Zahvalnost kao temelj sreće

Neprestano govorimo o važnosti zahvalnosti. No ponekad, kao da sve oko nas vreba da je zaboravimo, a to je opet - izazov svijesti i prilika za još veću zahvalnost...  

Možda je najljepša priča o zahvalnosti ona o dva pustinjaka. Živjeli su tako u nekoj potleušici, dijelili jedini sobičak koji su imali, a dane provodili putujući po okolnim selima i propovijedajući o Jednom, Božanskom i njegovoj Ljepoti... Jednog dana, kad su se s nekog od hodočašća vratili kući, zatekli su dom razrušen olujom. Od njihove sobice, ostalo je svega pola prostora, mali krevetac i ništa osim toga... Mlađi propovjednik, očajan, padne na koljena.

- Ooo, Boožeee! – zavapi bijesno. – Pa kako si nam mogao ovo učiniti! Zašto?! Zar ne vidiš da smo život posvetili tebi, hodamo okolo, govorimo kako si milostiv i spašavaš, a ti dopustiš da nam nevrijeme razruši jedini dom... – vikao je, na koljenima.

No, stariji propovijednik je šutio. Klečeći u tišini, imao je sklopljene ruke, spokojan izraz lica i zračio mir.

- Zar tebe ne brine što nam je pola sobe razrušeno? I dalje vjeruješ da Bog spašava, nakon svega ovoga? – upita ga nervozno mlađi propovijednik.

- Sad vjerujem još više - odgovori s osmijehom stariji. I zahvaljujem mu jer nam je ipak ostavio pola sobice. Da je tvoja istina točna, da Božansko ne pomaže, ne bi zatekli ni cigle od ove sobice. A nas je ipak, dočekalo pola... Imamo i dalje krov, imamo gdje leći... Što više želiš?

I to je suština zahvalnosti. Vidjeti što imamo. Tako često uzimamo zdravo za gotovo činjenicu da se budimo: ako se, recimo, probudimo živčani, muka nam je jer smo živčani, a zaboravljamo dar da smo se probudili, da imamo priliku u tom danu napraviti nešto novo, drugačije, za sebe i svijet. Teoretski znamo onu da, ako nam život dodijeli limun, zahvalimo na prilici da napravimo limunadu, no koliko to živimo. Da, izazov je, ali baš time i prilika za trening: svaki je izazov prilika za trening svog majstorstva svijesti.

Pa tako, krenimo od ovdje i sad: hit su priče o novoj dimenziji, novim sferama... Nije li to već počelo pokazivati svoje obrise? Da, rajsko društvo doći će, moguće ćemo mu svjedočiti u cijelosti u nekoj od idućih inkarnacija, ali.... Vratimo se u ovdje i sad, pa pogledajmo koliko darova već tu ima. Recimo, Internet: nekad su se ljudi dopisivali pismima koja su putovala danima, danas komuniciramo real time s jednog na drugi kraj svijeta... Nekada su pisci pisali pod svjetlima svijeće, guščjim perima... Danas imamo laptope i ostalu tehnologiju koja nam omogućava totalni napredak... Prije svega dvadeset godina, knjige duhovnog znanja se naručivalo iz inozemstva, plaćalo kao suho zlato i čekalo tjednima – danas je sve uglavnom besplatno i on-line, dostupno tog trena.

Naravno, možemo nabrajati i sve negativne strane, ali to je upravo ta famozna navada uma da se kači na ono što ne valja. Nije to loše, upravo je kritika pokretač na stalno usavršavanje, no svejedno – nije mudro dopustiti joj da nam zasjeni osjećaj zahvalnosti – za ono što je tu, što imamo. Pa makar to bilo i učenje, bolno ili neugodno. Jeste, lakše je to reći, nego se sjetiti kada se stvar zbiva u praksi. Ali tome možemo doskočiti osjećajući zahvalnost u lakim, lijepim trenucima, pa tada je iskazati i za one bolne dane kada smo mislili da smo gotovi. Zahvaliti tim danima jer su nas vodili do sretnih.

Kako god nam dođe: u molitvi, meditaciji, pišući, govoreći... Iskazujući svoju zahvalnost na način koji nam najviše znači. I tako, mic po mic, počinjemo živjeti iz zahvalnosti...

www.elementi.hr