Elena već ima skoro 5 mjeseci. Otkako je postala članicom naše obitelji, život nam se potpuno promijenio; dobio je novu dimenziju, nove prioritete, doveo nas do novih saznanja, navika, načina razmišljanja... Sada je sve podređeno njoj - živim za nju, za njezin osmjeh, za njezin krik
Sjedim u sobi i ispijam čaj, jutro je, tišina oko mene, uživam u ovome trenutku koji je postao već jako rijedak. Gledam u kolijevku, zraka sunca je osvijetlila mog malog anđela koji bezbrižno spava. Suze mi dolaze na oči, od sreće, od te ljepote, od te silne ljubavi koju osjećam prema svojoj maloj Eleni... To je jedan neopisiv osjećaj; ta ljubav, ta povezanost. Nisam nikada prije shvaćala kakav je to neprocijenjiv dar – majčinstvo - niti što ono zapravo točno znači.
Elena već ima skoro 5 mjeseci. Otkako je postala članicom naše obitelji, život nam se skroz promijenio; dobio je novu dimenziju, nove prioritete, doveo nas do novih saznanja, navika, načina razmišljanja... Sada je sve podređeno njoj - živim za nju, za njezin osmjeh, za njezin krik. Otkrivam nanovo svijet skupa s njom i svaka novost, svaki mali napredak - kako dohvatiti igračku ili podići glavicu, prepoznati tatu ili izgovarati slogove - je za mene pravo čudo! Ne mogu se nadiviti tom savršenstvu prirode, tim sitnim ručicama kojima me pokušava dohvatiti, bucmastim nožicama kojima stalno lupka, malim noktićima, mekanoj i svilenkastoj kosici. Ljubim je kada god stignem, ne bih se nikada odvojila od nje. Gledam je dok spava i mislim kako dio mene živi u njoj.
Ipak, počinjem biti svjesna i velike odgovornosti koja je na meni - da učinim od nje jednu odraslu osobu i plašim se zadatka... Što ako ne uspijem? Što ako pogriješim? Što ako je od silne ljubavi i želje da je zaštitim, ustvari učinim nesposobnom za život?
Sjećam se večeri prije nego sam trebala roditi... Nisam mogla spavati, bila sam napeta i nervozna. Razmišljala sam o našem prvome susretu, kakav će biti, kakva će ona biti, na koga će ličiti, hoću li joj se sviđati... Sjećam se prvih muka i strahova u rodilištu: hoću li ja to moći? Bilo me je strah primiti je u ruke, nisam je znala previti, a s dojenjem sam se još dugo mučila. A sada - ne mogu se zamisliti bez nje!
Nevjerojatno je kako i tako mala beba pokazuje naznake karaktera. Elena je divna bebica, mirna, spava po noći, ali je užasno uporna. Kada nešto hoće ili kada joj nešto nije po volji, jasno to pokaže i plače, vrišti, sve dok ne dobije ono što želi. Jako je jaka i žilava, već je s mjesec dana dizala glavu, a sa 3 se već okretala po krevetu. Toliko se mijenja iz dana u dan da je ne stignem zapamtiti. Voljela bih zabilježiti svaku sekundu s njom i ne propustiti ništa.
beba
@25.09.2013. 09:24 3Kakav DIVAN IZLJEV MAJČINSKE LJUBAVI!!!!! Preslatke suuuuu!!!!!!!!
Rosalinda
@25.09.2013. 10:18 4Divan članak!
Minimojka
@25.09.2013. 10:21 3Preslaske su! Baš lijepi tekst za dobar dan :)
unforgiven
@25.09.2013. 10:57 3stvarno prekrasno... :))) dok to ne doživiš, ne možeš znati kako je. jedva čekam da se i ja osjećam kao Leonora :)
glamurlover
@25.09.2013. 11:50 3Joj, obje su preslatke.
Minimojka
@25.09.2013. 12:33 2@bo_žena - baš mi je žao :((( Možda ipak godine još nisu toliko poodmakle? Možda još imaš vremena? :)
Vecchia
@25.09.2013. 14:38 2@bo_žena, iskreno mi je žao zbog neispunjenog sna. S druge strane, ove dvije dame su krasne.
Inače kao roditelj dvoje djece (12 i 16) mogu reći da se ne znam što bi bez njih. Doduše, većinu vremena urlam na njih, većinom nisu krivi, već sam ja nadrkana, ali miris 12. uspavanog godišnjeg muškog derišta što je visoko ko ja, a uvaljuje mi se stalno u krevet ne može zamjeniti niti jedan Chanel. A oni rastu li ga rastu, i dok se okreneš, kći je dovela doma dečka, a ti blejiš u ekran od zore do sumraka i radiš da bi oni imali, a u konačnici ti više nemaš njih jer oni postaju svoji preko noći.
beba
@25.09.2013. 15:23 3Drage Feminice, sve imate DIVNE KOMENTARE i krasno ih je čitati, kao i Leonorin majčinski tekst koji nas je sve nadahnuo!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! DIVOTAAAAA!!!!!
valen-cia
@25.09.2013. 15:41 1Prekrasan tekst. Leonora je u njemu sažela ono što osjeća svaka mama ali nije možda tako vješta sa riječima.Hvala joj u ime svih nas. Neizmjerno volim svoju kćer ali nikad nisam uspjela doista napisati koliku ljubav osjećam prema njoj i koliki imam strah da joj se nešto ne dogodi.
