Moje tijelo je moje tijelo!

Cijenim sve koji rade na tome da osvijeste činjenicu da realna žena nije fotošopirani kiborg savršenog tena, lica i tijela, već (vidi čuda) prirodni organizam od krvi i mesa, koji nosi odlike svoje dobi, rase, načina i uvjeta vlastita života, svojih sretnih i nesretnih trenutaka, materijalnog statusa...

Nikad nisam bila osobito velika obožavateljica Christine Aguilere – ne zanima me ni njena glazba ni njen medijski imidž ni njen modni stil... Gotovo ništa. Naravno, bila bih krajnje maloumna kada ne bih priznala da Christina ima jedan od najimpresivnijih vokala današnjice. Božanski glas kakvim se u modernom showbizu samo rijetke pjevačice mogu pohvaliti (na prvo mjesto uz bok Christini idu Adele i pokojna Amy Winehouse)... Mnogi komercijalni gigantski glazbeni fenomeni današnjice uopće nemaju vokalnih sposobnosti, već su produkti industrije te roditeljskih veza, bogatstva i kontakata (npr. Lana Del Rey i Selena Gomez)...

No, udaljila sam se od teme (ili je zapravo još nisam ni dotaknula...). Ovo nije kontemplacija ni o Christini ni o suvremenoj glazbenoj industriji ni o mom glazbenom ukusu... Christina me samo svojim simpatičnim i hrabrim prošlotjednim medijskim istupom navela da razmišljam o nečem sasvim drugom – ženskom tijelu kao medijskom oruđu/adutu... O ženskom tijelu koje ponekad, daleko više od talenta, može poslužiti kao mašinerija koja proizvodi novac (na svjetskoj "velikoj" razini ili na osobnoj "maloj" razini)...

Radite s debelom djevojkom! Pa što?!

Tortura savršenog ženskog tijela koju njeguju mediji i industrija (glazbena, modna, beauty itd...) već je toliko iritantna da neki veliki svjetski brendovi pribjegavaju kampanjama s realnim ženama (bucmastim, oblim, celulitnim, mršavim, nepravilnim...) kako bi ponovno osvijestili činjenicu da realna žena nije fotošopirani kiborg savršenog tena, lica i tijela, već (vidi čuda) prirodni organizam od krvi i mesa, koji nosi odlike svoje dobi, rase, načina i uvjeta vlastita života, svojih sretnih i nesretnih trenutaka, materijalnog statusa...

Kakve veze sa svime time ima Aguliera? Pa Christini je, temperamentnoj Ekvadorki kakva jest, naprosto puknuo film da je šefovi i zli jezici napadaju kako je debela pa je odvratila prilično žestoko, izjavivši u jednom od svježih intervjua povodom izlaska novog albuma: "Radite s debelom djevojkom... Sada kada to znate pomirite se s tim. Ponekad mojim šefovima treba podsjetnik da moje tijelo ne pripada njima. To je moje tijelo i više nije servirano na način na koji oni žele...", rekla je tako u intrevjuu za Billboard slavna pjevačica. Doista, tužno je što žene (slavne i anonimne) često zaboravljaju da njihovo tijelo pripada njima, da je ljepota relativna, prolazna i diskutabilna kategorija i da nekoliko kilograma više ili manje ne čini apsolutno nikakvu razliku. I zato cijenim svakoga u surovoj industriji showbiznisa tko se to otvoreno usudi reći i priznati.

Feminizam tijela

Čitate li suvremene feminističke autorice (uvjetno rečeno feminističke jer nije riječ o političkom feminizmu kao takvom, već više feminizmu tijela koji se popularno zove trećim feminističkim valom) poput Naomi Wolf, Eve Ensler, Charlotte Roche, Erice Jong pa čak i pokojne Nore Ephron (i mnogih drugih), naići ćete na jedan opći i zajednički nazivnik – vapaj protiv nametnute, naporne i licemjerne torture suvremenih klišeja ljepote i antipatičnog diktata amerikaniziranog kulta besprijekornog ženskog tijela. Nametnuti klišeji ljepote, društveno konstruirani i protivni svim prirodnim zakonima, izazivaju opravdan bijes koji se sublimira u djelima modernih ženskih autorica, koje eksplicitno i hrabro napadaju torturu savršenog lica i tijela.

Bizarno je i paradoksalno sljedeće - što smo se kao žene popele više na ljestvicama moći, to je rasla naša želja za savršenošću na svim poljima ("moram biti savršena majka", "moram imati savršenu liniju", "moram biti savršena supruga"... ). Ta je želja za savršenošću – koju je nemoguće postići – izrodila frustraciju, umor i bijes. Paradoksalno je i to da su usporedo sa ženskom emancipacijom u zapadnim zemljama, rasli (i svoj vrhunac doživjeli): poremećaji prehrane poput anoreksije i bulimije, invazivni estetski tretmani ljepote (liposukcije, silikoni, plastične operacije), rekonstrukcije vagine, mahnite i iscrpljujuće (i neprestano nove) tehnike vježbanja i fizičke aktivnosti te neprestano novi oblici i verzije dijeta za mršavljenje (ne za zdravlje, već za izgladnjivanje)...

Sve to samo je indikator, vrlo precizan lakmus papir, da su moderne žene naprosto iscrpljene svime što se od njih traži (i svime, što pritisnute vlastitom sviješću i okolinom, traže od samih sebe)... U središtu problematike, našlo se žensko tijelo, tijelo s kojim smo rijetko zadovoljne i koje neprestano želimo usavršiti, promijeniti i uljepšati. Pod izlikom da neke stvari radimo za zdravlje, zapravo zavaravamo same sebe, zaboravljajući da zdravlje i opsjednutost izgledom nisu jedno te isto. Eto, zato me razveselila Christina Aguilera, koja je, bez obzira na surovost industrije u kojoj radi i čijim zakonitostima podliježe, otvoreno došla i rekla cijelom svijetu: "Debela sam pa što?!"