Šalković: "Najljepše su žene u Libanonu!"

Hrvoje Šalković, poznati putnik i pisac, pa dakle onda i putopisac, nedavno se vratio sa svog najvećeg putovanja do sada. Kad kažemo najvećeg, želimo istaknuti da se radilo o više od 3 mjeseca izbivanja, tijekom koja je Šalković proputovao 7 kontinenata. Što sprema nakon svega ovoga, kakve je sve avanture iskusio, gdje se na svijetu najbolje jede te još mnoge tajne, ispričao nam je ovaj vječito nasmijani i simpatični tip koji više od svega voli - cestu što vodi u nepoznato

Upravo si se vratio s „majke svih putovanja" - 100 dana kroz 100 zemalja. Prvo što me zanima jest - kako si se osjećao te sekunde kada si ušao u svoj zagrebački stan nakon više od 3 mjeseca? Jel' bio feeling tipa „kako je lijepo opet biti doma" ili „Isuse bože, iz ovih stopa zovem taksi da me vozi natrag u zračnu luku"?
- Čim sam ušao u stan pomislio sam - prokleti kućni savjet, kad će više uvesti lift (živim na četvrtom katu, a teglio sam 35 kila stvari). Onda sam izljubio svoju tetu Ajšu koja mi već sedam godina pomaže u kućanstvu i koja me fino dočekala. Nakon toga sam pokušao uključiti televizor, da nakon više od tri mjeseca vidim što se događa (načuo sam da je Sanader u zatvoru). Međutim, televizor se pokvario, i to me jako razveselilo. Ali sve u svemu, bilo mi je drago što sam doma. Volim Zagreb, volim Hrvatsku i volim svoje drage ljude koji tu žive.

Koji su najbolji, ali baš ono NAJBOLJI, trenuci s ovog zadnjeg putovanja?
- Ronjenje s morskim psima u otvorenom moru pored Galapagosa. Iskrcavanje na Antarktik. Novi Zeland i uspon na mitski Mt.Doom (Mordor iz Gospodara prstenova). Sydney i sva fenomenalna zafrkancija s mojim prijateljem Davorom. Jakarta i ludi provod s prijateljem Mirom i njegovim društvom. Zalaz sunca na Filipinima. Razgledavanja polja kanabisa na Jamajci. Jurcanje vlakom po Japanu. Jedna lijena kava u Starbacksu uz pogled na Empire State Building obavijen snježnim oblakom. Nekoliko mutnih večeri, ili bolje reći jutara u Vegasu... Ma previše toga... nemamo toliko prostora.

Koliko sam shvatila, slijedi prodajna izložba tvojih fotki s putovanja, a prikupljena sredstva bit će darovana jednom djetetu željnom školovanja. Možeš li nam reći detalje te akcije?
- Ovih se dana počinjem baviti razradom akcije. Pronaći ću neku pametnu klinku/klinca koji bi se školovao/školovala, ali nema sredstava. Onda ću naprintati 100 fotografija iz 100 zemalja u kojima sam bio i napraviti izložbu. Fotografije ćemo prodavati po 100 kuna (neke će biti skuplje - pa nek' ih kupe kompanije). Skupit ćemo lovu, parkirati je djetetu na račun da ima. Izložba će biti otvorena u ponedjeljak, 4. travnja, u klubu Pepermint.

Jamajka...

Kao ženu koja je vrlo komplicirana što se tiče pakiranja i priprema za putovanje (ono, večernje haljine, dnevne haljine, outfiti za „ako je hladno", outfiti za „ako je vruće", krema za sunce, krema protiv bora, štikle, čizme, japanke, sandale, depilacije, šamponi... : ))), stvarno me zanima koliko ti treba da se spakiraš za tromjesečno putovanje - što sve nosiš? Daj mi par savjeta da postanem praktičnija što se toga tiče :)...
- Nosim jednu torbu u kojoj je odjeća koja može potrajati deset dana. Kada se uprlja, jednostavno je operem, to je bar lako, jer u svakom hostelu postoji perilica. Nema tu nikakvih fensi-šmensi odjevnih predmeta (a i inače nemam takve). U drugoj torbi nosim opremu - laptop, adaptere, fotoaparat, baterije, papirologiju... Od te druge torbe se ne odvajam. Nije to ništa puno niti teško. Vratio sam se sa 35 kila tereta samo zato što sam pred kraj nakupovao puno poklona za drage ljude. A i doteglio sam neko kamenje s Antarktika, neka bude za uspomenu.

