53 2Nisam stručnjak, ali moj zaključak je da za takvim tipom ne treba puno žaliti, jer ne zaslužuje ni po čemu kad je imao muda ostaviti svoju dragu preko telefona Treba sve baciti njegovo i po mogućnosti što prije zaliječiti rane. Istina je jedino da će se uvijek pamtiti, kad se pamte neke simpatije, planktonske ljubavi i ovo će ostati u sjećanju, ali samo u sjećanju i s godinama u samo blijedom sjećanju.
tirzah
@06.11.2012. 19:31 4Ne znam šta bih napisala. I ja sam trenutačno u nekakvoj bedari. Ono, dubokoj.... bedari.... Osjećam se kao da me nitko na svijetu ne voli (znam da nije tako, ali ne mogu si pomoći...), da me nitko nikada više neće voljeti, da nikome ne trebam, baš me uhvatilo. Nekakva teška tuga. Jednom sam svojoj prijateljici napisala u mailu: Znaš, da li je moguće obaviti lobotomiju u dijelu mozga gdje je centar za ljubav, a da ostatak mozga i tijela funkcionira i dalje normalno?
lulija
@06.11.2012. 21:35 2Ljubavna razočaranja zakopati!!!!
Potencijalno
@06.11.2012. 22:16 2kako volim njen način pisanja....jednostavno a odlično..ne filozofski..svaki puta nak uživam,uživam čitajući njene tekstove
Majuska
@06.11.2012. 23:42 3tesko je zaboraviti neka ljubavna razocarenja...obrisi tih osoba blijede, mirisa se vise ne sjecas....najcesce ucimo na svojim greskama....mislim kako i u ranim tridesetim ne znam vise nego sto sam znala prije..jedno je sigurno, ostati svoja...ne mijenjati se/ne mijenjati njega....uzalud...potrebno je veliko prijateljstvo, strast...i iskreno volim te.....pa sta bude:)
beba
@06.11.2012. 23:48 0Prekrasno napisanoooooo!!!! A što se tiče LJUBAVI I PREKIDA... velika nepoznanica i dalje za mene?!!!!!!!
beba
@06.11.2012. 23:55 1Sviđa mi se kako je sve to pametno komentirala i sugerirala Majuska!!!! Jako mi se sviđa njeno razmišljanje o "ovakvim" odnosima dvoje "zaljubljenih" pa "odljubljenih"?!!!!!
Pippi
@07.11.2012. 07:55 4nova ljubav pomaze zaboraviti....
Vecchia
@07.11.2012. 09:05 2Ljepota i težina života se sastoji u njegovim usponima i padovima. . Razočarenje treba pamtiti ali ne dozvoliti da nam upravlja ostatkom života. To je nažalost jako teško i nakon brodoloma je teško naći jedra u koja će puhnuti neki novi vjetar. Tu nam je vrijeme najbolji saveznik i ako smo mudri, vrijeme će izbrisati gorčinu i ostaviti samo uspomene.
valen-cia
@07.11.2012. 14:45 3Neki ljudi uđu u naš život, ne s namjerom da ostanu nego da nas nečemu nauče.Bilo je trenutaka u mom životu kad me neopisivo boljelo, kad sam se osjećala kao da ne vladam sobom.Iz ljubavi sam činila brojne pogreške misleći da je stvar bila u meni. Ne u njemu.Dugo mi je trebalo da shvatim da njega ne mogu promijeniti nego samo sebe.Pametan uči na tuđim greškama a budala na svojim...
melchica
@08.11.2012. 09:13 2Jedna sam od onih koja vjeruje da se sve događa s razlogom. I tu sad ne mislim na ono - sudbina je tako htjela, već vjerujem da, kad dođe vrijeme za to, izvučemo pouku, zatvorimo vrata koja moramo, krenemo dalje i otvorimo nova. Nekad nam se vrata zatvore pred nosom i to ne našim izborom, ali i to je stvar s kojom se moramo naučiti nositi. Odboluj svoje i kreni dalje. Što brže to prihvatiš, brže ćeš otvoriti nova vrata i prigliti novu priliku.
midanac
@12.11.2012. 14:19 0Ako na stazi života potrčite i padnete,podignite se,očistite prašinu,jer ne gubi onaj koji pada već onaj koji ostaje ležati!
tajchi30
@13.11.2012. 15:15 1Zanimljiv članak..jako..isto sam i ja prošla..nakon skoro 8 godina veze, u kojoj me on obožavao..nismo se ni svađali nikad, sve super..ali nisam mu možda davala koliko on meni..i na kraju je on mene pustio..našao već novu curu..patila sam nekih 6 mjeseci, a onda odlučila krenuti dalje..i jednostavno otupila na to...sad imam dosta prilika, ima još dobrih i zgodnih dečki svuda oko mene ..i slobodnih :-) klin se klinom izbija..
ajinesk
@09.01.2013. 03:04 0čeka ju nešto bolje..