Urinarna inkontinencija: što o njoj trebate znati i kako se s njome nositi?

Urinarna inkontinencija, ili laički „bježanje mokraće“, vrlo je čest problem, koji posebice pogađa žene. Smatra se da će gotovo 50% žena za svog života imati ovaj problem, ali svega 25 do 60-ak posto njih će potražiti pomoć. Razlozi zbog čega tako velik broj žena oklijeva započeti razgovor o tom problemu je osjećaj nelagode, srama, neopravdanog osjećaja da je to „nešto normalno s godinama“ ili jednostavno neznanja da postoje načini na koje im se može pomoći

Urinarna inkontinencija nije vitalno ugrožavajući problem, no povezana je s nizom stanja koja ukupno utječu na zdravlje žene.

Kvaliteta života je svakako jedan bitan segment ovog problema. Od depresije, anksioznosti, smanjene poslovne efikasnosti, socijalne samoizolacije, pa do problema spolnog života kada žena kojoj tijekom odnosa „bježi mokraća“ ulazi u zonu seksualne disfunkcije, straha od odnosa i svega što iz toga proizlazi. Osim toga, urinarna inkontinencija, odnosno određeni agensi u urinu i pH urina, lokalno oštećuju kožu stidnice i perineuma (dio između stidnice i anusa), uzrokujući nadražaj i infekcije.

Zašto uopće dolazi do ovog problema?

Postoje određeni faktori rizika za urinarnu inkontinenciju.

Jedan od njih je – dob. Naime starenjem dolazi do bitnih promjena urogenitalnog područja. Naime urogenitalno područje izrazito je ovisno o glavnom ženskom hormonu – estrogenu. Ulaskom u menopauzu bitno se smanjuje bazalni nivo estrogena, ali i broj receptora za estrogen urogenitalne sluznice, koja potom s vremenom postaje tanja, manje prokrvljena, suha..., a sve to utječe, recimo to ovako - na kompetentnost mehanizama kontinencije, da ne ulazimo dublje u anatomske i stanične strukture. Osim toga, sa starenjem se povećava učestalost neželjenih kontrakcija mokraćnog mjehura (a mokraćni mjehur sastoji od uglavnom glatko-mišićnih stanica, zbog čega ima sposobnost kontrakcije) što smanjuje njegov kapacitet za urin.

Osim dobi, pretilost je također jedan od faktora koji za čak tri puta povećava mogućnost nastanka urinarne inkontinencije.

Veći rizik za razvitak urinarne inkontinencije (kao i defekata dna zdjelice) imaju i žene koje su rodile vaginalnim putem, poglavito ako je bilo više poroda, iako studije nisu pokazale da elektivni carski rez „štiti“ od razvijanja urinarne inkontinencije ili defekata dna zdjelice u budućnosti. Ovdje se radi o fizičkom oštećenju struktura potrebnih za održavanje kontinencije.

Urinarna inkontinencija u trudnoći je vrlo česta, pod utjecajem promjene hormona i rastom gravidne maternice koja fizički mijenja anatomske odnose male zdjelice, no ovo stanje je uglavnom reverzibilno stoga se ne savjetuje u „drugom stanju“ intervenirati po tom pitanju, jer se obično problem povuče sam od sebe za oko 6 mjeseci nakon poroda.

Ostali faktori rizika:

Pušenje, konzumacija kave, alkohola i određenih lijekova (nuspojave) su također povezani sa većim rizikom za razvoj urinarne inkontinencije. Uz to su i neke sistemske bolesti i kirurški postupci povezani s ovim problemom. Neki od njih su dijabetes, depresija, neurološke bolesti, stanje nakon moždanog udara, nakon operacija poput histerektomije (odstranjivanja maternice), zračenja genitalnog područja (zbog određenih malignih bolesti), ali i naizgled „bezazlene“ učestale infekcije donjeg urinarnog trakta mogu biti podloga za urinarne inkontinencije.

Koji tipovi urinarne inkontinencije postoje?

Poznajemo nekoliko tipova urinarne inkontinencije, ovisno o podlozi koja uzrokuje ovaj problem. Ovisno o tipu inkontinencije, jasno je da će biti i donekle različit pristup liječenju.