Jesu li putovanja za tebe onako malo kao droga - navučen si i to ti je najbolji osjećaj u životu, ali ipak bi možda mogao/trebao/želio prestati...? Ili možda ne?
- Totalna droga. Ali sada, kad sam skupio tih stotinu zemalja na sedam kontinenata, sada imam neki mir, spokoj... Nakon dobrih dvanaest godina, po prvi puta mi se ne ide nikuda, baš mi se sjedi doma. Nemam pojma koliko će potrajati.

Često govoriš kako mora da si „vragu prodao dušu i kako te on osudio na prokletstvo koje kaže da ćeš svoj mir, ili barem njegove fragmente, pronalaziti samo ako ćeš putovati, i to na veoma nemiran način". To je ozbiljna izjava - nije lako dobiti dušu natrag od vraga, znaš? ; )
- Znam, ali je tako, i nema nazad, nema pomoći. A i tko zna, možda mi ju ipak vrati, s vragom se nikad ne zna.

Prelijepe plaže Barbadosa

Uvijek se čini kao da se na tvojim putovanjima događaju samo fenomenalne stvari i dobiva se dojam kako je svijet doista jedno prekrasno mjesto. Znamo da nije tako, Shale, iako je ta djetinjasta nevina slika svijeta svima mila, pa nam malo reci i o onim lošim iskustvima koje si doživio? Sve ima svoje lice i naličje.
- Reći ću ti, a ti ćeš misliti da ti lažem. U 97 dana putovanja oko svijeta, nitko me nije ružno pogledao, niti mi išta loše učinio, niti sam s ikime ušao makar u najmanji konflikt. Ako imaš čisto srce i širok osmijeh, ljudi će ti se otvarati poput cvijeća. Možda bi sada zvučalo dobro da ti kažem kako me netko napao, pokušao opljačkati ili tako nešto... ali nije, i što da sada lažem.

Ok, nastavimo onda sa svim tim super stvarima koje postoje u svijetu - ide nekoliko blic pitanja - prvo - koja su najbolja mjesta na svijetu za izlaske i ludu zabavu?
- Najbolji klub u kojem sam bio je Sky Bar u Bejrutu, to mjesto tuče sva druga za dva koplja. Sjajni su klubovi u Washington Avenue-u u Miamiju, u njujorškom Chelsea-u. Ali dobra je zabava i u Bar Rougeu u Shangaiu, Sydney je carsko mjesto za izlaske. Dragonfly u Jakarti je pravo zezanje. Ma ima klubova koliko hoćeš, ali najvažnije je s kakvim si ljudima. Ako je ekipa dobra, onda se možeš zaglaviti na creske Lubenice, ono selo sa pet kuća, i provesti se kao nikada.

Gdje se najbolje jede?
- Teško pitanje. Što se mene osobno tiče, najbolje se jede kod gospođe Šalković u Mikulićima, nedjeljom, oko dva popodne. To je najbolja klopa na svijetu. Ali ima nekih nacionalnih kuhinja koje me obaraju s nogu. Korejski roštilji, na primjer. Ili izvorni japanski sushi, mljac!

Gdje su najljepše žene (osim u Hrvatskoj, jer to se samo po sebi razumije)?
- U Libanonu.

Gdje ljudi imaju najviše stila?
- U Europi, tamo gore, malo sjevernije. U Skandinaviji, to su gospoda kakve nema nigdje. I u Japanu, što te cure sve stave na sebe - a opet im stoji savršeno. Znaju sve isfurati.

