Učimo li doista na vlastitim greškama?

Uza sve lijepe, dragocjene i pametne stvari koje su se dogodile, dakle, da vas ne lažem, ono što mi se najočitije nameće kao bilanca protekle godine jest – nedostatak fokusa. Posebno fokusa u ljudskim odnosima. Previše sam se dala krivima, a previše sam se uskratila pravima. I to me užasno iscrpilo

Kažu da pametni uče na tuđim greškama, a glupi na vlastitima. Ne znam u koju ja kategoriju onda spadam, s obzirom da ne učim ni na vlastitima ni na tuđima. Neprestano ponavljam iste pogreške. Ja sam valjda hiperglupa kategorija. Nova godina kao simbolički novi početak jednog vremenskog ciklusa uvijek mi je služila da sagledam samu sebe u cjelini kroz proteklih 12 mjeseci jer pravilna interpretacija prošloga osobno mi služi kao dobra lekcija za sve ono buduće (iako lekcija nerijetko ode u vjetar, priznajem :)) I imala sam što vidjeti kada sam malo uronila u prošlih 12 mjeseci – mogla bih vam reći da je godina iza mene bila nevjerojatno uspješna – ali to baš ne bi bila potpuna istina.

Uspjeha je bilo, da. Bilo ih je na poslovnom i na privatnom planu. Neke bih trenutke proživjela ponovno, i to milijune puta na "repeat", a neke bih rado zaboravila da mogu. Dapače, ne bih ih zaboravila, već potpuno izbrisala iz svih i najskrivenijih kutaka podsvijesti kako me ne bi zaskočili nespremnu u nekoj sivoj zoni između sna i jave kada takve misli obično napadaju iz zasjede. U svakom slučaju, kada kažem da nisam uspjela učiti na vlastitim greškama, a kamoli na tuđima, onda dakako mislim upravo na te trenutke koje bih rado izbrisala... To su svi oni trenuci u kojima sam dala previše svoje energije pogrešnim ljudima, a doista sam je dala – previše i vrlo pogrešnima. Raspršila sam se kao prašina tijekom cijele godine na nevjerojatno besmislene odnose, izgubila dragocjeno vrijeme na besmislene kontakte i nakon nekih se druženja, telefonskih razgovora ili razmjene mailova osjećala kao mokra krpa, potpuno ispražnjena i iscrpljena.

Uza sve lijepe, dragocjene i pametne stvari koje su se dogodile, dakle, da vas ne lažem, ono što mi se najočitije nameće kao bilanca protekle godine jest – nedostatak fokusa. Posebno fokusa u ljudskim odnosima. Previše sam se dala krivima, a previše sam se uskratila pravima. I to me užasno iscrpilo. Kažu da se iz svakog odnosa nešto može naučiti i da nam svaki čovjek uđe u život kako bi nam donio neku lekciju ili dopunio nešto što nedostaje u slagalici. Pitam se koliko ljudi mi mora proći kroz život da shvatim svoje prioritete i prestanem zanemarivati one koje volim i one koji vole mene, a davati prednost nevažnima. Voljela bih "navigati" kroz valove svog života s nepogrešivim osjećajem za smjer, imati vrhunski poredane prioritete, sređene odnose i neke čudotvorne tehnike za punjenje baterija energijom (to su moje novogodišnje želje svake godine.) No koliko god radim na sebi, čini se da mi to ne polazi baš najbolje za rukom – posebno ne ovaj dio s prioritetima. Divim se ljudima koji se pozivaju na savršeno poredane "stvari u glavi". Moj je život ponekad čisti kaos, otvoreno to priznajem.

Dakle, ono što sam zanemarila je instinkt za procjenu važnosti i iskrenosti odnosa koje imam s drugim ljudima – zaboravila sam kako procijeniti tko mi laska radi posla i koristi, tko mi laska da bi mi se uvukao u krevet, tko mi laže u lice, tko me iscrpljuje za rješavanje svojih vlastitih problema, a tko me voli zato što sam Zora Bjelousov i tko je uvijek tu bez obzira jesam li se uzdigla ili posrnula. U cijelom kaosu svakodnevne mahnite poslovne i privatne komunikacije, potpuno su mi se zamaglili radari za procjenu ljudi i njihovih namjera. Kada sam se uhvatila da se s potpunom neznankom mailam do ponoći oko nekakve objave na Femini, shvatila sam da moram podvući crtu i reći – sad je dosta.

Nadam se da će mi 2013. godina donijeti širom otvorene oči i izoštrene procjene.