Stresna urinarna inkontinencija je tip inkontinencije kada mokraća „bježi“ u određenim naporima – kod kihanja, kašljanja, skakanja, plesanja, smijanja… U ovima stanjima dolazi do naglog povećanja tlaka u trbuhu (intraabdominalni tlak), koji, recimo to tako, stisne mokraćni mjehur, a zbog nedovoljne anatomske potpore koja bi u tom trenutku zatvorila mokraćnu cijev (uretru), urin u mlazu „šibne“ van. Zamislimo to kao da nogom stanemo na crijevo za vodu, ali u pijesku. Na takvoj podlozi cijev nećemo zatvoriti stajanjem na njoj, voda će i dalje teći, dok bi to napravili kada bi podloga bila npr. beton.

Spomenutu anatomsku potporu čini vezivno tkivo između prednjeg zida rodnice i uretre, a ono može oslabjeti tijekom poroda, zbog težih fizičkih aktivnosti (npr. česta pojava kod žena poljoprivrednica koje svoj radni vijek teško fizički rade), kroničnih bolesti poput astme ili kronične opstruktivne bolesti pluća (kronično kašljanje i povećanje intraabdominalnog tlaka), zatim određenih kirurških zahvata u tom području, ali i s dobi. Također oštećenja živčanih struktura tijekom poroda ili operacija mogu uzrokovati atrofiju muskulature dna zdjelice i posljedičnu urinarnu inkontinenciju.

Prvi korak u liječenju ovog tipa inkontinencije, ali i drugih, predstavlja konzervativan pristup – promjena životnih navika, odnosno izbjegavanje faktora rizika – pušenja, konzumacije alkohola, kave, odnosno gubitka tjelesne mase u pretilih žena. Nakon toga na red dolazi jačanje muskulature dna zdjelice, prije svega s poznatim Kegelovim vježbama. Osim toga u obzir dolaze i stimulacija radiofrekvencijama i magnetski stolac, koji svojim djelovanjem kontrahira upravo te mišiće i ženi na neki način „daje do znanja“ koji su to mišići koje treba vježbati Kegelovim vježbama, što im omogućuje da te vježbe izvode pravilno. No većina pacijentica s ovim tipom inkontinencije će biti kandidat za operativno liječenje, koje ujedno i ima najveći uspjeh. I ovdje imamo nekoliko opcija.

Zlatni standard danas je postavljanje polipropilenske „tračice“ ispod uretre, kao svojevrsne armature koja će ugradnjom u tkivo i stvaranjem ožiljka pružiti onu anatomsku podlogu koju smo ranije spomenuli. Osim toga kod određenih pacijentica koje iz nekih razloga nisu prikladne za ovaj tip operacije, u obzir dolazi ubrizgavanje specijaliziranih preparata hijaluronske kiseline oko uretre, koji kroz određeno vrijeme održavaju anatomsku podlogu, no na žalost ovdje su rezultati relativno kratkotrajni jer se takvi preparati kroz vrijeme resorbiraju i nestaju.

Urgentna urinarna inkontinencija je tip inkontinencije koji se manifestira naglim (urgentnim) nagonom na mokrenje, nakon kojeg pacijentica ne stigne do toaleta nego dolazi do pražnjenja mokraćnog mjehura. Ovdje je glavni problem u samom mišićnom tkivu koje čini mokraćni mjehur (detruzor), kod kojeg su, pojednostavljeno, poremećeni mehanizmi kontrakcije. Ovaj tip inkontinencije je povezan uglavnom s dobi i određenim stanjima čija pojavnost također raste s dobi (npr. određeni neurološki poremećaji), ali mogu biti i posljedica uroinfekcije ili oštećenja mokraćnog mjehura tijekom operativnih zahvata, a većina je u stvari idiopatska (ne znamo uzrok).

Kod liječenja ovog tipa inkontinencije osim ranije već nabrojenih konzervativnih postupaka (promjena životnih navika...) na raspolaganju imamo određene lijekove koji svojim djelovanjem „smiruju“ aktivnost takvog mokraćnog mjehura te mu na neki način povećavaju kapacitet.

