Seksualno nasilje: što sve ulazi u ovu surovu kategoriju?!

Ovaj tekst govori o seksualnom nasilju te kao takav može biti uznemirujuć i retraumatizirajuć za neke osobe. Osobe koje su proživjele seksualno nasilje i njihovi bližnji besplatnu psihološku i pravnu pomoć mogu potražiti u sklopu Ženske sobe i Savjetovališta SOS Rijeka

Seksualno nasilje uglavnom se zamišlja i prikazuje vrlo filmski – vrlo očito, eksplicitno, ekstremno i po život opasno. Upravo takvo da se i može prikazati na televizijskom ekranu i da kod gledatelja i gledateljica izazove što jaču i instantniju reakciju. To su scene otmice u stranim gradovima i trgovina ljudima u seksualno ropstvo. Šuškanja u mračnom parku koja se pretvore u velikog muškarca (ili više njih) s vrlo jasnim nečasnim namjerama. To su prijetnje oružjima i silovanja koja u potpunosti promijene boju tijelu žrtve. Znate o čemu pričam. Takve priče o seksualnom nasilju prikazuju se u medijima, u filmovima, na društvenim mrežama i tada (uglavnom) nema sumnje da li se radi o seksualnom nasilju: on je savršeni krivac, ona savršena žrtva.

Savršeni počinitelj je kategoriziran kao opasan u svakom pogledu. On nije bogat, nije uspješan, nije obrazovan, nije bijelac, nije nježan, nema obitelj, nije pametan, nije pristojan, nije razuman. On je čudovište, upravo onakvo kakvim zamišljamo čudovišta u našem klasicističkom, rasističkom, eurocentričnom, heteronormativnom svijetu. Savršena žrtva je sve suprotno od njega. Ona je čedna, pristojna i nezainteresirana za seks jer tako nema sumnje „je li tražila“. Ona se protiv nasilja svim svojim snagama fizički odupirala i vrištala dok joj glas nije sam sebe oderao.

Seksualno nasilje koje se odvije između savršenog počinitelja i savršene žrtve izrazito je fizički nasilno i po život opasno. Ono je iznenadno i anonimno. I možda najvažnije od svega, ono je vidljivo. Vidljivo je na tijelu žrtve, u njezinom ponašanju i emocijama, u svemu što radi odmah nakon silovanja, kao i u svemu što radi godinama i desetljećima kasnije. Jer ako napravi nešto što ne odgovara njezinoj ulozi savršene žrtve, prestajemo vjerovati da je proživjela nasilje uopće. Vidljivo je i na počinitelju, kojeg prepoznajemo kao počinitelja čak i prije zločina. Upravo je to karakterizacija za kojom se često poseže kada se, u ksenofobnim manirama, opisuje arapske izbjeglice u Europi – na temelju samo njihovog izgleda, odlučeno je da su počinitelji seksualnih zločina.

U stvarnosti, seksualno nasilje ne izgleda niti približno tako, a počinitelja i žrtvu ne možemo prepoznati na temelju izgleda, ponašanja, ni ugleda. Dokle god vjerujemo da možemo, nećemo vjerovati kada se kao seksualni nasilnik pokaže ugledan, šarmantan, zgodan muškarac koji po svemu – obrazovanju, podrijetlu, boji kože, religiji itd. – pripada našem društvu. On je samo jedan od nas, i to vrlo uspješan primjerak jednog od nas, onaj na kojega se ugledamo. Pa kako onda on može biti čudovište koje vrši nasilje?

Može, zato što seksualno i druge oblike nasilja ne čine čudovišta, nego ljudi. Ne govorim to kako bih nasilje opravdala niti prikazala „ljudskim“, već kako bih naglasila da počinitelje nasilja možemo pronaći i u svojim prijateljima, kolegama, profesorima, obitelji i uzorima, te nas to ne bi trebalo iznenaditi. Čak štoviše, u 93% slučajeva, osoba koja je proživjela seksualno nasilje osobno poznaje počinitelja (Ženska soba). Upravo to poznanstvo i povjerenje otvara priliku za seksualno nasilje te pruža zaštitu zlostavljaču, jer teško je povjerovati da je prijatelj koji je cijelu večer humorističan i pristojan u društvu taj koji će svoju prijateljicu gurnuti u wc i na silu pokušati poljubiti kada nema nikoga u blizini.

"Ma ti si to krivo shvatila. On je takav, samo se šalio", često ćemo čuti kada i ako se požalimo na poznatu i blisku osobu koja je prešla granice i zašla u seksualno uznemiravanje. Ako seksualno nasilje ne izgleda "savršeno" filmski, anonimno i po život opasno, društvo ga često ne prepoznaje kao seksualno nasilje uopće. No seksualno nasilje puno je veća mreža ponašanja, zastrašivanja i uznemiravanja. Ono obuhvaća svako neželjeno seksualno ponašanje, bilo vizualno, riječima ili dodirom. Seksualno nasilje može uključivati prijetnje, oružje i razne oblike fizičkog nasilja, ali ne mora.

