Kao sestre

Zapamti da tvoje prijateljice nisu samo prijateljice, one su tvoje sestre, tvoje kćeri i tvoja prava rodbina. Uvijek će ti biti potrebne druge žene. Ženama su uvijek potrebne druge žene

Jednom davno kad sam bila tako mala da ništa nisam znala o ženama, ali dovoljno velika da već znam kako mi prijateljica mnogo znači, moja se najbolja prijateljica odselila u drugi grad. Djetinjom upornošću isprva smo si svaki dan pisale pisma, što se poslije možda malo prorijedilo na svaki drugi-treći, ali ustrajavalo je godinama tim ritmom. Viđale smo se tijekom zimskih i ljetnih ferija te tako i ne znajući što činimo njegovale bliskost i povezanost. Nakon šest-sedam godina i ja sam se preselila u isti grad. Ništa nije bilo tako važno u toj selidbi kao činjenica da ću sada biti blizu najbolje prijateljice.

I da skratim priču - preživjele smo Scilu i Haribdu, udaljavale se i u suzama zbližavale, te naposljetku u zrelim godinama zaključile da funkcioniramo kao uspješan dugovječan brak: volimo se i praštamo si mane međusobno.

Prije nekoliko godina dobila jedan od onih mailova koji se prosljeđuju bez pomnog čitanja. No, taj sam mail prije brisanja pročitala i štoviše razmislila o njemu - riječ je bila o prijateljstvu među ženama. Na žalost, negdje mi se zagubio i u životnoj žurbi, kompjutorskim havarijama i raznim prioritetima, zaboravila sam na njega, da bi mi se ponovno vratio (kao i ostale virtualne zekalice), osupnuvši me ovaj put, u pravom trenutku, istinitošću spoznaje. Patetično govori o onome čemu većinu nas majke, kao ni njih njihove, nisu podučile: važnosti prijateljica. Zvuči kao banalna opća stvar? No, je li doista i kad zagrebemo ispod površja svakodnevice?

Najvažnije i najpotrebnije

U toj pričici majka je došla u posjet svojoj netom udanoj kćeri. Pijuckale su čaj i brbljale o braku i velikim obvezama, da bi majka iznebuha rekla: "Nemoj zaboraviti svoje prijateljice." Na upitan kćerin pogled nastavila je: "One će ti biti sve važnije, kako budeš starija. Koliko god voljela muža, koliko god da ćeš voljeti svoju djecu, one će ti biti potrebne. Katkad otiđi nekamo s njima, radite nešto zajedno, provedite vrijeme u opuštenom druženju. I zapamti da tvoje prijateljice nisu samo prijateljice, one su tvoje sestre, tvoje kćeri i tvoja prava rodbina. Bit će ti potrebne druge žene. Ženama su uvijek potrebne druge žene."

No, mlada žena taj savjet nije smatrala mudrim nego suvišnim, misleći: "Pa upravo sam se udala i odrasla sam žena, za ime boga, nisam neka balavica koja će izlaziti s prijateljicama. Muž i ja ćemo se družiti s drugim parovima." Ipak, negdje duboko u njoj ostao je majčin savjet i njegovala je svoja prijateljstva. Što je bila starija, to bolje je shvaćala koliko je majka imala pravo. Nakon četrdesetak godina došla je do, koliko god trivijalno to zvučalo, sažetaka: vrijeme brzo prolazi, život ide nekim tokom, ljudi odlaze iz našeg života, djeca odrastaju, ljubav blijedi, muž nije oslonac, srca se slamaju, poslovi propadaju, roditelji umru, kolege te zaborave, malo je onih koji drže do obećanja još manje onih koji vraćaju usluge... 

Međutim, ako imaš prijateljicu - nikad nije toliko daleko da ne može doći kad ti treba rame za plakanje ili radost za dijeljenje; uvijek je tu da bude na tvojoj strani - u dobru i u zlu; neće pitati zašto nego će učiniti; možda će prekršiti neke norme i pravila da bi se zauzela za tebe; podijelit će s tobom i posljednju dragocjenost. Svijet ne bi bio isti bez prijateljica, mi ne bismo bile takve kakve smo. Nije zgorega stoga stalno podsjećati koliko smo potrebne jedna drugoj. Svakoga dana i u svakoj životnoj dobi. 

Jesam li zaista cendrava i patetična?!

Kad sam onomad davno bila počela pomalo pisati, prva čitateljica mi je u pravilu bila sestra koja bi bez dlake na jeziku i hemunga rekla što ne valja. Ona je zamalo dvanaest godina mlađa i ta generacijska razlika bila mi je često zanimljiv korektiv. Premda smo u međuvremenu obje "stekle" život odraslih žena, prije objavljivanja poslala sam ovaj tekst sestri na prosudbu. I - temeljito me popljuvala! Skroz-naskroz me popljuvala: em da mi je tekst cendrav, em sam patetična, em mi je tema bezvezna... Em da ona ne bi to objavila ni u onim najbulevarskijim časopisima... Priznajem, zamislila sam se, pa pustila da tema dozrijeva kao plemeniti sir. I mjesec-dva nakon što mi je pala na pamet ideja o nizu tekstova o ženskom prijateljstvu, ponovno sam otvorila file "prijateljice-1". Promijenila sam dvije rečenice - saževši ih. 

Iza svega ostaloga stojim, kao što prihvaćam da budem proglašena patetičnom. Mojoj sestri od trideset i nešto nedostaje upravo ono iskustvo koja sam ja stekla u desetljeću životnoga dozrijevanja. Eto, ona je baš poput te mlade žene iz priče i trebat će joj vremena... Zato nisam "dilitala fajl" i odustala od promišljanja važnosti prijateljstva. 

Naposljetku, kako je davno zaključio jedan mudrac, sva ta slava prijateljstva nije u nesebično ispruženoj ruci, niti u toplome osmijehu, niti u radosti druženja; sva je ta slava sadržana u časku spoznaje da netko drugi vjeruje u tebe i da ti je darovao svoje prijateljstvo.