Kod ovog tipa inkontinencije važan modalitet pomoći je i tzv. "trening mokraćnog mjehura“. O čemu se radi? Pacijentica vodi „dnevnik mokrenja“ te mjeri najkraće vrijeme između dvije epizode mokrenja (ili „bježanja“ urina). Nakon toga tempirano ide mokriti u točno određenim vremenskim intervalima, prije nego nastupi nagon na mokrenje i epizoda inkontinencije. S vremenom se ovaj interval povećava za 15-minuta, na taj način trenirajući mokraćni mjehur da duže „izdrži“ bez nagona na mokrenje. Ova metoda zahtjeva strpljenje (minimalno 6 tjedana), ali u kombinaciji sa promjenom životnih navika iskustveno pokazuje dobre rezultate, pa pacijentice dođu do intervala od 3-4 sata bez da imaju nagon na mokrenje ili epizodu inkontinencije.

Na raspolaganju su još neki visoko specijalizirani modaliteti liječenja za „tvrdokorne“ slučajeve (botulinum toksin, perkutana stimulacija tibijalnog živca, sakralna neuromodulacija…), a čiji opis nadilazi okvire ovog teksta.

Sljedeći tip inkontinencije je mješovita urinarna inkontinencija.

Kako joj ime kaže – ovdje se radi o kombinaciji dviju ranije spomenutih tipova inkontinencije – stresnoj i urgentnoj. Liječenje je primarno usmjereno na dominantan tip u ovoj kombinaciji, ali u obzir dolazi i višestruk pristup (kombinacija konzervativnog liječenja, lijekova i kirurškog liječenja).

Sljedeći tip inkontinencije je prelijevajuća inkontinencija.

Ovdje se radi o tome da se mokraćni mjehur prepuni, pa dolazi do izlijevanja urina, bez voljne kontrakcije mokraćnog mjehura. Podloga ovog problema najčešće leži u „lijenosti“ mokraćnog mjehura koja je izazvana obično dugoročnim „navlačenjem“ zbog nekog oblika prolapsa (samog mokraćnog mjehura ili navlačenjem mokraćnog mjehura kod prolapsa maternice) ili nekom neurološkom poremećaju. Drugi uzrok ovog tipa inkontinencije je obično parcijalna opstrukcija uretre, što se obično događa opet kod prolapsa maternice, strikture (suženja) uretre, pritiskom kakvog tumora u području uretre...

Liječenje u ovom tipu inkontinencije leži jasno u pronalaženju inicijalnog problema, a često i u kombinaciji s lijekovima koji će nakon rješavanja anatomskog problema djelovati na kontraktilnost mokraćnog mjehura.

Spomenimo još i funkcionalnu urinarnu inkontinenciju. Ovaj tip inkontinencije se događa u pacijenata koji imaju potpuno uredne mehanizme skladištenja i pražnjenja urina, ali zbog drugih ograničavajućih bolesti ne stignu na toalet na vrijeme. Primjer za to je neki od oblika slabije pokretljivosti lokomotornog sustava ili primjerice reumatoidni artritis kada se pacijentica ne stigne na vrijeme skinuti za toalet.

Kao zaključak ponovimo da je urinarna inkontinencija čest problem u žena, ali stanje koje se uglavnom može liječiti i time uvelike poboljšati kvaliteta života. Zato ne treba izbjegavati razgovor o ovom problemu sa svojim ginekologom, koji će već samo detaljnom anamnezom i pregledom znati što dalje, a kada bude potrebno, uputiti pacijenticu subspecijalisti uroginekologu ili urologu.

O autoru: Ivan Brlečić, dr. med. rođen je 1979. u Zagrebu. Završio je Klasičnu gimanziju u Zagrebu, nakon čega upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu, na kojem 2003. godine osvaja Rektorovu nagradu. Diplomirao je 2005. godine. 2006. zapošljava se u KBC Sestre milosrdnice, gdje i trenutno radi na zavodu za minimalno invazivnu ginekologiju i uroginekologiju. Uz to, od 2012. godine radi i u Rodilištu i poliklinici Podobnik.

2012. godine završio je specijalizaciju iz ginekologije i opstetricije, a 2018. godine postao subspecijalist uroginekologije. Glavna područja stručnog djelovanja: uroginekologija, vaginalna rekonstruktivna kirurgija, endoskopska i „otvorena“ ginekološka kirurgija. Završio brojne poslijediplomske tečajeve i kategorije, autor je više znanstvenih članaka u stručnim časopisima te knjigama i predavač na domaćim i međunarodnim stručnim skupovima.

Powered by:

www.intimina.com    
https://www.instagram.com/intimina/     
https://hr-hr.facebook.com/IntiminaHrvatska/