Gdje je najdosadnije?
- U Lihtenštajnu, tamo sam ostao dva sata. U Andori sam isto ostao par sati. Malta me ubila koliko je dosadna, isto kao i sjeverni Cipar, onaj odmetnuti.

Završimo s blic pitanjima - gdje su ljudi istinski najsretniji?
- Ne bi čovjek vjerovao, u Sowetu (kvart Johanesburga) - vidiš bosu, sirotu djecu koja jedva da imaju krov nad glavom, a opet su vječito nasmiješena. Iste stvari možeš vidjeti po favelama južne Amerike. Mi Hrvati nemamo pojma što je siromaštvo. Užasno mi je žao naših penzića i sakupljača boca, ali tek kad odeš u te zemlje trećeg svijeta vidiš što znači biti siromašan... U Jakarti vidiš kvartove u kojima pola milijuna ljudi živi u kartonskim kutijama. Peru se kada pada kiša, a tada i piju vodu, jedu svake prijestupne..., a opet - smiju se i plešu.

Groblje uz more u San Juanu, Portoriko

Kako stoje stvari s knjigama? Pišeš li? Planiraš li izdati novi roman? S dosadašnjima, posebno dakako, „Zecom na mjesecu", imao si puno uspjeha...
- Kad kažeš - imao si uspjeha - ispada kao da sam pisao i objavljivao romane iz nekih sitnih pobuda, da ih puno prodam, uzmem neku lovu... Što, zapravo, znači - uspješan roman. Ok, prodao sam puno, za naše prilike nevjerojatno puno, ali što sad pa nije književnost natjecanje, pa da se mlatimo tko će biti uspješniji. Pišem iz sasvim nekih drugih razloga. Ustvari - pisao sam - trenutno ne radim na ničemu. Mirujem već dvije godine, odlučio sam uzeti pauzu. Koliko će pauza trajati, još tri godine, pet, sedam, dvadeset... Pojma nemam...

Nisam baš na to mislila kada sam te pitala o pisanju, ali dobro... Hajmo na neke druge teme - koja ti je najdraža i najbolja faza tvoga života? Ova sada ili neka ranija?
- Svaka faza na svoj način. Kada sam živio u Londonu bio sam bez love, vozio sam se biciklom na faks, po kiši i suncu. I opet sam bio sretan. Bio sam u vezama s nekim super curama, pa sam i tada bio sretan. Putovao sam, i opet je bilo dobro. Uvijek je dobro, uvijek sve ispadne dobro, na ovaj ili onaj način.

Kakav si bio kao klinac i tinejdžer - ludo ekstrovertiran ili malo povučeniji? Ne znamo te iz tog razdoblja... : )
- Potpuno povučen. Starci i dan danas komentiraju kako nisam imao niti jedan autić, nikakve igračke, samo sam ih žicao da mi kupuju slikovnice, a kasnije knjige. Onda sam krenuo u srednju školu, otkrio cugu, cigarete, počeo izlaziti u Jabuku, Lap... I tada je krenulo divljanje koje nije stalo do sada. Kada pogledam unazad, ponekad se čudim na koju sam to zapravo foru uopće živ.

Šalković na slavnoj plaži Turners, Antigua

Pretpostavljam da su tolika putovanja pravi ubojice ljubavi! Pa koja bi te žena čekala da se vratiš? Ima li još takvih „Penelopa"? : )
- Niti jedna.

A jel' se zaljubljuješ na putovanjima? Imaš li kao Corto Maltese u svakoj luci ženu koja vene za tobom?
- Romansa se dogodila samo jednom u ovih dvanaest godina, što znači da je to bila iznimka. Ne putujem da bih lovio komade. Naravno da se dogodi neka brzinska varijanta, ali to nije bit putovanja. Nije to razlog.

Imam dojam da se groziš uobičajenih životnih scenarija - ured, žena, djeca, obiteljske obveze, skijanje, ljetovanje... Vidiš li se ikada u takvoj kombinaciji?
- Nikad ne reci nikad. Tko zna, možda ću za koju godinu ljetovati na Krku, skijati u Schladmingu, i to će mi biti super. Sumnjam, ali nikad ne reci nikad.