Lea Dekleva: "Tuga je moja inspiracija"

Nakon velikog uspjeha s pjesmom „Dogodila se ljubav", Lea Dekleva priprema novi album. U intervjuu koji je dala Ani Gruden,  govori o tome što je inspirira, zbog čega voli pisati pjesme muškim izvođačima, kome je posvetila svoj najveći hit te kako se bori s depresijom

Sve je počelo s Trešnjevačkim mališanima, nastavilo se u glazbenoj školi, a prvu je pjesmu napisala sa samo 15 godina. Bila je to pjesma za crkveni zbor. Oduvijek je znala da se želi baviti glazbom, ali nije znala na koji način. Neko je vrijeme pjevala kao prateći vokal i razmišljala što dalje. Za razliku od većine djevojaka koje započinju karijeru na takav način, Lea Dekleva nije maštala o tome da postane popularna pjevačica. Ona je sanjala o tome da priča priče o svome životu. I to kroz glazbu. Na pitanje kako je krenula pisati pjesme, odgovara da veliku zaslugu u tome ima Oliver Dragojević. «Svirala sam mu, a on me počeo nagovarati da se počnem ozbiljno baviti glazbom. Jedna njegova rečenica, vjerojatno slučajna, odigrala je veliku ulogu u mom životu. Rekao mi je da pišem o sebi jer je to gradivo koje najbolje znam, a publika to prepoznaje.» Pet godina nakon prvog albuma Emocija, koji je izašao 2005., Lea izlazi sa singlom „Dogodila se ljubav", koji je otpjevala zajedno sa Sašom i Mladenom iz TBF-a. Nedavno je taj singl proglašen hitom godine. 

Kako nastaje pjesma?
- Kako kada. Kod mene to pretežno funkcionira na način da pišem pjesmu izazvana emocijama, odnosno kao poruku nekome. To je jedna varijanta pisanja pjesama, a druga je kao „Dogodila se ljubav", koja mi se jednostavno pojavila u glavi. Kao da sam čula muškarca kako govori: „Ispričat ću vam nešto u šta virova sam davno", začudila sam se, ali sam odmah otišla i zapisala taj tekst. Ali i to je bilo izazvano emocijama, možda ne trenutačnim već trajnim. Ponekad pišem o boli, a ponekad o ljubavi koja traje deset godina. No, ima dana kad si kažem - prošlo je dosta godina od zadnjeg albuma, a sad si izdala i singl, vrijeme je da napraviš novi album. A to znači zatvoriti se u kuću i smišljati pjesme dok ne nastane nešto dobro. I to je onda čista matematika. Isprobavam dok mi nešto lijepo ne zazvuči. No, kod mene ta varijanta uglavnom ne funkcionira. Meni glazba mora sama doći. Ukratko, tko si može dopustiti čekanje inspiracije - super, a tko ne - mora se primiti posla.

U jednom ste intervjuu rekli da ljudi koji se bave pisanjem pjesama lažu kad kažu da ne pišu autobiografski.
- Svakako. I ja sam u početku imala koncepciju da govorim kako pjesme koje pišem nisu autobiografske jer mi je bio prevelik šok - da svoju intimu stavljam u svaki dućan s CD-ima. Nitko nema potrebu svima ispričati svoje probleme. Za to imaš najbliže prijatelje. No, kasnije sam shvatila da je to glupo skrivati i otada radim 100% iskreno i javno govorim da su moje pjesme upućene baš nekome, ali jednako tako i da nije važno komu, jer onda to postaje trač, a ne umjetnost.

Je li istina da čovjek stvara bolje kad je nesretan?
- Apsolutno. Kad je čovjek sretan, obično su i teme vesele. Recimo, danas je sunce, primila sam plaću i idem napisati pjesmu - to je u redu. Ali kad si nesretan, onda te ne spašavaju ni sunce ni novac. Tada tu svoju tugu moraš nekomu ispričati, moraš se olakšati kao što se povjeravaš najboljoj prijateljici ili psihijatru. Ja to radim u pjesmi. To mi je draže nego da mi osoba s druge strane kima glavom ili mi govori nešto što već znam. To je moj mehanizam.

Želite reći da, kada biste bili sretni, više ne biste pisali tako dobro?
- Kad bih se riješila svega što mi smeta, ne bih imala o čemu pisati. Sto puta sam rekla samoj sebi da bi, kada bih se riješila bremena, bilo gotovo s mojom inspiracijom. Osim toga, vremena su drugačija. Ne živimo u vrijeme Beatlesa. Njihove su pjesme slavile život. Danas se više ne stvara takva glazba, i ja ju nemam od koga naučiti. Okružila sam se ljudima koji su mi uzor, poput Olivera čije su ljubavne pjesme najbolje, Arsena koji ima težinu ili Gibonnija koji je vrlo autobiografski raspoložen. A to je ono što me zanima, a ne nekakve poskočice. Svi ti ljudi pišu o ljubavi i životu. Za tu vrstu glazbe i ja moram biti u posebnim raspoloženjima. Razlika je samo što ja to priznajem javno, a oni to skrivaju i pričaju o tome samo s prijateljima na kavi.

