Dosta o meni, razgovarajmo o mom autu

Da me netko pita kakve muškarce najmanje cijenim (zapravo najviše mrzim, dapače prezirem), sigurno bih odgovorila - one koji ne znaju voditi dijalog, već samo monolog. Posljedično, dakle, one opsjednute svojom slikom i prilikom, likom i djelom, kojima se čitava komunikacija svodi na shemu JA-JA-JA

Elektrin kompleks

Nikada zapravo nisam vjerovala da u zbilji doista postoje tipovi muškaraca - „A sad dosta o meni, razgovarajmo o mom autu (pa još malo o meni)." Taj antipatičan klišej očito je stvarnost, a ja naposljetku o muškarcima i dalje znam mnogo manje nego što si umišljam da znam. To je vjerojatno zato jer sam, na svu sreću, odrasla uz prekrasnog oca kojeg nikada nisu zanimali auti, pivo i utakmice (pa kroz to onda i njegov vlastiti ego), već oca koji je manijakalno kupovao knjige, pušio lulu, znao napamet ruske klasike i slušao Šostakoviča. I prije svega, slušao druge, a ne neprestano govorio o sebi.

Kada vas najvažniji muškarac u vašem djetinjstvu odgaja na izložbama, baletima, operama, putovanjima..., čita ruske bajke i priča priče o Giottu i Michelangelu, a usto je galantan i šarmantan, onda ispadnete onako lijepo zeznuto - želim reći - kad odrastete, shvatite koliko je teško naći muškarca koji će zamijeniti njegovo mjesto.

Istina, imala sam sreće pa sam našla i zadržala jednoga koji je zadovoljio moje visoke kriterije, ali to me ne sprječava da i dalje o drugim muškarcima sudim iz „prizme oca". Što mogu, eto, valjda me muči Elektrin kompleks. Dan danas fasciniraju me (a vjerujem i mnoge druge žene), galantni i profinjeni tipovi, koji se bar prilikom upoznavanja trude šarmirati i zainteresirati ženu. Nazovite me staromodnom, ali zar nije divno kada se muškarac svojski trudi napipati najljepše priče i naći najljepše načine da vas zadivi i zavede. Mislim, možda to ni nema veze s „ocem", već zdravim ženskim ukusom.

I tako ja surfam i imam BMW i idem u teretanu...

Nego, zašto sve to pišem? Zato jer neprestano (u poslu i privatnom životu), nailazim na tašte, samoljubive, sebeljubive egomane koji neprestano, ali doslovce, neprestano melju o sebi. Da me netko pita kakve muškarce najviše mrzim, dapače prezirem, sigurno bih odgovorila - one koji ne znaju voditi dijalog, već samo monolog. Posljedično, dakle, one opsjednute svojom slikom i prilikom, likom i djelom, kojima se čitava komunikacija svodi na shemu JA-JA-JA.

Ne znam odakle je potekla ta glupa teorija da su žene alapače i kokodakalice. Ok, ima ih, naravno, ali gledajući u globalu, mi bar, tijekom neke neobvezne ležerne konverzacije, razgovaramo o velikoj paleti tema, sagledavajući ih iz različitih kuteva. Muškarci o svakoj temi govore iz epicentra svog ega, barem je to moje iskustvo u posljednjih nekoliko godina. Svaka se tema svodi na - muško ja. Evo, primjer - nedavno u Saloonu na partyju jedne velike medijske kuće... Upoznali me sa zgodnim mladim momkom, zaintrigirao me glasom i stasom. Prvih par minuta bilo je ok, ali onda, brate mili, udri hvalospjeve o samome sebi - „I tako ja surfam, idem u teretanu, jedem zdravo... I ono užasno mi je važno da mi je djevojka sportski tip i da voli more i surfanje i surfere... I ono počeo sam surfati prije 10-ak godina i to mi je ono, ne... ku'iš, totalna strast, ono ne... Mislim, ono vjetar u kosi, sol na koži... I surfanje, ku'iš..."

I gledam ja lika, a on se sav zanio, kao da je uživo na Oprah Showu. Mora mi sve reći o svojoj super-cool osobnosti, jedva da uzme dah i trepne očima - toliko se udubio. I mislim si - bi li budaljeros uopće primijetio da se sad naprosto okrenem i odem. Bi li primijetio da se s prijateljicom samo zamijenim za mjesto. Mislim si - ovako, stari moj, možeš i doma sa samim sobom u ogledalu razgovarati...

Čovjek uopće nije vidio dosadu u mojim očima, posvemašnju nezainteresiranost i nevjericu. E sad, da se razumijemo, nemam ja ništa protiv surfanja i surfera (slučajno sam dala taj primjer), nego protiv likova koji melju bez kraja i konca, bez humora, šarma, iskre... Da je frajer barem malo začinio priču, bilo bi bolje. Ali nije.

Izgubiti sebe zbog drugoga

Moj prvi dečko, bio je divan i bila sam jako zaljubljena u njega. Bili smo skupa 6 godina, a onda sam ga ostavila jer sam shvatila de se čitava naša veza i čitav naš život podređuje njegovoj strasti i hobiju. Sate i sate slušala sam NJEGOVE probleme, sate i sate bavila sam se NJEGOVIM interesima... I tako sam, malo pomalo, izgubila sebe. Shvatila sam da je najopasnije u bilo kojem odnosu - poslovnom, privatnom, dugoročnom, pa čak i onom kratkoga daha - biti suočen s muškarcem koji je potpuno okrenut sebi i svojim opsesijama. Čitajte - okrenut sebi. U takvom je odnosu žena bolno usamljena, jer druga strana nije u vezi s njom, nego ona služi samo kao sredstvo koje hrani i divi se njegovoj taštini.

Nekidan sam s mužem bila na jednom poslovnom domjenku. Shvatila sam zašto ga žene tako vole - neprestano pokazuje istinsko zanimanje za njih - ispituje ih što rade, kamo izlaze, što vole jesti, nositi, slušati... Tu i tamo izvali neku dobru foru i to je sasvim dovoljno. Nisam ga još niti jedanput čula da priča o sebi, svom autu, svojoj firmi... Lijepo je živjeti u vezi u kojoj vlada dijalog.