Dina Filipović - prva hrvatska detektivka

Više od deset godina štitila je hrvatske predsjednike, a danas ima svoju privatnu detektivsku agenciju Di-Dext. Dina Filipović Grgurić ispričala je kako danas funkcioniraju privatni detektivi u Hrvatskoj te koliko njezin posao ima sličnosti s onime što gledamo u televizijskim serijama

Prva, i za sada jedina, žena vlasnica detektivske agencije u Hrvatskoj, Dina Filipović-Grgurić, otvorila je agenciju 2003. godine, nakon što je provela više od deset godina radeći u Uredu Predsjednika RH. Nakon završene Policijske akademije posao u osiguranju Predsjednika bilo je radno mjesto koje je priželjkivala.  Njezin tadašnji posao bio je protudiverzijska zaštita koja podrazumijeva jedno od osnovnih i najvažnijih segmenata štićenja Predsjednika države. Jednostavnim jezikom rečeno, bila je riječ o pregledu osoba koje idu k Predsjedniku, zatim o pregledu kompletnih prostora gdje se Predsjednik nalazi, kamo odlazi, gdje gostuje, kao i Predsjednikova putovanja. Dina je obavljala taj posao dok je predsjednik bio dr. Franjo Tuđman, kao i za vrijeme njegova nasljednika, Stjepana Mesića. Danas, prisjećajući se tog razdoblja, voli istaknuti da je riječ o vrlo odgovornom, zahtjevnom i riskantnom poslu, ali i nadasve dostojanstvenom. Tijekom godina provedenih u Uredu Predsjednika, Dina je počela razmišljati o otvaranju vlastite detektivske agencije, no tu je želju ostvarila tek 2003. zbog toga što se tada, kako kaže, počeo senzibilizirati život u našoj državi u usporedbi s privatnim sektorom, točnije u usporedbi sa sektorom kojim se ona bavi. Sve što je nekad radila isključivo policija, polako su počele raditi i privatne agencije.

Iz Ureda Predsjednika krenuli ste u privatni posao, otvorili ste detektivsku agenciju.
- Godine 2004. osnovala sam detektivsku agenciju Di-Dext. Prije nego što sam otišla iz Ureda, razmišljala sam da zapravo nije mala stvar promijeniti život iz temelja. Ipak sam sa sigurne pozicije otišla u privatne, nesigurne vode. Ne volim se pretjerano hvaliti, ali mislim da moja djela i moje poslovanje mnogo govore o meni jer mi se klijenti vraćaju, a to je najbolja referenca. Posao detektiva relativno je nov u našoj zemlji, primjerice u BiH ga gotovo i nema. U Srbiji postoji, kao i u Sloveniji. Kod nas je to nova grana djelatnosti i društvo još uvijek nije dovoljno senzibilizirano. A i ne treba se samo društvo senzibilizirati, nego i zakonodavna tijela koja moraju regulirati dosta toga, i na kraju se sve mora uskladiti. Zakon o privatnim detektivima jest osnova na temelju koje mi funkcioniramo. Nema nas mnogo, oko 60 licenciranih. Od toga nas je na području RH aktivno samo petnaestak. Dosta sam aktivna u Udruzi privatnih detektiva, kroz koju nastojimo poboljšati uvjete rada.

Tko su većinom vaši klijenti? Jesu li to tvrtke, institucije, privatne osobe...?
- Bilo tko može zatražiti uslugu privatnog detektiva. Mene najčešće angažiraju privatne tvrtke, za prikupljanje podataka koje će koristiti u unapređenju poslovanja, jednako tako i institucije, pogotovo nakon što je na snagu stupio novi ZKP.  Ljudi koji mi dolaze u nekom su problemu. Imaju određene tegobe, dvojbe ili situacije koje ne mogu riješiti sami, žrtve su kojekakvih nedjela počinjenih na njihovu štetu. U većini slučajeva oni već imaju nekakva saznanja i sumnje o problemu, ali im treba dokaz. Nešto što je vjerodostojno i što im može pomoći na sudu ili drugdje gdje žele ostvariti svoje pravo. I tu smo mi. Stojimo iza svih informacija koje prikupimo. Posao privatnog detektiva vrlo je delikatan, zahtijeva potpunu diskreciju onoga za koga radite i onoga protiv koga, uvjetno rečeno, radite. Događa se čak i da možete dokazati da nešto ne postoji. Ali to je onda također dokaz, to je također informacija. Vi recimo sumnjate da vam je susjed ogrebao auto, ali mi dokažemo da to nije susjed nego netko drugi. To je možda banalan primjer, no želim reći da je informacija koja možda vama i ne odgovara svejedno informacija.

Kojim se metodama primjerice služite u poslu?
- Privatni detektiv se u svom radu koristi svim zakonski dopuštenim taktičko-tehničkim metodama da bi što brže i efikasnije došao do rješenja nekog problema. Tu je dakle klasično prikupljanje i obrada podataka, informacija i dokaza. Koristimo se i uslugama poligrafije, detektora laži. To je zgodno sredstvo gdje vi ne sumnjate u osobu već s te osobe otklanjate sumnju ako ju je voljna na taj način dokazati. U tom segmentu surađujem s vanjskim suradnikom, sudskim vještakom za poligrafiju.

