Imala sam sreću i privilegiju da moje odrastanje bude u povijesnom periodu kad su ljudska prava bila na uzmahu. Životno partnerstvo, kao tip zakonski priznate obiteljske zajednice dostupne istospolnim parovima, unutar koje su gej osobe sada imale potpuno ista prava kao i strejt bračni parovi, u Hrvatsku je uvedeno 2014. godine. Ja sam imala 16 godina. To su bili periodi kada sam krenula sudjelovati na Povorkama ponosa, koje se održavaju u lipnju kako bi ovjekovječile borbu za LGBTIQ+ prava. Povorke Ponosa simbolično se održavaju tokom istog mjeseca, kada je 1969. godine u New Yorku od strane policije napadnut poznati gej i kvir klub, Stonewall Inn. Napad je ovjekovječilo nasilje, ali i otpor. Otpor koji se nastavlja desetljećima.

paula_pride_cijela

Životno partnerstvo u Hrvatskoj priznato je tokom mojih srednjoškolskih dana, te se ja tog perioda sjećam kao jednog optimističnog perioda za LGBTIQ+ i druga ljudska prava. Kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu tokom 2010-te, 18 država svijeta legaliziralo je istospolne brakove, Barack Obama bio je predsjednik SAD-a, Europa je otvorila vrata izbjeglicama. Povorke Ponosa na kojima sam sudjelovala prolazile su dobro i mirno. Homofobiju, transfobiju i druge oblike diskriminacije očekivali smo, te su oni svakako postojali, ljudi su i tada proživljavali nasilje i mržnju, ali bilo je i nade. Bilo je perspektive. Bilo je osjećaja kako stvari idu na bolje, da smo napokon na pravom putu. Ove godine, doduše, razmišljanje o mjesecu Ponosa ne ispunjava me nadom niti potrebom za slavljem. Ispunjava me paralizirajućim strahom i potrebom da vrištim. Ako je 2010-ih izgledalo da smo na pravom putu za ostvarivanje ljudskih prava i dostojanstvenog života za sve više ljudi, sada sam sigurna kako 2020-te donose značajan backlash i prijetnju ljudskim pravima, ženskim pravima i rodnoj pravdi, LGBTIQ+ pravima, te svemu što bismo mogli nazvati progresivnim i sigurnim.

paula_pride_cijela1

Antipravaške kampanje nisu slučajne

Kvir mržnja u Hrvatskoj nije, niti je ikada bila povremena niti marginalna – ona je sistemska i svakodnevna. Viđamo je u zakonima, institucijama, školama, zdravstvu, na ulici i u obitelji. A ako je želite brzo uočiti, samo bacite oko na komentare na društvenim mrežama. Čak i tih najboljih godina, na najsigurnijim (iako nikada sigurnim) Povorkama ponosa, znali smo da ta mržnja čuči sasvim blizu. Iznenadili bismo se kada je ne bismo sreli direktno, na ulici. Veselili bismo se kada bi ljudi mahali kroz otvorene prozore. No znali smo da neki prozori ostaju zatvoreni s namjerom, s neodobravanjem, s mržnjom.
Mržnja se odlučila vrlo otvoreno pokazati na zagrebačkoj Povorci Ponosa 2021. godine, kada se odvio prvi homofobni napad unutar deset godina Zagreb Pridea. Palile su se zastave duginih boja, a sudionici i sudionice Pridea bili su vrijeđani, pljuvani i udarani u više napada, uoči i nakon održavanja prosvjeda. Ti su napadi bili vrlo simptomatski, te sada, nekoliko godina kasnije, znamo da jako precizno oslikavaju i najavljuju kako će 2020-te izgledati za kvir osobe i ljudskopravaške napore. Fašizam jača diljem svijeta, autoritativni vođe predvode opasne politike, najveći donatori pokreta za ljudska prava, uključujući LGBTIQ+ prava te rodnu pravdu, naglo su povukli kočnice. Umjesto na ljudska prava, novci najbogatijih država svijeta bivaju sve više i više preusmjeravani na naoružavanje, zatvaranje granica i kampanje koje kao neprijatelje oslikavaju izbjeglice i imigrante te kvir osobe, s posebnim pažnjom punom mržnje usmjerenom na trans osobe. Stotinjak muškaraca obučenih u crno koji u Splitu uzvikuju „Ajmo ustaše!“, nisu, kako se neki trude to obojati, izoliran slučaj koji treba ignorirati. Rastući broj muškaraca koji kleče po Hrvatskim gradovima „moleći“ za „žensku čednost“ nisu zaluđeni vjerski fanatici koji „ionako ništa ne mogu“. Mogu i hoće i već jesu.