Pročitala sam da više volite pisati pjesme za muške izvođače?
- Žene bi stalno nešto dorađivale, prigovarale, a s muškarcima je jednostavnije. Pogotovo ako imaju autoricu, primaju sve što im se daje. Neće se raspravljati oko neke riječi jer muškarci nisu dovoljno vješti u izražavanju emocija. A i želim im „nametnuti" žensku emociju. Oni imaju drugi stil i govora i stvaranja. Zbog čega bi muškarci uvijek bili jaki i patrijarhalni? Zbog čega ne bi bili nježni? Ja imam priliku da im „nametnem" tu nježnost. Znam da su muškarci za koje pišem skloni tome, a izazov mi je provjeriti koliko mogu biti emotivni. Kad napišem pjesmu koja mi je izvanserijska, po bilo čemu, melodiji, tekstu ili emociji, onda ju ne dam nikome. Kao što je bilo s pjesmom „Dogodila se ljubav". Nema onda ni tog Olivera, ali ni Leonarda Cohena kojem bih tu pjesmu dala. To je onda samo moja pjesma.

Koliko dugo ste čekali pjesmu "Dogodila se ljubav" i kako ste znali da se mora izvesti u suradnji s TBF-om?
- Bilo je pitanje TBF ili nitko. Čekala sam da pristanu jer su oni u sličnoj situaciji kao i ja - ne vole tuđe pjesme, a i bila je riječ o pjesmi koja nije reperska nego je nježna i nimalo ironična. Čekala sam tri godine da im pristupim jer sam se bojala da će me odbiti. Pjesmu sam napisala još 2007. Prvi put kad sam ih srela, samo sam se predstavila i otišla. Tako je bilo i drugi put. I što sam više razmišljala o tome, bilo mi je teže jer nisam mogla naći razlog koji bi ih motivirao da naprave duet sa mnom. Zatim sam ih srela u studiju i rekla: „Trebam baš vas, jer to možete samo vi i nitko drugi." Htjela sam da pjesma bude na dijalektu. Rekla sam im da mi je to od životne važnosti i otpjevala im je. Pitali su me je li autobiografska. Rekla sam da je, a nakon toga su pristali. Nisam željela tom čovjeku napisati pismo ili ga nazvati, željela sam da čuje: Al' u pismi vitron dušu će mu poslat... I dobio je poruku na nesvakidašnji način.

Postoji li netko za koga biste voljeli pisati pjesme, a dosad niste?
- Mislim da sam s Oliverom, odmah u početku, ostvarila sve svoje snove. Teško je nakon njega kao izvođača imati još neke pretenzije.

Što biste voljeli raditi osim pisati pjesme?
- U budućnosti sam planirala, nakon što izdam dva-tri albuma, napraviti dječju emisiju u kojoj bi bilo glazbe, plesa, sviranja i skladanja, i to sve, naravno, na zabavan način. To bih već sutra radila da imam priliku. Bio bi to skup projekt jer bi zahtijevao velik broj ljudi koji bi bili uključeni u njega. Baviti se glazbom, a uz to još i s djecom... mislim da je najbolja moguća opcija.

Je li vam žao što ste javno govorili o svojoj depresiji?
- Nije. Kad sam počela dobivati napade panike, nisam znala što mi je. Odlazila sam na preglede, ništa mi nisu pronašli, a ja sam znala da nešto nije u redu. Zbog toga mislim da o tome treba govoriti javno jer tako mogu pomoći nekomu tko ima isti problem kao i ja, a ne zna što mu je. Voljela bih da je meni netko tada rekao da je to rješivo s dvije tablete i malo odmora. U jednom sam trenutku imala osjećaj da mi treba egzorcist a ne psihijatar. Ne znam zbog čega je ta tema takav tabu. Nisam završila u Vrapču, a svaki drugi čovjek danas ima napad panike zbog stresa.

Kada planirate novi album?
- Trebala bih se zatvoriti u studio i snimiti tih deset pjesama, ali opet, možda mi se svidi samo pet pa ću nastaviti raditi. Tako da je teško odrediti rokove. Za sada imam tri pjesme koje mi se jako sviđaju i četiri pjesme koje su mi dobre. Mislim da bi bilo dobro da ga objavim ove godine jer će ljudi još uvijek pamtiti hit „Dogodila se ljubav". A već 2012. ću morati govoriti „Ja sam ona koja je napisala „Dogodila se ljubav". Lako je napraviti album, ali napraviti dobar album, to je već teže.

S obzirom na to da ste rekli da ste pjesmom „Dogodila se ljubav" željeli poslati poruku vama važnoj osobi, kakav je bio komentar te osobe?
- Mislim da je najbolji komentar to što je osoba zašutjela. Jer, ako kaže da je gesta lijepa, nije dovoljno. Mislim da se na takvo što ružan komentar i ne može izreći. Taj je čovjek otišao dalje sa svojim mislima kojih se vjerojatno ne može riješiti jer je pola godine na svakom koraku čuo tu pjesmu, što je na kraju i bio moj cilj. Sada vjerojatno sjedi negdje s prijateljima i pije piće, a na radiju se svako malo vrti ta pjesma. Pametan čovjek, a mene može samo pametan čovjek intrigirati, mora shvatiti da je to nešto veliko. Da meni netko napiše pjesmu, to bi mi mnogo značilo. Takva jedna ispovijest, u vrijeme e-maila i mobitela, nešto je potpuno drukčije. Nadam se da taj čovjek živi s tim i uživa. 

Ana Gruden, glavna urednica magazina Zaposlena