Odabirući s kime prijateljujemo, zacijelo odajemo i dio vlastite naravi. Ali ne bih se složila s Emileom Durheimom da u prijateljima tražimo osobine koje sami nemamo. Kao i u svakoj drugoj ljubavi, tako i u prijateljstvu odabir je povezan s mnoštvom iracionalnih i nesvjesnih čimbenika
Jedna moja draga prijateljica, koja je imala razna loša iskustva s podrškom i izdajom od strane svojte svoje, jako voli citirati Andréa Gidea koji je, navodno, rekao: "Porodico, mrzim te!" Da, baš porodica jer to su svi oni bliži nam i dalji krvni srodnici s kojima katkad imamo bliske, a katkad nikakve odnose - bez obzira iz kojeg su nam koljena. To nije obitelj s kojom ponajčešće nužno moramo (su)bivati, u ljubavi i neljubavi, u slozi i razdoru. No, zato su prijatelji i porodica i obitelj koju si, kažu, sami stvaramo. Jer njih odabiremo slobodnom voljom.
I u tome se kriju neke nijanse krvnih i nekrvnih veza, odnosno što bi rekla Marina Cvetajeva: "Srodnost po krvi je gruba i trajna. Srodnost po izboru je tanahna. Puca tamo gdje je najtanja." Moramo biti svjesni da će nas krvna povezanost (što je danas samo romantičarska metafora koju bi bilo i točnije i pomodnije nazvati genskom vezom - a čija je biokemija nesmiljena prema našim sentimentima) na ovaj ili onaj način "držati" i obvezivati doživotno; dok onu po izboru možemo odbaciti, "otkazati", imamo pravo odreći je se i zatrti joj svaki trag u sebi (pa čak i vlastitom okruženju). Biološka zadanost jest njezina grubost. To je ujedno golema prednost koju imamo pri tumačenju duhovne (ne)uspješnosti takvih odnosa: načelno, trebali bismo se manje uzrujavati - jer to što je došlo do mutacije na nečijoj mitohondrijskoj DNA moglo bi biti uzrokom našeg razilaženja s bićem krvne srodnosti. I eto rješenja svih problema: ne moramo biti bliski samo zato što imamo bliske zajedničke pretke. Dovoljno je da budemo iskreni, fer i prijazni.
„Zabetonirani" odnosi
Za srodnost po krvi najmudrije i najkorisnije je brisati iz pamćenja i neizmjerno bezuvjetno praštati - sve grube riječi, zlosretne poglede, nevoljne zgode. Valja ponešto i prešutjeti, ali ne i ne zamjeriti drugome prešućeno. Naposljetku, što DNA briga tko je imao loš dan a tko se sjeća lanjskog snijega! Valja još nešto ponekad imati na umu: to što nismo birali srodnike ne znači da im nismo i duhovno srodni, osobito na razinama koje ne volimo ili ne želimo osvještavati. Majka i kći koje nisu prijateljice, koje se čak mrze, počesto su međusobni zrcalni odraz - koliko god bile slijepe za tu sliku. Slavni biolog Edward O. Wilson kaže da zacijelo u ljudskom rodu postoji neko urođeno pravilo o sprečavanju mijenjanja određenih veza. "Ako dvije jedinke stvore čvrstu međusobnu vezu određenog tipa, nastaje emocionalna blokada za stvaranje neke druge vrste veze među njima. Profesori i studenti prilično teško postaju prijatelji... majke i kćeri teško mijenjaju osnovni ton odnosa." Usto, čini se, imamo sklonost stvarati dihotomije i "najugodnije se osjećajmo kada čovječanstvo svrstamo u članove i nečlanove, srodnike i nesrodnike, prijatelje i dušmane."
S druge strane pak, jednako tako imamo urođene predispozicije za učenje, razvoj i samosvojnost. Uostalom, ljudska se bića, među ostalim, razlikuju i prema osobitosti u izboru odluka. Odabirući s kime prijateljujemo, zacijelo odajemo i dio vlastite naravi. Ali ne bih se složila s Emileom Durheimom da u prijateljima tražimo osobine koje sami nemamo. Kao i u svakoj drugoj ljubavi, tako i u prijateljstvu odabir je povezan s mnoštvom iracionalnih i nesvjesnih čimbenika. Jednako koliko se privlače razlike, toliko se privlače i sličnosti. Zato se i pišu romani o neobičnim i nevjerojatnim prijateljstvima.
U čemu je tajna starih prijateljstava?
No, kako god, ali za srodnost po izboru valja urezivati duboko u pamćenje sve lijepe fragmente, drage nam detalje, male pažnje te neprestano velikodušno davati se bez ostatka, i biti otvoren za primanje. S posvećenom predanošću i ljubavnom odanošću. Jer, kako je netko rekao, što je drugo prijateljstvo doli obećanje buduće odanosti, nekoristoljubive odanosti - u dobru i u zlu, u prešutnom praštanju krive riječi i nijemom sudjelovanju u velikoj boli, u ruci pruženoj preko svakog bezdana i blagom dodiru potpore koja ništa ne traži zauzvrat. Širokogrudnost, uvijek.
Prijateljstvo se tako gradi od cigli obećanja i od žbuke povjerenja. Ako se pri tom obilno zalijeva što-starijim-to-boljim vinom iz samo predikatnih, vrhunskih godina - postaje čvrsto poput suhozida. U tome je tajna starih prijateljstava.
Čini se da su najtrajnije one srodnosti po izboru koje nastaju i istrajavaju u tišini zajedništva, bez bučnih i dramatičnih prizora, bez grandioznih gesta i sitnih pakosti, prešućenih boli i neizgovorenih zamjeranja. Takva vrsta bliskosti, utemeljena na srodnosti duša, krhka je onoliko koliko kušnje može izdržati najtanja poveznica, a to može biti i jedna jedina nit ili valna dužina na kojoj su se našle dvije osobe. To je onaj sklad u kojem se poznaje/priznaje samobivanje jednako koliko i subivanje.
Svi žude za takvim nesebičnim, bezuvjetnim prijateljstvom - ali povijest ljudskog roda pokazuje da je to tek ideal, rijetka iznimka kojoj je plemenito težiti, no ne i realno očekivati njezino ostvarenje. Evolucijska je psihologija pokazala da čak ni roditeljska ljubav nije bezuvjetna. Postoji ipak jedan jednostavan način kako steći srodnika po izboru - tako da sami budemo prijatelji.
