Otvorene veze: ključ uspjeha je u iskrenoj komunikaciji

Mom partneru na Tinder profilu piše da je u "otvorenoj vezi", a meni piše da sam u "poliamornom odnosu". Stvar je, kaže on, u razumljivosti. Ljudi puno lakše shvaćaju, ili barem misle da shvaćaju, što je to otvorena veza, nego što je to poliamorija ili, da ekstremno zakompliciramo, što je to "etična nemonogamija"

Da mogu, na Tinderu bih raspisala i prostrla čitavu nomenklaturu otvorenih veza i trenutne vlastite definicije i shvaćanja. Prije daljnjeg upuštanja u konverzaciju, od osobe s kojom sam se "matchala" zahtijevala bih da položi kratak kviz o istinama i neistinama koje se često vežu uz nemonogamne veze. Naslušala sam se i načitala svega i svačega od ljudi i portala koji ne mogu pojmiti apsolutno ništa izvan monogamije - uglavnom zablude koje ukazuju na neupućenost i nesigurnost.

Društvo u kojem smo odrasli uvjetovalo nas je da monogamiju prihvatimo i internaliziramo kao jedinu moguću i poželjnu opciju. Monogamija je do prije nekoliko stotina godina bila propisana kako bi se očuvala obiteljska jedinica, kako bi se znalo koja su čija djeca i kako bi muškarac bio siguran da upravo njegovi sinovi nasljeđuju njegovu zemlju. Brak nije imao nikakve veze s ljubavlju, već s ekonomijom. Monogamijom se također kontrolirala i ženska seksualnost, jer, ako smo iskrene, muškarci su zapravo uvijek mogli nekažnjeno šarati i od njih se nije zaista očekivala seksualna ekskluzivnost. Ideja o doživotnoj romantičnoj ljubavi recentna je, propagirana kroz ljubavne romane, Disney bajke i holivudske romantične komedije. U potrazi za svojom holivudskom romansom, postajemo serijski monogamisti. Idemo iz jedne monogamne veze u drugu, tražeći ostvarenje svih svojih snova u jednoj osobi. Pritom nam je ideja nemonogamije apsolutno odbojna i neprihvatljiva, kao da bi značila odustajanje od ljubavi. A zapravo je upravo suprotno…

Iako se često guraju pod naziv "otvorene veze", preferiram izraz "etična nemonogamija" - u tom odabiru riječi razilazim se sa svojim partnerom koji smatra da naglasak na etičnosti te nemonogamije ima pogrešne implikacije - kao da je nemonogamija inače pogrešna i moramo posebno naglašavati da je naša dogovorena i da nikome ne čini ništa nažao. No mainstream društvo zaista smatra kako je svaka romansa koja uključuje više od dvoje ljudi inherentno kriva, tako da smo i dalje primorani naglašavati kako je naša veza dogovorena uz potpuni i informirani pristanak svih uključenih. Što ulazi u taj dogovor, potpuno je na nama.

Često se za nemonogamne odnose koristi izraz "poligamija", no poligamija se po definiciji odnosi na više supružnika i ima veze s brakom, a ne sa seksom, ljubavlju ili romansom. U vlastitom rječniku, onom koji bih voljela raspisati na Tinderu, otvorene veze definiram kao odnose koji podrazumijevaju da postoji jedna glavna, primarna veza, a da je partnerima dopušteno upuštati se u seksualne i casual intimne susrete, dokle god ti odnosi ne postanu previše romantični i previše ozbiljni.

"Poliamorija", pak, dopušta mogućnost da su svi odnosi romantični, intimni i važni koliko god želimo da budu, a primarnog odnosa može i ne mora biti. Poliamorija je, u tom smislu, pravo ostvarenje neograničene ljubavi. Postoji još mnogo verzija etične nemonogamije, kao što je "swinganje" tokom kojeg se parovi upuštaju u seks s drugim parovima, ili "don't ask don't tell" politika koja nalaže da se partneri mogu seksati s drugima, ali bez da o tome razgovaraju i međusobno se obavještavaju. Osobno nisam veliki fan "don't ask, don't tell" politike sve od kad mi je jedan tip prodao priču da je u takvom odnosu, da bih na kraju saznala kako njegova djevojka uopće nije upoznata s tom njihovom, navodnom, "etičnom nemonogamijom". Zato sada volim upoznati partnerice svojih partnera i znati da smo svi "on the same page".

