Iscjeliteljska snaga zrcaljenja

Često nam se to dogodi i kad ne želimo: odjednom se staneš bojati poput djeteta, odjednom osjetiš kako te preplavljuje napetost, čuješ da urlaš na nekoga ni krivog ni dužnog, a koga uz to još i voliš. Zapalila se iskra i planuo je požar... U kolumni za Feminu poljska psihologinja i pjesnikinja, autorica knjige "Ženski povratak sebi", Natalia de Barbaro piše o tome kako smiriti unutanje Djetešce koje paničari

Sklupčala sam se na kauču u položaju djeteta – poput kakvog embriona, samo glave oslonjene na pod. Trenutak ranije predavačica nas je zamolila da zauzmemo stav koji najviše odgovora našem tijelu. Odmah sam znala: od silnog umora i donekle zasićena tzv. društvenom izloženošću, osjetila sam potrebu sklupčati se, sakriti se, kao da sam se željela vratiti pod skute majke 50 godina nakon što sam iz njih izašla. Učinila sam to svjesno, poslušavši ono što mi je govorilo vlastito tijelo, kao da sam odabrala ono što se u psihologiji naziva regresijom.

Uspostavljanje srdačnijeg unutarnjeg dijaloga

Ne treba mi puno da osjetim neku vrstu napetosti. "Gdje je moja kartica, izgubila sam karticu!" – govorila sam mjesecima, iz dana u dan, mojim ravnodušnim ukućanima koji su mi zborno, tonom na granici dobrohotnosti i blaziranosti, odgovarali usklikom: "Pronaći ćeš je!". S vremenom mi je taj ples, njegova predvidljivost, ponavljanje njegovih sekvenci, počeo ići na živce, jer sam sve više počela zapadati u stanje mentalne nestabilnosti, često u nekoliko sekundi prešavši u stanje tzv. katastrofičnosti, ugledavši svoju kreditnu karticu u rukama zlobnih ljudi na blagajnama ekskluzivnih trgovina, dok moji ukućani ostaju smireni, očito znajući bolje od mene što se dogoditi i iskazujući trezven pogled na cjelokupnu situaciju. Ta njihova nadmoć me dovodila do bijesa i odlučila sam ih prestati pozivati na taj ples. 

A ipak sam osjećala potrebu nekome to reći. Da sam izgubila karticu. Ovaj put stvarno. Trebala sam nekog kome bih mogla prenijeti sve što me je tištalo. Ali tko bi to bio? Pogledala sam u ogledalo. A budući da sam bila pod dojmom čitanja Smotrenog suosjećanja, knjige u kojoj Paul Gilbert upućuje na uspostavljanje srdačnijeg unutarnjeg dijaloga i nekoliko drugih iznimno važnih stvari koje nažalost nikako ne činimo, odlučila sam pokušati porazgovarati sama sa sobom. Ali ako sam ta ja panična, odsječena od pristupa svojoj lijevoj moždanoj hemisferi trebala biti jedna od strana koje će sudjelovati u tom razgovoru, tko bi se trebao nalaziti s druge strane?

U prvoj sam reakciji u pomoć pozvala glas koji me podsjeća na roditelje. Koristila sam ga svaki put kad bi se kreditna kartica našla ili pri petom pretraživanju torbe ili u džepu jakne koja je pala s vješalice. „No, vidiš, nepotrebno si se živcirala!“ – počela sam si govoriti pomalo zaštitničkim i pedagoškom tonom, tonom koji je u sebi sadržavao onu nijansu zadovoljštine nekog tko je opet u pravu. Ali osjećala sam da tu nešto ne štima – da ma koliko pokušavala nešto ostvariti, započevši u sebi taj dijalog, nisam uspjela ništa postići.

Moje unutarnje Djetešce koje paničari spustilo je tužno i posramljeno glavu, svladano. Odlučila sam poraditi na tom scenariju. Druga verzija zvučala je nekako ovako: „Žao mi je što si se iživcirala!“ No još nisam bila toliko empatična da bih Djetešcu koje paničari dopustila da odahne. Izgubila sam telefon! (Našla sam ga u džepu noćnog ogrtača.) „Žao mi je što si se iživcirala.“ O, Bože, nehotice sam kupila ulaznicu za ožujak umjesto za lipanj! (Kupila sam ulaznicu za lipanj u ožujku.) „Žao mi je što si se iživcirala.“ Ali nešto nije bilo kako treba. I tad sam se prisjetila sjajne tehnike komunikacije koju sam dotad primjenjivala samo prema drugima.

Tehnika zrcaljenja donosi mir

Riječ je o tehnici zrcaljenja koja se zasniva na tome da imenujemo emociju koju vidimo kod svojeg sugovornika – ili jednostavno ono što vidimo. Činimo to lako, neutralno, bez natruhe prosuđivanja. Pritom osjećamo uznemirenost. To nas dovodi do bijesa. Suze nam naviru na oči. Tješimo se. Zrcaljenje, ta neznatna kretnja prema našem sugovorniku ima veću snagu od znalačkog umijeća uvjeravanja: rabeći tehniku zrcaljenja, jednostavno nekome govorim da ga vidim, i time mu pomažem da ugleda samog sebe. To donosi mir. Mir donosi mogućnost utjecanja na sebe jer dok smo uznemireni, poput mojeg Djetešca koje paničari, silom stvari osuđeni smo na nervozne kretnje, očajničko prosipavanje sadržaja torbe na stol, katkad pred očima užasnutih ukućana (premda će ih prizor sadržaja tvoje torbe zauvijek potresti i nikad ga neće zaboraviti). 

Vidim te, imaš pravo tu biti

Počela sam si sama govoriti. „Iznervirala si se. Prestrašila si se.“ Pritom sam položila ruku na trbuh jer sam osjetila da je unutra Djetešce koje paničari. Govorila sam to mirno, prihvativši ono što sam sama osjetila, kao i neku vrstu nježnosti. Osjećaji su činjenica – kao što su to i temperatura zraka, zastoj u prometu u kojem smo zapeli ili cvjetanje božura u lipnju. A ipak naši osjećaji, oni tzv. neugodni, bude u nama snažan protest, što ih uostalom samo osnažuje. Kad ih osmotrimo smireno i staloženo, to djeluje kao da smo same sebi rekle neko iznimno važno „da“. A ono što se na hladnom jeziku psihologije naziva regresijom pretvara se u prigodu da naša unutarnja zrela strana kaže onom dijelu nas koji je i dalje krhak: „Vidim te, imaš pravo tu biti“.