Doista želiš izaći van sa svojom neuspjelom vezom, ludirati se i zabaviti do iznemoglosti? Stvarno ćeš moći izjadati se duši za koju si kako nedavno smatrala da ti je par? Cccc... Paaa... ne vjerujem!
Kad djevojka i momak prekinu, kad se žena i muškarac razdvoje, kad se supružnici rastanu, počesto netko od njih (jest, doduše, obično je to ona strana koja se osjeća uskraćenom i koja još gaji stanovite, koliko god slabašne, nade u uspjeh odnosa), izgovori čuvenu rečenicu: "Možemo li biti barem/samo prijatelji?" To hoće reći da je prijateljstvo na ljestvici ljudskih odnosa niže te stoga manje vrijedno (zahtjevno? zamršeno?) od onog koji podrazumijeva spolnu ljubav?
A nije li zbunjujući, na tragu tih promišljanja, i onaj savjet koji će svaki bolje upućeni pedagog dati majci ili ocu: "Nemojte svojoj djeci biti prijatelji, budite im roditelji." Jer djeca trebaju nekog da im bude autoritet, da im postavi granice, oh bogohulne li misli u svijetu današnjemu, ako već ne pruži lik za uzor ili poistovjećivanje. To hoće reći da prijatelj ne može biti autoritet i/ili uzor ili pak da nam kad, navodno, odrastemo više ne trebaju uzori ili ideali kojima težimo?
Hajde, kad bolje razmisliš, hladne glave i iskrena srca, ne protivi li se zdravom razumu biti prijatelj s osobom s kojom si se upravo razišla na emotivnoj razini, koja te je možda i povrijedila - štoviše slomila srce (ili obrnuto, pa se zapravo osjećaš krivom - koliko god da ti porivi opstanka govore kako si učinila pravu stvar), pomalo ti je poljuljala ako ne uništila samopouzdanje. Tijekom prekida ta ti je osoba vjerojatno nagazila ponos, dirnula u integritet ili barem znakovito bocnula u "meke" dijelove ega i taštine. O narušenom mirnom snu da i ne govorim.
Potpuno davanje sebe
Toj si se osobi isprva svim silama prikazivala u najboljem svjetlu, bespoštedno si davala one dijelove stvarne i/ili imaginarne sebe za koje si mislila da će joj se svidjeti, čak si možda dijelom postajala netko drugi - onaj koji ispunjava očekivanja o sebi. Vjerojatno si pred tim bićem razgolitila (dio?) svoju intimu, izbrbljala neke tajne i izgovorila neiskazive želje. Povjerila si joj svoje skrivene značajke, nehotice pokazala inače zatajene mane i postala ovisna o tjelesnoj (hej, a jesi li se zapitala što je s emocionalnom?) prisutnosti tog pojedinca.
Barem/samo prijatelji?! Hoćeš li s tom osobom "visjeti" satima, ispijati lonce kave, gužvati papirnate rupčiće i stoti put detaljno secirati vlastite osjećaje? Doista želiš izaći van sa svojom neuspjelom vezom, ludirati se i zabaviti do iznemoglosti? Iskreno? Misliš da je to netko koga možeš nazvati u tri ujutro zato što si tužna ili možda ružno sanjala i treba ti netko da upije tvoje suze? Kad te šef razbjesni i kolege ostave na cjedilu, klinci dignu živac, starci izbace iz takta, susjeda stane na žulj - stvarno ćeš moći izjadati se duši za koju si kako nedavno smatrala da ti je par? Cccc... Paaa... ne vjerujem!
Mali grijesi zatreskanih žena
Lažemo si da s bivšima možemo biti prijatelji (osim u rijetkim zgodama i tek nakon što vrijeme učini svoje i zaliječi sve rane) a sve u hlepnji da ih ne izgubimo - bilo zato što smo se navikli na njihovu blizinu, stekli neku bliskost i zajedničku popudbinu; bilo zato što se bojimo samoće, prazne postelje uvečer i kuhanja jedne šalice kave ujutro; bilo zato što ne vjerujemo u sebe dovoljno da smo u stanju okrenuti novi list a na prethodnu priču staviti točku. Zavaravamo se kako ćemo se, u nadi građenja tog nekog prijateljstva koje je poput genski manipuliranog čudovišta načinjena od potrošenih očekivanja i u truljenju raspadajućih zajedničkih nerealnih sličica zajedničke daleke budućnosti; osjećati manje odbačeno i izgubljeno kad vam iz života ode "druga polovica" (gle, bemu, ionako iluzorna - jer da je bila prava, ne bi ni otišla).
E, dušo, ali možda si poradi bića toga tebi trenutačno tako presudno važnoga, zanemarila svoje prijatelje! Često sam promatrala situacije u kojima je netom zatreskana žena, zapustila, zapostavila vlastite frendice, otuđila se od njih i cijelim se svojim bićem i energijom posvetila voljenome. Štoviše, dragoga bi skrivala od mogućih istraživačkih i upitnih pogleda kojima bi se možda razotkrivale njegove i mane i vrline. Hmm, uzgred - muškarci to ne čine - ako niste zamijetile. Zadrže svoju "škvadru", "lege", "raju", tim - ili kako da sve to već ne zove na našim predivnim dijalektima i žargonima.
I prije nego se vezao, njegov prostor za društveni život bio je odavno rezerviran, poput doživotnog abonomana, možda s rizikom o kojem čak i ne razmišljaju. Bez obzira gledaju li zajedno utakmice ili razmjenjuju cake s burze ili štogod već da ta čeljad čoporativno čini, ne podređuju svoje prijatelje sentimentalnom životu. S druge strane pak, žene su sklone zaboraviti, pa čak i odbaciti, cijeli svoj društveni poradi Jedinoga. To što će joj ta družina, prije ili poslije, (opet) trebati da je utješi u nevolji, da je spasi očajanja, a bogme i od čamotinje, e o tome ne misli... Šteta, jer prijateljstvo nije odnos od vrste "samo".
Prijateljstvo je cjelovit odnos u koji se ulaže cijelo biće. To nije zamjena niti nadomjestak za ljubav. To jest ljubav! Jedinstvena - prijateljska. I zato sljedeći put kad vam netko predloži da budete "barem prijatelji" zahvalite na ponudi. To će značiti da cijenite svoje prijatelje.
Miškec
@20.06.2011. 15:44 0Tako je! Amen :)
mackica
@20.06.2011. 17:09 0Ljudi ne znaju što je prijateljstvo. Danas je to ono što susreću na internetu. Prave prijatelje gubi se najčešće iz komoditeta i lijenosti. Žalosno, postajemo pravo kapitalističko društvo.
JackieB
@16.03.2013. 22:52 0Odličan tekst! Slažem se sa svakom napisanom rečenicom! Al sam preko gorkog iskustva došla do tih spoznaja.