Zablude o neodrživosti etične nemonogamije često su vođene pretpostavkom da kada se zaista i duboko zaljubimo, kada nekoga istinski volimo, tada više nemamo potrebu niti primisao o seksualnom ili romantičnom odnosu s ikim drugim. Ljudi mi se nerijetko podsmjehuju i govore da ja samo još nisam upoznala onu pravu osobu. Da kada tako nešto nađem, neću ga htjeti mijenjati za ikoga drugoga. Ali ja niti jednog svog partnera ne želim mijenjati za nekoga drugoga. Svaka je osoba jedinstvena i samim time, svaki je odnos jedinstven, svaka je ljubav svoja i nije ju moguće zamijeniti s ijednom drugom. Uspoređujem to s prijateljstvima – samo zato što imam jako dobru prijateljicu, ne znači da ne želim imati nikakve druge prijatelje, ne znači da cijeli život želim pričati i izlaziti samo s njom. A to što imam i druge prijatelje, ne znači da nju želim zamijeniti ili da njoj nešto nedostaje.

Potpuno je jednako i s romantičnim i seksualnim partnerima i partnericama. Ne vodim sa svima iste razgovore, nemam sa svima isti seks, ne družim se sa svima na iste načine, to nisu iste veze i ne mogu zamijeniti jedna drugu. Tu nema uspoređivanja niti rangiranja, nema "tko je bolji" niti "koga voliš više". Nije bolje niti gore, nije više niti manje, već samo – drugačije. Što nikako ne znači da nemam momente kada me anksioznost i nesigurnost poklope i kada mi kroz glavu prolaze misli poput što ako se oni više zabavljaju ili što ako im je seks bolji.

Paradoksalno je što kao osoba koja je često i intenzivno ljubomorna, izabirem nemonogamiju. A zapravo sam se kroz poliamoriju počela suočavati i naučila suočavati s vlastitim nesigurnostima i ljubomorom. Sada, kada me takvi strahovi saspu, pokušam ih zaustaviti prije nego iskopaju preduboku jamu u mojim nesigurnostima. Ne hranim takve misli, ali ih i ne zatomljavam. Pustim ih da se odvrte u meni, a zatim pokušam slijediti nit iz koje su došle i dokučiti zašto su se pojavile, kako bih onda na tim stvarima mogla i raditi, bilo sama sa sobom, bilo s partnerom. Mit je, dakle, da poliamorni ljudi ili ljudi u otvorenim vezama nisu ljubomorni. Jesu, jednako kao i monogamni ljudi, ključna je razlika to što se u nemonogamnim vezama o ljubomori generalno puno više razgovara. Ljubomora nije neko zeleno čudovište koje moramo skrivati i kojega se moramo sramiti, već je prilika da vidimo što nam je potrebno i što želimo, prilika je da radimo na sebi i svojim odnosima, te ih skrojimo upravo po mjeri koja nam tada odgovara.

Kada sada, iz jedne sretne i visoko-funkcionirajuće poliamorne veze, promatram svoja prijašnja iskustva, uspješne i manje uspješne pokušaje nemonogamije i monogamije, uvijek se iznova vraćam na zaključak da je ključ svega komunikacija. Nema univerzalnog recepta za vezu kojoj bismo trebali težiti. Ne smatram da u izboru monogamija vs. nemonogamija postoji ultimativni ispravan odabir. Idealno bi očekivanje bilo da svatko gradi odnos ili odnose kakvi joj u tom trenu odgovaraju, umjesto da se pokušavamo ugurati u kalup koji nam društvo nameće. Nužno je dati si slobodu i odgovornost da sami shvatimo kakvu romantičnu i seksualnu praksu želimo u svojem životu i da to iskomuniciramo sa svima koje bismo voljeli imati u toj računici. To je ono čemu bismo trebali težiti, ne samo u otvorenim vezama, nego u svim svojim romantičnim, seksualnim i intimnim odnosima.

Piše: Paula Brečak
Web: www.thewolfnomad.com 
Instagram: www.instagram.com/thewolfnomad/ 

Powered by: www.lelo.com  
Instagram: https://www.instagram.com/lelo_official/    
Facebook: https://www.facebook.com/LELO.Official/