A da malo gledate svoja posla?!

"A je li, Zoro, kad ćeš ti svom dragom rodit' bebu? Već ti je vrijeme!" – drekne kolegica novinarka, prije nego što joj je recimo, kao svom normalnom svijetu, palo napamet reći „Dobro večer.“ A ja, fino odgojena, umjesto da joj (nota bene, neudatoj i bez djece i ne baš tako mladoj), odbrusim što je ide, počnem se nešto izmotavati i opravdavati. I muči me to i mislim si – ma majku ti tvoju drsku, što zabadaš nos kamo ti nije mjesto? Trebam li se ja doista opravdavati za svoj način života, vlastite odluke i planove o zasnivanju ili ne zasnivanju obitelji?

Nakon završenog fakulteta, očekuje se da se zaposlite. Ako ste u dugoj vezi, očekuje se da se udate. Ako ste u braku, očekuje se da što prije imate djecu. Društveni klišeji su nemilosrdni. Pogotovo u Hrvatskoj. Ako ste s 35 godina još uvijek stara cura, onda će vas tetka X, sestrična Y, horda bakinih prijateljica XYZ (sve one, naravno, udate, rodile, žene s iskustvom…), tijekom svakog obiteljskog okupljanja gledati iskosa i samo kao „dobronamjerno“ bocnuti – „A 'ćerce, je li, još se nisi udala???“ Tijekom jednog Božića kojem sam prisustvovala kod prijateljice (33 godine, neudata i prilično isfrustrirana zbog te činjenice), tetka Y imala je otprilike ovakve ulete – „Zlato, dodaj mi, francusku salatu… A je li, što je bilo s onim finim doktorom s kojim si hodala?... Srećo, ajde teti natoči malo vina… Ah, što bih te voljela vidjeti u vjenčanici“. I tako dalje i tako dalje…

Koliki su moji bliski prijatelji i prijateljice uletjeli u brak, tik nakon završenog faksa, friško zaposleni. To se od njih naprosto očekivalo. Neka od tih vjenčanja na kojima sam bila, istina, nisu izgledala baš kao sprovodi, ali bogami niti kao ultimativno slavljenje strasti i ljubavi. Na nekima je mladoženja imao izraz lica kao da žvače limun, a na drugima je, pak, mlada izgledala kao da je bijelom vjenčanom štiklicom stala da prostite u - govno. Neki od tih parova, na svu sreću, rastali su se prije nego što su krenuli „radit' djecu“ jer se to, eto, nakon par mjeseci braka očekuje. Neki su, nažalost, napravili djecu jer se to očekivalo pa su sad ta djeca, nakon razvoda, dakako, kao ping-pong loptica koja se odbija – par dana kod mame, par dana kod tate… I tako unedogled.  

Možda joj ne funkcioniraju jajnici, a možda su u šumi!?

Imam, eto, i ja svoj "grijeh". Nakon 12 godina veze, od toga skoro 4 godine zajedničkog života s partnerom, još uvijek nisam na svijet donijela potomka. Zlo i naopako - nisam pridonijela demografskom boljitku Hrvatske, nisam povećala natalitet i što je najgore – moj se život ne uklapa u uobičajen ritam – fakultet, posao, duga veza, brak, djeca…

„Može li ona uopće imati djece? Funkcioniraju li joj jajnici? A možda je on sterilan? A možda je još nešto gore u pitanju?“… Bruje sva ta pitanja, tu i tamo, potiho preko usana poznanika, tobožnjih prijatelja i dušebrižnika… Prije nekoliko tjedana, nevino, ništa ne sluteći, ulazim s nekolicinom novinarki i urednica na jedno od lijepih beauty događanja, kad li eto jedne od kolegica, ni pet ni šest drekne (prije nego li je rekla – dobro večer) – „A je li, Zoro, kad ćeš ti svom dragom rodit' bebu? Već ti je vrijeme!“. A ja, fino odgojena, umjesto da joj (nota bene, neudatoj i bez djece i ne baš tako mladoj), odbrusim što je ide, počnem se nešto izmotavati i opravdavati. I muči me to muči, i mislim si – ma majku ti tvoju drsku, što zabadaš nos kamo ti nije mjesto? Trebam li se ja doista opravdavati za svoj način života, vlastite odluke i planove o zasnivanju ili ne zasnivanju obitelji? I to, opravdavati se nekoj poznanici, koju eto, baš jako zanima stanje mojih jajnika, moja ovulacija, moja maternica i moje – začeće.

Egocentrična kučka

Nikada nisam robovala klišejima i nikada me nije bilo briga tko se udaje, tko rađa i zašto moja poznanica XY, nakon 3 godine braka još nema prinovu. Ljude volim ili ne volim, s njima se družim ili ne družim, zbog njih samih, a ne zbog činjenice uklapaju li se ili ne u društvene klišeje i očekivanja okoline. Ne zanimaju me folikuli i plodni dani mojih poznanica i kolegica i ne smatram da su egocentrične kučke ako mi kažu da trenutno ne žele djecu jer – naprosto trenutno ne žele djecu. Dapače, smiješne su mi one koje ponosno kažu (s lagano nadmoćnim izrazom lica – jer ja sam ipak nerotkinja) – „Joj, draga, znaš, radimo na drugoj bebi!“ I, onda se, onako samozadovoljno nasmiješe i srknu kavicu – jer to je ipak jako velika stvar. Onda ja pitam – „Kako to radite? Misliš, ševite se bez zaštite, ono ko svi parovi koji su skupa i vole se?“ I onda, ja drska i bezobrazna nerotkinja, razbijem svetost tog trenutka. Baš sam zločesta!

Ono što mi je u životu važno jest mogućnost izbora. Sveta činjenica da mogu, ja kao žena,  odlučiti što ću sa svojim tijelom i svojom utrobom. Što ću sa svojim vremenom, ambicijama i željama. Ne zanimaju me tituliranja da sam „ambiciozna karijeristica“ ili da ću poželjeti imati dijete „kad već bude prekasno“. Čvrsto vjerujem da se na djeci „ ne radi“, već da se djeca, kada se dvoje ljudi voli, razumije, poštuje i nadopunjuje, dogode u trenutku obostranog prešutnog pristanka, nakon jedinstveno posebnog vođenja ljubavi.