Zašto Povorka ponosa?

Živim u uvjerenju, ili možda ipak samo u nadi, da o nekim stvarima više nije potrebno razgovarati, da smo ih apsolvirali i možemo nastaviti na neke kompliciranije teme. Povorku ponosa iliti Pride smatrala sam jednom takvom temom – jednostavnom, zdravorazumskom, sve manje kontroverznom...

Svakog lipnja moj balončić uvjerenja kako smo kao društvo ipak nadišli neke diskriminatorne stavove i prakse, raspline se. Budem suočena s homofobnom i transfobnom realnošću za koju nisam željela vjerovati da je još uvijek živa. A jest, jako i sveprisutno, tijekom cijele godine, no dolazi do izražaja najviše upravo onda kada bi najviše trebala biti ugašena i propitkivana, tijekom Mjeseca ponosa.

Lipanj se kao Mjesec ponosa obilježava radi događaja koji su se 1969. godine odvili u New Yorku krajem istog mjeseca. Policija je jedne večeri, kao i mnogih večeri do tada, upala u poznati gej i kvir klub Stonewall Inn i pokušala izvršiti raciju. Racije su vršene na temelju zakona po kojemu je policija mogla zatvoriti barove i klubove koji su služili gej i kvir osobe ili imali gej i kvir zaposlenike. Trans osobe i drag kraljice bile su na posebnoj meti, jer je „oblačenje u suprotni spol“ također bilo protuzakonito. Nakon što su nebrojeno puta bili izloženi takvim racijama i ponižavanjima, ljudi koji su se tog 28. lipnja 1969. našli u Stonewall Innu u New Yorku, nisu pristali podviti glave i rep i pustiti da ih se maltretira, diskriminira, te da se nad njima vrši nasilje, i to upravo u njihovom sigurnom prostoru, koji su tada bili iznimno rijetki. Umjesto toga, pružili su otpor. Na njihov otpor, policija je reagirala nasiljem i vatra je bila zapaljena. Narednih šest dana, trans, gej i kvir ljudi New Yorka sudjelovali su u pobuni koja je primila cijele živote tuge, frustracije, bijesa, odbačenosti, opresije i žarke, žarke želje za dostojanstvenim životom i prihvaćanjem.

Na našem balkanskom području, LGBT aktivizam počinje se graditi 80-ih godina, iako je aktivan progon gej osoba prestao još 1959. godine, a tadašnja Jugoslavija imala je bolji odnos prema kvir populaciji nego neke države zapadne Europe. Prva Povorka ponosa u Hrvatskoj održana je 2002. godine u Zagrebu. Iako je taj Pride označio početak aktivne i eksplicitne borbe i zagovaranje za prava LGBT osoba, te tako bio i ostao pozitivna točka u povijesti, istovremeno je značio suočavanje s nezamislivo nasilnom i diskriminatornom realnošću. Dvjestotinjak sudionika i sudionica prve zagrebačke Povorke ponosa bilo je pozdravljeno bezgraničnim fizičkim i psihičkim nasiljem i prijetnjama koji su se nastavili i satima nakon što je program završio. Devet godina kasnije, sudionice i sudionici prve splitske povorke ponosa 2011. godine bili su kamenovani. Od tada, čini se da Povorke ponosa prolaze sve bolje i sa sve manje zločina iz mržnje usmjerenih na LGBT zajednicu.

Čini se, idemo ka boljem, ali možda se samo čini? Povorke na kojima sam ja prisustvovala na Balkanu, one nakon 2016. godine, prošle su dobro, mirno i pozitivno. No još su uvijek službene upute bile da se razilazimo u skupinama i bez LGBT obilježja, kako ne bi bile meta onima koji su ciljano došli pokazati nam da nas mrze. Još je uvijek 2021. godine zabilježeno nekoliko homofobnih fizičkih napada nakon Pride programa.

Još uvijek izbjegavam Facebook uoči i nakon zagrebačke Povorke ponosa jer, ako to ne napravim, danima ostajem potresena od količine mržnje i poziva na nasilje koji se gomilaju u komentarima portala. Još uvijek svako toliko čijem o nekom homofobnom zločinu iz mržnje koji uključuje fizičko nasilje, vatru, bacanje pod tramvaj, ili pad eksplicitno propagiranje i pozivanje na homofobnu i transfobnu diskriminaciju i nasilje kroz tzv. „Hetero Pride“. Možda, dakle, ide ka boljem, ali daleko je od toga da zaista bude dobro.

