Usporite tempo, sačuvajte prisebnost!

Otkako sam stala na loptu, usporila tempo i počela živjeti osluškujući svoje tijelo i vlastite želje; otkako sam počela uživati u svakodnevnim sitnicama, a ne projektima za budućnost, osjećam se jačom, boljom, zdravijom i slobodnijom osobom

Napokon sam u životu shvatila kako više nema smisla stalno ponavljati: "joj, jedva čekam da mi prođe ovo..." ili „jedva čekam da dođe 30.08..." ili „jedva čekam da završim ovaj projekt...", jer kada nešto prođe, dođe nešto drugo - iskrsne nešto novo zbog čega ću opet „jedva čekati" da prođe sljedeći tjedan. Konstantno radim svoj posao (koji jako volim),  koncentrirana sam na to da ga što bolje napravim, što profesionalnije, ali uopće ne uživajući u svemu onome lijepome što mi je taj posao nosi. U posljednje vrijeme neprestano sam bila nezadovoljna, misleći kako sam sve mogla napraviti „još" bolje! I tako su mi prolazili dani, tjedni, godine u nezadovoljstvu i u iščekivanju da mi prođu obveze i problemi, koji, naravno, nikada neće proći...

Tako da sam odlučila stati na loptu i konačno uživati u onome što mi se svakodnevno događa... Sada, iako svakih par dana idem na putovanja, radim, vodim, pjevam..., pokušavam između svega toga uživati u svakom trenutku; osluškujem svoje želje i svoje potrebe, što skoro nikada prije nisam činila.

Iznova upoznajem sebe

Sada otkrivam jednu sasvim drugačiju Leonoru - Leonoru koja npr. ne voli kavu (iako sam je iz navike svaki dan pila), već limunadu; koja ne voli biti na suncu i uopće ne pati od toga da pocrni; koja obožava crvenu boju, a ne žutu (kao što sam godinama bila uvjerena); koja se zapravo najviše voli kupati po noći, a ne po danu.

Da, zaista, to mi je ovogodišnje otkriće. Svake večeri, u društvu ili sama, šećem uz more, i odjednom me uhvati želja da se okupam u moru. Svi mi stalno govore da nisam normalna, da ću se prehladiti, da je mrak... Ma tko je uopće odlučio što je „normalno"? Zar je normalno kupati se u 12 kada je najjače sunce i najnezdravije?? Dosta mi je navika i slušanja onoga što drugi govore - što treba, kada i zašto.

Povratak prirodi

Naše tijelo i mi sami najbolje znamo što je za nas najpotrebnije, samo što nismo naviknuti osluškivati vlastite potrebe jer smo izgubili kontakt s vlastitom prirodom, sa željama svoga tijela i duha, s vlastitom osobnošću u cjelini. Jedemo „čips" i radimo bezvezne stvari, a da ni sami ne znamo zašto, nego čisto iz navike, ili jer je netko rekao da to tako mora biti. Slušajući sebe i svoje tijelo, u zadnje sam vrijeme odbacila i svaku vrstu konzervirane i već gotove hrane, umjetne kreme, vitamine, lijekove...

Smatram da nam priroda nudi sve što nam treba. Tako npr. umjesto skupog sintetskog pilinga za tijelo (punog bojila, umjetnih mirisa i sastojaka), koristim piling napravljen od palente i mlijeka... Za vrhove kose, nakon plaže, kao i za kožu tijela, koristim kvalitetno domaće maslinovo ulje s par kapi esencije lavande, čisto radi mirisa. I koža mi je ljepša, sjajnija, mekša...

Što se, pak, hrane tiče, mislim da se puno bolesti može liječiti pravom ishranom, kao i uzrokovati krivom. Ja koja sam bila obožavatelj raznih čipseva, čokoladica, hamburgera, gaziranih pića..., od kada sam počela jesti „prirodno", ne samo da se bolje osjećam, s više energije i optimizma, nego ne osjećam više ovisnost i potrebu za tom vrstom hrane.

Sve u svemu, od kada sam počela živjeti slušajući svoje tijelo i svoje želje i od kada sam počela uživati u svakodnevnim sitnicama, a ne projektima za budućnost, osjećam se jačom, boljom, zdravijom i slobodnijom osobom!

www.leonorasurian.com