Nije li uvriježeno mišljenje da se poligraf može „prevariti"?
- Drago mi je da neki misle da se može lažirati, u tom je slučaju nama lakše raditi.

Imate li mnogo slučajeva nestalih osoba?
- Dosta, no to je vrlo delikatan, kompleksan i mučan posao. Ljudi nestaju zbog različitih razloga. Neki su razlozi strašni, kao što su otmice, prodaja žena u bijelo roblje, suicid, a ima i ljudi koji se zbog nekog određenog razloga od nekoga žele sakriti, zato što su možda u dugovima ili doslovno moraju nestati jer bježe od nasilnog supružnika ili nasilja bilo koje vrste... Kad je slučaj nestanka osobe u pitanju, neminovna je suradnja s policijom i svim mogućim čimbenicima koji bi na bilo koji način mogli pomoći.

Kako komentirate slučaj Antonije Bilić? Je li policija zaista napravila sve što se moglo?
- Nezahvalno je komentirati situacije tipa „što bi bilo kad bi bilo". Mislim da je ono što je u medijima plasirano kao opis potrage malo napuhano, senzacionalizma radi. Osobno vjerujem da je policija poduzela apsolutno sve i da se s potragom sigurno neće prestati dok god se djevojka ne pronađe...

Pitam vas to zato što je obitelj Bilić izrazila nezadovoljstvo radom policije.
- To je zato što Antonija nije pronađena. Razumljivo je da ne možete biti zadovoljni nečim što nije završeno, odnosno riješeno.

Koje slučajeve iz svoje prakse smatrate najzanimljivijima?
- Svaki posao je zanimljiv na svoj način. Već dugo radim na zaštiti audiovizualnih djela. Na tome usko surađujem s odvjetnicima i Društvom za zaštitu audiovizualnih djela. Recimo da to nije „mučan" posao. Nitko nije nestao, niti nastradao. Riječ je o suzbijanju piratizacije; iako vam može djelovati suhoparno, zapravo je vrlo dinamično. Postoje ljudi i grupe koji plagiraju i distribuiraju nečije intelektualno vlasništvo za vlastitu korist. Ja tragam za takvim osobama, tehnologija piratizacije iz dana u dan mijenja se pa se i tu mora ići u korak s vremenom. Često klijenti dolaze i po savjet, a dobar savjet je zlata vrijedan, često se događa da klijentu samo morate malo odškrinuti vrata pa će i sam vidjeti rješenje problema. Klijentima dajem savjete na koji si način sami mogu pomoći, a na tome su mi većinom vrlo zahvalni.

Možete li nam ispričati neke primjere iz prakse a da ne povrijedite nečiju intimu ili diskreciju? Nešto što je zanimljivo i što vam se urezalo u pamćenje u proteklih sedam godina.
- Mogu vam navesti primjer kada sam i sama bila prevarena. Sa mnom je kontaktirala gospođa koja je htjela doći do nekih podataka o jednome muškarcu s kojim je davno imala kontakt. To je bilo dosta teško odraditi jer je on promijenio mjesto stanovanja i prošlo je dosta godina od tada, 20-ak i više. Dosta sam se potrudila oko tog slučaja. Gospođa mi je bila simpatična i nisam uzela predujam, sve se temeljilo na povjerenju i uz maksimalnu diskreciju. Na kraju je gospođa rekla da nije zadovoljna onime što je dobila i da je očekivala nešto potpuno drugo. Mislim da se u stvari prestrašila nimalo lijepih činjenica do kojih sam u istrazi o tom čovjeku došla, a možda je i svojim nezadovoljstvom samo željela izbjeći plaćanje fakture. Nažalost i takvih „pacijenata" ima.

Surađivali ste u emisiji Istraga. Što ste točno radili?
- Istraga je bila kriminalistički, mozaični tip emisije. Imala je priloge i reportaže o nekim slučajevima koji su imali veze s kriminalistikom. Takav bih prilog pregledala i dala svoju analizu koja se puštala u sklopu tog priloga. Valdec je vodio tu emisiju, ako se sjećate. Bilo je dosta dramatično, napeto. Voljela sam surađivati u toj emisiji.

Imate sina od 16 godina. Je li njemu teže nego ostalim tinejdžerima kad mu mama zna sve „trikove"? A k tome, i vaš je suprug istog zanimanja.
- Moj sin ima na raspolaganju sav manevarski prostor, čak mu i ja sugeriram neke manevre, ali gotovo bih vam mogla reći da je on savršeno dijete. Sebe smatram „doktoricom prevencije". Smatram da je prevencija vrlo bitna u svemu, pogotovo kad je riječ o djetetu. Dijete morate naučiti što su potencijalno opasne situacije i kako ih se kloniti. Suprug je po profesiji što i ja, no ne radimo zajedno, on radi u PU zagrebačkoj. Velika mi je podrška i možemo o svemu razgovarati. Jednako tako, razumije moj posao i radno vrijeme koje je, nažalost, svakakvo.

Razgovarala Ana Gruden, glavna urednica magazina Zaposlena