Pride je počeo kao revolt, kao prosvjed koji više nije mogao biti zatomljen. Na početku nije bilo zastava duginih boja, nastupa drag kraljica, koncerata, niti sponzora. Bili su samo ljudi, omalovažavani i opresirani, umorni i ljutiti, koji su zahtijevali osnovna ljudska prava i slobodu da budu ono što jesu. Danas, iako imamo i razne šarane zastave, koncerte i programe, pomno isplanirane outfite i iako slavimo koliko daleko smo dospjeli zahvaljujući svima prije nas, i dalje zahtijevamo isto – osnovna ljudska prava i slobodu da budemo ono što jesmo.

No nekima je i to previše. Pa se pojavljuju argumenti poput „ne želimo to gledati, radite što želite u svoja četiri zida“ ili „već imate sva prava, što još želite“ ili „nemojte nam nametati, LGBT stvari ne moraju biti svuda“. Činjenica da ovakve se ovakve reakcije još uvijek javljaju te da ih ima na tisuće ispod medijskih objava o Povorci ponosa, kao i na homofobnim web stranicama i društvenim mrežama, upravo su dokaz da nam Povorka ponosa još uvijek treba te da je, unatoč svom šarenilu i bojama, ona prvenstveno prosvjed. Jer niti jedan od ovih argumenata nije zapravo logičan, a jedino što ih motivira jesu homofobija i mržnja.

LGBT ljudi postoje u društvu i trebali bi imati pravo u tom društvu sigurno i otvoreno živjeti. To znači da se ne bi trebali skrivati „u svoja četiri zida“ kada žele svoga partnera ili partnericu držati za ruku, zagrliti, poljubiti ili izvesti na spoj. Javan prostor pripada jednako kvir ljudima kao i onima koji to nisu. I iako načelno imamo pravo u tom prostoru biti, i klubove se više ne može zatvoriti zato što zapošljavaju ili poslužuju gej osobe, taj javan prostor nije jednako siguran za kvir osobe kao što jest za strejt osobe. Primjeri nasilja prema LGBT populaciji koji se i dalje javljaju u hrvatskom kontekstu, poput guranja osobe pod tramvaj radi percepcije da je gej, to sasvim jasno pokazuju.

Kada kažem da zahtijevamo osnovna ljudska prava, to ne znači da zahtijevamo da ta prava samo budu upisana u zakon, zahtijevamo i da se aktivno poštuju te da imamo zaštitu kada nam se ugroze i prekrše. Neki misle da je poštivanje prava i sloboda kada su u pitanju LGBT osobe, napad na strejt i cisrodne osobe. Ili možda samo misle da sve uvijek mora imati nekakve veze s njima te da oni moraju biti protagonisti svake priče. No u priči o Povorci ponosa, cisrodni i strejt ljudi nisu protagonisti, mogu biti sporedni likovi koji podržavaju protagonista ili mogu biti antagonisti koji mu žele nanijeti zlo, na njima je samima da odluče u koju ulogu žele ući. Isto tako, vidljivost LGBT osoba u medijima i pop kulturi nije nametanje već upravo vidljivost, nešto što cisrodni i strejt ljudi imaju cijeli život te uzimaju zdravo za gotovo.

Kada samo ljude poput sebe vidiš u svim filmovima, reklamama i knjigama, lako je zaključiti da samo takvi poput tebe imaju pravo biti u tim prostorima. Lako je misliti da čim je taj prostor dan nekome s kime se ne identificiraš, da je to direktan napad na tebe. Nije, samo je davanje prostora i vidljivosti onima koji je prije nikada i nikako nisu imali. Upravo to je i Povorka ponosa, mogućnost onima koji se osjećaju odbačeno, prestrašeno, neshvaćeno, izolirano, omraženo samo zbog toga što jesu, da budu sa zajednicom koja ih prihvaća. I dok se svakog lipnja pridružujemo Povorci ponosa zahtijevajući i prosvjedujući za ljudska prava i osobne slobode LGBT osoba, istovremeno slavimo osjećaj pripadanja za koji bismo voljeli da se održi – i tijekom cijele godine i tijekom cijelih života.

Piše: Paula Brečak
Web: www.thewolfnomad.com
Instagram: www.instagram.com/thewolfnomad/

Powered by: www.lelo.com
Instagram: https://www.instagram.com/lelo_official/
Facebook: https://www.facebook.com/LELO.Official/