@bo..žao mi je...
tirzah
@25.09.2013. 22:03 2Bo_žena, žao mi je što se nisi ostvarila kao majka, ali vjerujem da svoju ljubav daruješ nekom djetetu (nećaku, nećakinji, djetetu prijateljice). Ja sam kao i većina cura ovdje mama dviju djevojčica. Starija 14, mlađa 7, u kaotičnom smo vremenu brakorazvodne parnice, nije lako njima, nije meni. Teško je objasniti djeci koja su imala sve, pa i više nego što im treba, da sada nema i da još neko vrijeme neće biti. Ali kako kaže Vecchia, iako ima svega, na kraju dana, kad su već u krpama, kada po ne znam koji put pokrijem mlađu, Tirzah, i poljubim slatki obrašćić, kada vadim slušalice iz ušiju Sare koja već spava, presretna sam i to mi daje snage da preživim. Imam prijateljicu koja isto nije majka, ali svoju ljubav daje mojoj djeci i znam da mi se nešto jednog dana dogodi da bi se ona brinula za njih. To sam napisala i u oporuci. A bebica od Leonore je preslatka. Hvala još jednom Femini što postoji i što nas je skupila na jednom mjestu, jer smo jedna drugoj potpora. Pusa curkama :)
valen-cia
@25.09.2013. 23:43 1Ponovo čitam sve komentare i neznam čime sam više dirnuta. I ljuta sam priznajem kad čujem kako Bo s tugom priča o zakonima i posvajanju.Prošla sam tu torturu sa prijateljima koji su isto tako odustali od svega jer je tamo neka administrativna spodoba iz centra za socijalnu skrb zaključila da im fali dva kvadrata stambenog prostora. Srce nisu mjerili a ono im je bilo veliko ko kuća. Maloprije sam svoju kćer poprašila u krevet i baš kao Tirzah iščupala joj slušalice iz ušiju.Ima 16 godina, veća je za glavu od mene ali u glavi to je još uvijek moje blesavo, nevino derište koje u krevetu drži svog medvjedića dobrog srca, koje mi izvuče osmjeh na lice i onda kad se više nemam snage smijati, koje me zove "mami" i koje uvijek prije spavanja dođe k meni u krevet pa imamo piđama party. Samo nas dvije. Mama i kćer, povezane doživotno i neraskidivo.
Laku noć, drage moje...
kejt
@26.09.2013. 08:48 1Leonora i malecka Elena preslatke su!!! A vi cure moje predobre ste, uvijek imate lijepe, tople riječi za svakoga od nas! I meni ste jako pomogle u nekim drugim stvarima. Zato Vas sve volim i cijenim! Pusa svima!!!!
Blakey
@27.09.2013. 09:01 1Prekrasan članak! I ja se baš tako osjećam kad pogledam svoga sina. Često se uhvatim s mislima da ne mogu vjerovati da smo napravili nešto tako divno i savršeno. Otkad sam postala mama, promijenio mi se pogled na puno stvari u životu, jedino mi je važno da mi dijete bude sretno i da provodim vrijeme sa njim! :-)
lena87
@27.09.2013. 09:08 1Prekrasno :)
glamurlover
@27.09.2013. 15:30 1Draga Bo, ni ja ne mogu imati djecu, a to ne znaci da se nisam "ostvarila" kao osoba. Ima mnogo tzv. "majki" koje ni nemaju majcinske instinkte tako da ti je sve relativno. Opcenito mi ide na jetra da se nisi "ostvarila" kao zena ako nemas djece. Svatko ima pravo na svoj izbor i svoj nacin ostvarivanja srece. Pusa, draga Bo.
Nena
@08.01.2014. 11:45 1Čitajući ove komentare s priličnim odmakom (vremenskim jer tek sam danas to pročitala) ne mogu a da ne napišem svoju priču.Najkraću verziju.I ja sam kao Leonora uživala u svakom trenutku svog djeteta,bio je prekrasan,otvoren,lijep,brz i bez treme od malena.Nije ga bilo lako odgajati,recimo da spada u težu djecu,ali toliko zanimljiv,prepun priča,pjesama,glumio je odmalena,ma dijete s bezbroj talenata.Ali...bila sam sama s njim,rastao je bez oca,bilo nam je jako teško i financijski,ali i svakako drugačije jer je bio zahtijevan,a pomalo i nesretan.Nisam uspijela naći mu zamjenskom oca,uglavnom im je smetala njegova hiperaktivnost,znatiželja i pomalo je bilo naporno s njim.Voljela sam ga i volim ga više od ičega,ali moj sin danas je kod oca koji nije brinuto za njega,koji ne zna što je kad dijete ima temperaturu,kad ga pogazi auto,kojeg vučeš u sklonište od granatiranja,koji ima prvu ljubav,prvu prokletu cigaretu pa i alkohol,prijemni,školarinaitd...itd.A moj sin niti ne pita za mene,nije završio što je započeo i još mnogo drugih stvari se desilo da se pitam gdje sam se ja ostvarila kao majka kad podvučem crtu.?
Danas zahvaljujem Bogu što ga imam,što je relativno zdrav i najvažnije da je živ.
Često plačem jer mi se čini da nisam zaslužila sve što mi se dešava,lijepo je imati dijete a još ljepše kad si s njim sretan,ili barem znaš da je on sretan. A sretno dijete je nešto što svaki roditelj želi a meni se čini da moj sin nije sretan.
Zar roditelj može odgojiti nesretno dijete? Ja kao roditelj,zar je to rezultat svega? Eto,pitam se,pitam....ali nisam ljuta,tužna sam.Mislim da ne ide ništa po zaslugama,pa niti to jel možeš imati djecu ili ne.Onaj" gore" valjda to posloži po svojoj logici a nama "dolje" je to teško shvatiti.
paoola
@11.01.2014. 02:09 0Djevojke i žene, predivne ste svaka na svoj način! :-)
Puse svima od mlade Feminice