paula_pride_cijela2

Homofobija i transfobija nisu više rubne

Ne živim u iluziji da je ikada postojalo vrijeme kada većina ljudi nije bila homofobna, transfobna, seksistička i rasistička. Ali, možda anegdotalno, percipiram kako u zadnje vrijeme takvi iskazi sve lakše prelaze ljudima preko usta (i tipkovnica). Gledam te samoprozvane ljevičare u svojim krugovima, mnogima je sve lakše priznati da misle kako je „wokeness ipak otišao predaleko“. Pod „wokeness“ misle prava i poštovanje prema gej i trans osobama, ženama, izbjeglicama, radnicima, svima koji nisu bijeli. Prije par godina, znali su da tako nešto nije prihvatljivo izgovoriti u njihovim progresivnim, ljevičarskim krugovima. Sada sve više jest, sada se iluzija takve progresivnosti raspada, naravno ne u njihovim očima. Sada je okej priznati da nikada zapravo nisi istinski razmislio o tim stvarima za koje si se "zalagao", kada je za njih bilo kul zalagati se. Sada smiješ reći da si uvijek sumnjao u borbu za kvir prava, pa čak i kada si sudjelovao na Prideu.
Ako su oni koji sami sebe percipiraju lijevo tako lako i bez imalo samokritičnosti spremni zakoračiti strani koja preispituje i kritizira poštivanje i priznavanje drugih i drugačijih, znamo što možemo očekivati od onih koji bi tokom Povorke ponosa prije par godina kipjeli od mržnje iza zatvorenih prozora. Oni sada otvaraju prozore, izlaze na ulice, pale kvir zastave, mrze, mrze, mrze, glasno i bez straha. Zašto bi se bojali kada su sada i politika i popularna kultura, pa čak i nekih od tih prijašnjih woke ljevičara, na njihovoj strani?

paula_pride_cijela3

Aktivizam ne smije zaspati

Opasno je vjerovati da prava ikada mogu biti ostvarena, da ćemo ikada doći do stadija kada se neće prijetiti. Opasno je percipirati da je borba za ljudska prava, LGBTIQ+ prava ili rodnu ravnopravnost linearna, da postoji neki pravocrtni napredak koji odgovara proteklom vremenu. Opasno je reći „Kako je moguće da se ovo događa u 2025. godini?“ Moguće je, itekako, i događa se. Borba za ljudska prava izgleda više kao val za valom, nego ravni pravac napretka. Što je veći korak u ostvarivanju ljudskih prava, to će biti veći pad. S namjerom nazivam trenutne antipravaške pokrete backlashom. Oni to jesu, oni su odgovor na sve što je ostvareno zadnjih nekoliko desetljeća, a pogotovo na sigurnost, optimizam i nadu koje smo počeli osjećati 2010-te. Dok mislimo kako smo napokon došli u neku sigurnu stvarnost, anti-rodni i anti-LGBTIQ+ pokreti grade i čekaju. I dočekali su.
Tromi smo i spori u reagiranju. Potrošili smo godine na čuđenje i nevjerovanje. Na racionaliziranje kako su sve češći napadi i sve normaliziraniji govor mržnje samo incidenti i slučajnosti. Stvarni su, dio su kolektivne svijesti, dio su globalne fašističke struje koja nas povlači prema dolje. Ovo je dio vala kada padamo, to je stvarnost. Ne možemo spriječiti pad, ali možemo utjecati na to koliko će nas nisko povući, koliko smo brzi i sigurni u svoje djelovanje, koliko glasno se zauzimamo za svoje vrijednosti i koliko često se pojavimo na mjestima poput prosvjeda, glasačkih mjesta i Povorke ponosa.

paula_pride_cijela4

Piše: Paula Brečak

Web: www.thewolfnomad.com
Instagram: www.instagram.com/thewolfnomad/

Powered by: www.lelo.com
Instagram: https://www.instagram.com/lelo_official/
Facebook: https://www.facebook.com/LELO.Official/

Reproduciranje i objavljivanje sadržaja bez pisane dozvole portala Femina.hr nije dopušteno! Licencirajte naš sadržaj.