U potrazi za svjetionikom

Kako pronaći kraj niti kako bismo došli do položaja koji nazivamo – sukladno različitim stavovima – Promatračicom, Gledateljicom, Višim Ja? Kako se izvući iz živog blata povlačeći se za vlastitu kosu? Poljska psihologinja i pjesnikinja, autorica knjige "Ženski povratak sebi", Natalia de Barbaro, u kolumni za Feminu postavlja pitanja na koja sve želimo odgovor. Riječ je, kako kaže, o tome da kad nam je teško i kad nam prijeti da nas preplave osjećaji, opasnost da se utopimo u njima, možemo prepoznati u sebi Onu Koja Vidi, pronaći unutrašnje oko, staloženo i budno. Jer u duhovnom svijetu potreban je određen oblik hijerarhije. Ne poput tiranije ili monarhije, ali ipak izvjesne strukture. Kao i u poslu

Prolazeći pored sobe svog desetogodišnjeg sina, čula sam neke neobične zvukove. Odškrinula sam vrata – bila su to naime vremena kad pristup njegovoj sobi nije podlijegao ograničenjima – i vidjela Szymona kako se prevrće po krevetu, urličući i ispuštajući druge ratničke zvukove. Sine, što ti je? – pitala sam ga blagonaklono. Borim se – objasnio je. – A s kim? – Pa sa sobom. – I tko pobjeđuje? – Ja! 

Pomisao na unutrašnja previranja koja su kod mojeg sina poprimila razmjer izvanjske borbe stara je koliko i svijet, točnije – kao ljudski rod. Sastavljeni smo od različitih dijelova, glasova, unutrašnjih likova: čak i najskeptičniji umovi spram psihologije uočavaju da se u jednoj prigodi ponašamo ovako, a u drugoj onako. Kad bi netko snimio cijeli naš život i predao materijal u ruke vještog montažera i nadarene redateljice, kladim se da bi se od toga mogao napraviti film bilo kojeg žanra, a da bismo mi mogle u njemu nastupiti u ulozi tzv. dobre i zle, sretne i nesretne junakinje. Nije tu riječ o drugima: isključivo sam ja, nitko drugi, osuđena na vlastito društvo dvadeset četiri sata dnevno, sedam dana tjedno. Stoga mi je iznimno stalo do toga da si nekako pametno sve u sebi posložim.

Tko sam to "ja"

Važan trenutak na mojem putu u spoznavanju vlastitog duhovnog svijeta bio je kad sam pročitala čuvenu knjigu Eckharta Tollea Moć sadašnjeg trenutka, a osobito onaj prijelomni trenutak u kojem je autor, dok je još kao mladić utonuo u višemjesečnu depresiju, čuo vlastitu misao koja je govorila: nisam više u stanju živjeti sa samim sobom. Odmah nakon toga uslijedila je spoznaja da se u toj rečenici skrivaju dva "ja". Tko je onaj s kojim više nisam u stanju živjeti? – postavio si je pitanje Tolle. – I tko sam to "ja"? 

Posljednjih nekoliko mjeseci, a možda i godina, postalo mi je jasno da, premda sam totalni fan dijaloga među ljudima i zalažem se za otvorenost prema drugom čovjeku, čemu posvećujem sve svoje snage i emocionalnu inteligenciju koju posjedujem, koliko god vjerujem da upravo paradigma jednakosti među ljudima sadrži u sebi najveći potencijal dobra, toliko u svojem duhovnom svijetu imam potrebu za čvrstom hijerarhijom. Ne za tiranijom niti nekim oblikom monarhije, ali ipak za izvjesnom strukturom – koja postoji u mnogim tvrtkama, gdje se i dalje u većini branši smatra iznimno korisnim postojanje organizacijske strukture koja ima nekoliko razina. Da netko ima veću moć odlučivanja od ostalih. Dok ovo pišem, moja duhovna junakinja plače i prosvjeduje, pa čak i – čekaj, čekaj – kad sklopim oči vidim cijeli hipijevski odred koji je ustao protiv onoga što sam napisala tri reda naviše: a ipak postoji neko središnje "ja" koje ću u nedostatku bolje metafore nazvati središtem zapovijedanja, i upravo ono odlučuje o riječima koje će odsad izlaziti ispod mojeg pera. No sorry. Neće biti drugačije. 

