Femina.hr

piše: Boris Beck / foto: Arhiva / datum objave: 18.01.2010.

KREVET ZA ŠESTERO

Lov na izgubljeno vrijeme

Posve smo se posvetili pretvaranju vremena u novac i uopće nas nije briga što novac ne možemo natrag promijeniti u vrijeme ili, u konzekvenci, u ljubav

Boris Beck

Krevet za šestero

U vrtić moje kćeri upisao se dječačić iz Slovenije čiji otac radi nešto u diplomaciji. "Znate koju je riječ mali prvo naučio u vrtiću?", pitao me njegov otac. "Prvi dan mi je došao i rekao: 'Tata, znaš kako Hrvati kažu hitro? Przo!'"

Kada smo sutra bili u kinu

Kao što jadnu djecu guramo, vučemo i teglimo kroz prostor, tako ih guramo, vučemo i teglimo kroz vrijeme. A njima je i jedno i drugo podjednako zagonetno. Dvogodišnjak naših prijatelja nikako ne može shvatiti da smo mi otišli, a benzinska pumpa ostala; mali Ante je siguran da mi u autu stojimo, a benzinska pumpa, sa svim ljudima, dućanima i postrojenjima odlazi u rikverc kad god napunimo rezervoar. Ovladavanje vremenom jednako im je teško. "Tata, koliko je do moga rođendana?" pita mališan u siječnju, a rođendan je u kolovozu; "Tata, kada smo mi sutra bili u kinu..." tako glasi prvi herojski pokušaj da se prošlost razdvoji od budućnosti; "Tata, mogu još pročitati strip u svojoj sobi?" pitanje je koje se postavi kad je obitelj odjevena i obuvena i na izlazu iz stana. 

Kao što im ne damo da odlaze u jednom smjeru dok se mi žurimo u drugom, da ne zastajkuju i ne okreću se na ulici, tako im ne damo ni da sanjare između navlačenja lijeve i desne čarape, da odlutaju u neko drugo vrijeme koje je manje brzo od našega ili, još gore, krenu u nekom drugom vremenskom smjeru.

Mi smo se posve posvetili pretvaranju vremena u novac i uopće nas nije briga što novac ne možemo natrag promijeniti u vrijeme ili, u konzekvenci, u ljubav. A sve to radimo jer vrijeme ne poznajemo i jer ga se zapravo bojimo. Njegovu strašnu bujicu podijelili smo na odjeljke i izmislili da se dani uvijek iznova vraćaju, da se stalno nalazimo na nekom početku, u nekim ponedjeljcima i siječnjima, da ćemo sada, samo ako krenemo brže nego prošli put, postići nešto više - a ako ne, nema veze, imat ćemo više sreće idućeg ponedjeljka ili siječnja. 

A što ako je vrijeme rastezljivo poput žvake?!

Kanadski publicist Carl Honoré u "Pohvali sporosti" podsjeća na to da ne treba stalno juriti, a to je skužio kad je pomislio da sinu treba kupiti knjigu dvominutnih priča za laku noć. Naravno, poslije dvominutnih kupio bi jednominutne, pa poluminutne, pa priče od deset sekundi i tako dalje u infinitezimalnu beskonačnost. 

A što ako vrijeme nije poput vode koja curi iz pipe, nego je više nalik lego-kockama rasutima po podu i moramo ih jednu po jednu pažljivo proučiti dok ne nađemo onu koju smo tražili? Ugledajmo se zato radije na djecu, zaboravimo da smo stalno na nekoj startnoj crti i da čekamo pucanj iz pištolja. Zamislimo poput malog Ante da stojimo u vremenu, uđimo u vrijeme koje se razvlači kao žvaka, koje se vrti poput hula-hopa, koje ide naprijed-nazad kao jo-jo, koje spava s nogama na jastuku i hoda natraške poput Pipi Duge Čarape, tvrdoglavo se opirući konvencijama.