Ne dijeli mi savjete koje nisam tražila

Naši savjeti neizbježno imaju narav projekcije – govorim ti iz svojeg svijeta što bi trebala činiti u svojem. Na razini namjere savjet često proizlazi iz iskrene želje da se nekom pomogne. Sljedeći osjećaj koji se javlja je razočaranje što taj netko nije poslušao moj dobar savjet. Bio je tako dobar, a ipak ga je odbila, zašto? U kolumni za Feminu poljska psihologinja i pjesnikinja, autorica knjige "Ženski povratak sebi", Natalia de Barbaro piše o savjetima. Iskreno, poslušamo li ih ikada i koja je korist od njih? 

Pjevušila sam tu lijepu pjesmu vozeći se automobilom usred polja u pravcu Krakova, svaki stih sve glasnije, naposljetku toliko glasno da je moj glas prevagnuo, što nije dobro činilo ni meni niti pjesmi. A budući da nisam željela pjevati tiše, preostalo mi je samo da pojačam. U tu sam svrhu morala pojačati zvuk u telefonu, stoga sam pažljivo sišla s ceste i pritisnula odgovarajuću tipku. Tad se pred mojim očima ukazala poruka sljedećeg sadržaja: „Dugotrajno slušanje glasnih zvukova može naštetiti sluhu. Stisni OK ako želiš dopustiti pojačavanje razine zvuka iznad sigurne razine.“ To sam i učinila, zamijetivši istovremeno munjevite valove bijesa koji su me obuzeli. 

Sistemske poruke

Odakle je dolazila ta ljutnja? Kao prvo, dobila sam informaciju čiji mi je sadržaj bio poznat. "Dugotrajno slušanje glasnih zvukova može naštetiti sluhu." Ma nemoj mi reći! Kao drugo, čitala sam tu poruku po 540. put, jer se uz nju ne pokazuje moja omiljena opcija "ne pokazuj mi više ovu poruku". Kao treće, virtualni poručitelj je bio u krivu jer nije poznavao moju situaciju, moje uši i audio sustav mojeg automobila – pjesma nije bila dovoljno glasna. I tu je bila još jedna sitnica – nisam tražila tu poruku. 

Slične stvari dolaze nam ne samo u obliku sistemskih poruka. Primjerice, moja prijateljica Monika Kucia, umjetnica lijepa poput božice, majka dvoje djece i kći majke, odlučila je poslušati Unutarnji Glas koji je podupro Glas Razuma i iseliti se iz svojeg lijepog, ali pretijesnog stana za četvero na Mokotówu. Dozivali su je naizmjence jezera, morska obala, morski svjetionici, seoski štagljevi, mlinovi i ruševni dvorci. Katkad bih joj se pridružila u sumanutom plesu po stranicama iz oglasa i fotografijama. Naposljetku je kupila dvorac na selu, točnije lijepu, staru kuću u kojoj se nekoć nalazio dvorac. Kad je Monika obznanila svijetu svoje namjere, svijet je, tj. varšavski prijatelji, počeo prosvjedovati. Izvan grada? A škola? A put? Zašto se ti seliš kad se ja ne selim?

There is no happy ending to unhappy journey

"Ne tražim savjete. Detaljno sam promislila, analizirala i raspravljala o svojoj odluci s obitelji, drugim najbližim mi osobama koje dobro poznaju moju životnu, financijsku i profesionalnu situaciju te sa stručnjacima za ovo i ono. Nisam tu odluku donijela jučer. Mokotów će postojati i nakon što se mi preselimo. (…) Pozivam vas da živite mjesec dana moj život, jedino bi to moglo donijeti težinu mišljenju o onome što je dobro za mene, a što je puka ludost. (…) O detaljima cijelog pothvata možemo razgovarati potom. Zasad 'there is no happy ending to unhappy journey', a ja se osjećam sretnom i smatram da je to jedini kriterij koji valja slijediti u životu" – napisala je Monika na Fejsu. A ja sam osjetila kako kroz cijelo moje tijelo istovremeno prolazi val olakšanja. 

Naši savjeti neizbježno imaju narav projekcije – govorim ti iz svojeg svijeta što bi trebala činiti u svojem. Na razini namjere savjet često proizlazi iz iskrene želje da se nekom pomogne. Sljedeći osjećaj koji se javlja je razočaranje što taj netko nije poslušao moj dobar savjet. Bio je tako dobar, a ipak ga je odbila, zašto?

Ne volim razglabati o tome kako treba živjeti

Ponekad mi se čini da je to iz posve matematičkih razloga. Neko postupanje donijelo bi određenu vrijednost u mojem životu. Primjerice ja plus vožnja biciklom jednako je opasnost na cesti. Ali ako bi se na mojem mjestu nalazio neki bolji biciklist, ishod jednadžbe bio bi drugačiji. Dakako, među nama ima i takvih žonglera koji znaju supstituirati neizvjesnost tuđeg života u toj istoj jednadžbi i ponuditi ispravan savjet. Ali ni to ne jamči da će biti prihvaćen. Osobno imam nagonski obrambeni stav kad dobijem savjet koji nisam tražila, premda ga ne volim ni tražiti. Savjetuj me, savjetuj me! Povlačim svoje prijateljice i prijatelje za rukav i čujem one iste mudre riječi; katkad mi se čak dogodi da ih slijedim – ali samo pod uvjetom da sam bila ona koja pita za put a da me na njega ne guraju. Uz to, ne volim razglabati o tome kako treba živjeti, probijati se kroz džunglu srdašaca ispisanih citatima iz Coelha u pozadini prekrasnog, zalazećeg sunca iza brdašca. Osjećam neku neopisivu vrstu usamljenosti kada slušam savjete koje nisam tražila; kao da me moj sugovornik u tom razgovoru – katkad samo na trenutak – napustio. 

Učitelj uči ono što bi sam želio moći izvesti

Otkrila sam ipak jednu korist od savjeta. Presvlačeći se nakon sata joge u studiju, ugledala sam na zidnom kalendaru potpis ispod fotografije na kojoj je neki jogi na vrhu stijene stajao na podlaktici, dodirujući istovremeno vrhovima nožnih prstiju vlastiti potiljak. “Učitelj uči ono što bi sam želio moći izvesti“ – glasio je potpis ispod fotografije. Iskušala sam stvar na sebi. Ništa veliko, nekoliko sitnih opaski i sugestija kojima sam darivala svoje poznanike i prijatelje prije satova joge, a koji me nisu uvijek to tražili. Na zidu nasuprot garderobe visjelo je zamagljeno ogledalo. Vidjela sam u njemu svoje lice, a na njemu – zatečenost. 

Ekskluzivno za Feminu piše Natalia de Barbaro, poljska psihologinja i pjesnikinja, autorica "Ženskog povratka sebi". Njena je knjiga postala ne samo književna senzacija (20 izdanja u godinu dana i više od 400 000 prodanih primjeraka) nego i svjetski društveni i kulturni fenomen. U Hrvatskoj je izašla u izdanju Poetike.