Štetna simbiozea s vlastitom emocionalnošću

Kad sam nedavno na Facebooku čitala opise žena utonulih – zapravo uronjenih – u vlastita mučna emocionalna stanja, kao odgovor osjetila sam da me zapljuskuju valovi vlastite nemoći. Što sve tamo pišu! I sama se dobro sjećam svojih potonuća, kao i padova, kad sam sva ogrezla u strahu, tuzi ili napetosti i nisam mogla pronaći put do one unutarnje Sebe koja bi mi rekla: vidim te. A upravo bi mi to najviše u tom trenu pomoglo – nije riječ o glasu koji bi me prekorio, kudio, utješio ili sipao fraze u stilu "drugima je još gore". Riječ je o tome da kad nam je teško i kad nam prijeti da nas preplave vlastiti osjećaji, opasnost da se utopimo u njima, da možemo prepoznati u sebi Onu Koja Vidi, pronaći unutrašnje oko, staloženo i budno. 

Potpuna suprotnost izgleda mi neka vrsta simbioze s vlastitom emocionalnošću. Kad vidim osobu koja je u simbiozi sa samom sobom, osjećam da joj ne mogu nikako pomoći, čak i ako me formalno moli za pomoć – ako je samo ona koja pati i nema središnje instance koja želi uvidjeti tu patnju, obuhvatiti je samilosnim pogledom, a potom krenuti u potragu, često mukotrpnu, za putem koji vodi natrag prema radosti, neće preostati ništa osim patnje. Ta vrsta simbioze sa sobom sliči na položaj žrtve ili mučenice koja pruža ruku upomoć, ali se ne da izvući iz živog blata u kojem je utonula.

Potraga za unutrašnjom hijerarhijom

Kako pronaći kraj niti kako bismo došli do položaja koji nazivamo – sukladno različitim stavovima – Promatračicom, Gledateljicom, Višim Ja? Kako se izvući iz živog blata povlačeći se za vlastitu kosu? Nisam na to pronašla jednoznačan odgovor, ne vjerujem u jednokratne postupke koji mijenjaju sve. Dakako, Eckhart Tolle iskusio je tu vrstu objavljenja koje je uzrokovalo da mu je, kad se sljedećeg dana ujutro probudio, sve izgledalo lijepo i novo – i u takvom je stanju otvorenosti prema svijetu ostao, povjerujemo li mu i izdavaču njegovih brojnih bestselera. Svjesno Ja (kojem Tolle suprotstavlja Ego) ovladalo je nad njegovim ranije nesretnim životom. Nemam razloga tome ne povjerovati i zahvalna sam za to prilično holivudsko nadahnuće. Ipak, sama osjećam potrebu za svakodnevnim alatkama koje mi trebaju pomoći da ne posrnem. Isplatila mi se potraga za unutrašnjom hijerarhijom – ona je ta koja osjeća svo veselje, zanose, ali i manje ugodne strane te ona koja taj osjećaj poprati staloženim pogledom. 

Nedavno sam čitala o "roditeljstvu svjetionika". Riječ je o konceptu Kennetha Ginsburga, pedijatra i autora knjiga o izgradnji dobrih odnosa s djecom, koji upravo svjetionik smatra dobrom metaforom onoga što bi roditelj trebao predstavljati djetetu. Svjetionik stoji usprkos olujama i burama, i osvjetljava mračne predjele. Zvuči dobro, može se shvatiti svakako. Ali treba pokušati. I možda upravo u tom kadru koji tek sad učimo kako postaviti, prvo u sebi samoj trebamo pronaći taj svjetionik koji bi osvijetlio naše često iznimno uzburkane vode.

Ekskluzivno za Feminu piše Natalia de Barbaro, poljska psihologinja i pjesnikinja, autorica "Ženskog povratka sebi". Njena je knjiga postala ne samo književna senzacija (20 izdanja u godinu dana i više od 400 000 prodanih primjeraka) nego i svjetski društveni i kulturni fenomen. U Hrvatskoj je izašla u izdanju Poetike.