Leonora Surian: "Kći Elena je moje čudo!"

Elena već ima skoro 5 mjeseci. Otkako je postala članicom naše obitelji, život nam se potpuno promijenio; dobio je novu dimenziju, nove prioritete, doveo nas do novih saznanja, navika, načina razmišljanja... Sada je sve podređeno njoj - živim za nju, za njezin osmjeh, za njezin krik

Sjedim u sobi i ispijam čaj, jutro je, tišina oko mene, uživam u ovome trenutku koji je postao već jako rijedak. Gledam u kolijevku, zraka sunca je osvijetlila mog malog anđela koji bezbrižno spava. Suze mi dolaze na oči, od sreće, od te ljepote, od te silne ljubavi koju osjećam prema svojoj maloj Eleni... To je jedan neopisiv osjećaj; ta ljubav, ta povezanost. Nisam nikada prije shvaćala kakav je to neprocijenjiv dar – majčinstvo - niti što ono zapravo točno znači.

Elena već ima skoro 5 mjeseci. Otkako je postala članicom naše obitelji, život nam se skroz promijenio; dobio je novu dimenziju, nove prioritete, doveo nas do novih saznanja, navika, načina razmišljanja... Sada je sve podređeno njoj - živim za nju, za njezin osmjeh, za njezin krik. Otkrivam nanovo svijet skupa s njom i svaka novost, svaki mali napredak - kako dohvatiti igračku ili podići glavicu, prepoznati tatu ili izgovarati slogove - je za mene pravo čudo! Ne mogu se nadiviti tom savršenstvu prirode, tim sitnim ručicama kojima me pokušava dohvatiti, bucmastim nožicama kojima stalno lupka, malim noktićima, mekanoj i svilenkastoj kosici. Ljubim je kada god stignem, ne bih se nikada odvojila od nje. Gledam je dok spava i mislim kako dio mene živi u njoj.

Ipak, počinjem biti svjesna i velike odgovornosti koja je na meni - da učinim od nje jednu odraslu osobu i plašim se zadatka... Što ako ne uspijem? Što ako pogriješim? Što ako je od silne ljubavi i želje da je zaštitim, ustvari učinim nesposobnom za život?

Sjećam se večeri prije nego sam trebala roditi... Nisam mogla spavati, bila sam napeta i nervozna. Razmišljala sam o našem prvome susretu, kakav će biti, kakva će ona biti, na koga će ličiti, hoću li joj se sviđati... Sjećam se prvih muka i strahova u rodilištu: hoću li ja to moći? Bilo me je strah primiti je u ruke, nisam je znala previti, a s dojenjem sam se još dugo mučila. A sada - ne mogu se zamisliti bez nje!

Nevjerojatno je kako i tako mala beba pokazuje naznake karaktera. Elena je divna bebica, mirna, spava po noći, ali je užasno uporna. Kada nešto hoće ili kada joj nešto nije po volji, jasno to pokaže i plače, vrišti, sve dok ne dobije ono što želi. Jako je jaka i žilava, već je s mjesec dana dizala glavu, a sa 3 se već okretala po krevetu. Toliko se mijenja iz dana u dan da je ne stignem zapamtiti. Voljela bih zabilježiti svaku sekundu s njom i ne propustiti ništa.

www.leonorasurian.com