Kao seksualno nasilje jednostavnije se prepoznaje seksualno zlostavljanje, koje uključuje neželjeni seksualni fizički dodir s nasilnikom, izmanipulirane i prisilne seksualne aktivnosti, te silovanje. No najčešći oblik seksualnog nasilja, koji je i društveno najprihvaćeniji te se često ne prepoznaje kao seksualno nasilje jest seksualno uznemiravanje. Ono može i ne mora uključivati fizički dodir, a uzrokuje sram, strah, nesigurnost, poniženje. Seksualno uznemiravanje uključuje: seksističke šale, neželjene seksualne ponude i primjedbe, neželjenu seksualnu pažnju, neželjene fizičke dodire poput šlatanja, grljenja ili ulaženja u osobni prostor, opetovano udvaranje nakon što je osoba isto već odbila, uhođenje i proganjanje porukama, pozivima ili praćenjem, i drugo. Uglavnom, sve ono na što ćemo često dobiti odgovor: "Ma ti si to krivo shvatila. On je takav, samo se šalio". Većina žena doživjet će ovakav oblik seksualnog nasilja, mnoge ga kao takvog neće niti prepoznati, već ćemo i same sebi ponavljati kako to nije ništa, kako smo si umislile.

Vjerujem da sam i ja na mnoge instance kada sam doživjela ovakvo uznemiravanje, odmahnula rukom. I to je taktika preživljavanja, način da nastaviš s danom i sa životom, jer ipak se ništa nije dogodilo, zar ne? Ali dogodilo se. Dogodio se strah, sram, zbunjenost i poniženje. Dogodilo se da sam oprezna da nijedna žena ne ostane sama s konkretnim muškarcem na godišnjicama mature. Muškarcem koji je uvijek bio drag, prijateljski nastrojen, da ne kažem feministički orijentiran. Tako da je ljudima koji ga poznaju teško povjerovati da me godinama nakon srednje škole u kojoj je izgradio imidž dobrog dečka i frenda svima, povukao u wc i pokušao mi gurnuti ruku pod suknju, a zatim me molio da nikome ne kažem što se dogodilo. Nakon što sam procesuirala to mjesecima, rekla sam svima koji su htjeli slušati. Slušali bi pristojno i tiho, a zatim promijenili temu.

Dogodio se šok, gaslighting, tuga i zabrinutost, kada sam nekoliko žena ispričala kako me zajednički prijatelj i moj mentor pokušavao isforsirati na romantični odnos, uključujući i zaključavanje u auto te inzistiranje da ga poljubim, nakon što sam mu više puta objasnila da želim da budemo samo prijatelji. (Zašto sam htjela biti prijateljica s muškarcem koji me seksualno uznemiravao? Vjerojatno sam samu sebe uvjeravala kako nije to ništa, da se on samo šali.) Sve zajedničke poznanice koje su čule moju priču rekle su mi upravo istu stvar: „Ma on ti je takav, neće on ništa ozbiljno.“ Isto sam valjda govorila i sebi tada, a danas sam toliko tužna kada se sjetim i sebe i svih tih drugih žena.

Koje si laži govorimo samo da bismo preživjele, samo da sačuvamo profesionalne, prijateljske i obiteljske odnose. Ne želimo priznati ni sebi ni drugima da smo doživjele seksualno uznemiravanje ili zlostavljanje, jer će to spaliti neke mostove i u nama i oko nas. Zašto zlostavljači nikada o tome ne brinu? Zašto se ne boje da će izgubiti prijatelje, obitelj, poslovne prilike i ugled kao posljedicu seksualnog nasilja koje čine? Zato što najčešće neće. Društvo će ih pogledati i zaključiti kako oni, tako uspješni, ugledni i šarmantni, pa čak i da jesu nekim ženama slali neželjene seksualne fotke i poruke, nisu to zapravo mislili ozbiljno i ne mogu zapravo biti seksualni nasilnici.

Na seksualno uznemiravanje nastavit ćemo odmahivati rukom i umanjivati njegove posljedice sve dok ne shvatimo da nasilnici mogu biti i nama vrlo dobri prijatelji i svima vrlo dragi muškarci. Nećemo ga prepoznati niti shvatiti ozbiljno kod drugih, dok ga ne prepoznamo kod sebe i oko sebe. Same sebe lažemo da seksualno uznemiravanje nije uznemiravanje jer boli suočiti se s time. Jer nosi sram, strah, povrijeđenost i tugu. Ali što više o tome pričamo, to smo svjesnije problema, to si više međusobno vjerujemo i možemo si pomoći, i to ćemo nasilnike više suočiti s posljedicama njihovih vlastitih nedjela.

Svaka prolazi svoj put suočavanja sa seksualnim nasiljem u vlastitom životu. Ako i kada želiš pomoć i podršku, možeš se obratiti Ženskoj sobi ili Savjetovalištu SOS Rijeka. Ono što možemo odmah krenuti raditi za druge i za sigurnije društvo jest vjerovati osobama koje su proživjele seksualno nasilje i pružiti im podršku, a ne odmahivati rukom i ne opravdavati nasilnike, ma koliko god šarmantni i utjecajni bili.

Piše: Paula Brečak
Web: www.thewolfnomad.com
Instagram: www.instagram.com/thewolfnomad/

Powered by: www.lelo.com
Instagram: https://www.instagram.com/lelo_official/ 
Facebook: https://www.facebook.com/LELO.Official/