Volim pogriješiti i ne plesati u ritmu!

Poljska psihologinja i pjesnikinja, autorica knjige "Ženski povratak sebi", Natalia de Barbaro, u svojoj prvoj kolumni za Feminu piše o poslu, ali ne onom od kojega samo živimo, nego onom koji nas istinski ispunjava i za koji živimo. Koja je razlika? Otkrijte! 

Već na udaljenosti od nekoliko metara izgledala mi je drugačija – dok je govorila mahala je rukama, oči su joj sijale od sreće i svako malo prasnula bi u smijeh. To nije bio naš prvi susret, ali prvi sam je put vidjela tako radosnom. Kada sam joj prišla, nisam stigla ni upitati je li se nešto dogodilo jer je sama počela pričati. "Slikam!" – uskliknula je umjesto "dobar dan". "Triput tjedno ili i više! Upisala sam se na tečaj, ali uglavnom slikam kod kuće!" Svaku rečenicu završavala je uskličnikom. "A uopće mi ne ide!" – dreknula je, a veselje u njezinom glasu bilo je neizmjerno. "Profesorica mi to neće reći iz čiste pristojnosti! Ali obožavam slikati! Pogledaj!" – primaknula mi je ekran pametnog telefona na kojem sam prepoznala obrise koji su me podsjećali na rodu. "Napravila sam portret naše kujice! Uopće joj ne sliči!"

Zujanje roja

Sat vremena kasnije slušala sam poslovnu prezentaciju iznimno uspješne menadžerice. Njezin glas obuhvatio je sve nas koji smo se pristojno pravili da je slušamo, hučao je o Ganttovom dijagramu i mrežnim grafikonima, žuborio je o važnosti vodstva, šuštao je iznad projektora o kaskadnim funkcijama i metodologijama – i već nakon nekoliko minuta moje je tijelo uspjelo zapasti u ono stanje kojeg sam se sjećala tijekom povratka s praznika provedenih na moru – sjedim na stražnjem sjedalu peglice pored mojeg brata i silne krame, sprijeda razgovaraju moji roditelji, a njihovi glasovi kao da dolaze iz sve udaljenije Zemlje jave, dok ja prelazim prag Zemlje snova. 

Ne znam jesam li doista zaspala na toj prezentaciji, ali kad sam se zbog iznova upaljenog svjetla ponovno razbudila, osupnula me je energetska razlika između te dvije žene – ushit i zanos koji su dolazili od Katarine koja je radila nešto što nije znala, ali što ju je ispunjavalo radošću i snene, trome energije menadžerice, iznimno uspješne, samo silno ravnodušne spram onoga o čemu je govorila. Jedna od njih nije znala, ali je željela, a druga nije željela premda je znala.

Već nekoliko godina sudjelujem u razgovorima o djeci, točnije o onome koji prema rodnom listu već nekoliko tjedana više nije dijete, ali u maminom je srcu to – kao što je poznato, forever. Još otkako je moj Szymon bio u vrtiću, nad njegovom se glavom, kao i nad glavama njegovih prijatelja i prijateljica, podizalo zujanje roja, a u tom roju šumjela su pitanja o javnim, skrivenim i latentnim talentima koji bi se mogli iskoristiti. Bili su to matica, radilice i trutovi. Za što će biti talentiran? Spomenuti Szymon, Barbara, Lukrecija ili Emil su posredstvom svojih ostvarenja ili odustajanja oživljavali žamor ili ga gasili. 

Koji su tvoji talenti?

Nisam li i sama šumjela u tom roju? Jesam. I dalje posjedujem onaj snajperski refleks kojim pronalazim i ciljam nove talente svojeg sina. U suštini je riječ o majčinskoj i očinskoj potrebi da budu potpora svojem djetetu. U mudrijoj verziji riječ je o pokušaju odgovora na pitanje: "Koji su tvoji talenti?“, a u manje mudrijoj, podšivenoj Narogušenim kritičarem: "Što će biti od tebe?". Ipak, i jedno i drugo pitanje ne uzimaju u obzir sitnu okolnost koje sam postala svjesna slušajući redom ushićenu netalentiranu slikaricu te hladnu i iznimno uspješnu menadžericu – da se nešto može raditi doista sjajno bez užitka. U našoj obvezujućoj paradigmi, koja nam opetovano nalaže da provodimo priličan dio svojih života izvan sfere užitka, takve sitnice poput toga pruža li nam naš posao užitak, mogu izmaći našoj pozornosti. 

U krajoliku u kojem si neprestano postavljamo pitanje: "Za što sam talentiran?", svijet ima za mene nebrojene i ne nužno zadovoljavajuće mogućnosti – ali budući da znadem spremati, programirati ili izdavati račune, mogu pretpostaviti što ću raditi. S obzirom na to da valja biti čvrst te da život nije tu zato da bismo – kakva prizemna težnja! – lijepo živjeli, pitanje: "Voliš li ono što znaš i za što su ti voljni platiti?", izgleda kao izvjesni hir. A ipak je riječ o pitanju o kvaliteti života. Tih osam, četiri ili ne daj Bože dvanaest sati koje većina od nas posvećuje radu – donose li nam užitak? 

I tu nam kao vodičica može poslužiti slikarica koja je pticu zamijenila kujicom. Možemo pronaći užitak u nečem što nam ne polazi od ruke i što vjerojatno nikad nećemo naučiti raditi. I što? Hoće li netko iz New York Museum of Modern Art napisati prosvjednu notu? Kome smeta što katastrofalno radimo nešto što nam donosi užitak?

Pronađi užitak u svom poslu, a ako ga nema – traži dalje

Postoji dakako i treći sjajan put koji nam je prije nekoliko godina pokazao Jim Collins, autor bestselera o tome kako uspjeti. Rekao je, a ja sam to ponovila svojem sinu – kako opetovano tvrdi – da treba pronaći nešto što volimo, znamo raditi i što će nam donijeti zaradu. To je najbolje. Ali ako nam nedostaje samo jedan od navedenih elemenata, u životu ćemo proći prilično osrednje. 

A to znači da mogu nešto znati raditi, ali budući da to ne volim, makar posjedovala ne znam kakav dar, neću se odlučiti to raditi. Tvrdoglavo dijete u meni koje zahtijeva da moj život bude ispunjen uživanjem odlučno kaže "ne", a sposobnosti kojima nisam nimalo sklona leže u zaključanoj ladici. A ključeve sam bacila. To je bolje za sve. Volim pogriješiti i ne plesati u ritmu, a odabrati posao koji predstavlja užitak. I tebi, koja ovo čitaš, pjevam glasom koji falša: pronađi užitak u svom poslu, a ako ga nema – traži dalje.

Ekskluzivno za Feminu piše Natalia de Barbaro, poljska psihologinja i pjesnikinja, autorica "Ženskog povratka sebi". Njena je knjiga postala ne samo književna senzacija (20 izdanja u godinu dana i više od 400 000 prodanih primjeraka) nego i svjetski društveni i kulturni fenomen. U Hrvatskoj je izašla u izdanju Poetike.