Kod nas početak godine počinje s početkom škole, barem otkako imamo školarca. Kraj kolovoza u nama uvijek izaziva poseban osjećaj. Još smo jednom nogom u ljetu, a drugom u to-do listama: što sve trebamo napraviti, kupiti i pripremiti za novu školsku i vrtićku godinu. Uz jednog školarca, jednog vrtićarca (i jednu malenu curicu koja taman puni godinu dana ali još uvijek ostaje uz nas), priprema je zaista pola posla.
Kao majka troje djece, danas puno jasnije vidim koliko je svaki novi početak zapravo velik. Nama odraslima vrtić i škola možda su nešto očekivano, ali djetetu se preko noći mijenja gotovo cijeli njegov mali svijet. Iako će nama ove godine biti malo lakše, jer su naši dječaci već uhodani, tranzicija je i dalje tu. A tek kada se sjetim prošle godine, kada je stariji kretao u prvi razred, a mlađi u vrtić, i to uz dolazak novog člana obitelja, Stoga ću nabrojiti nekoliko stvari za koje mislim da su bitne i da bi mogle pomoći.
O novom poglavlju pričamo puno prije nego što počne
Jedna od stvari koja nam je najviše pomogla kod polaska u vrtić bila je upravo to što smo o njemu pričali cijelo ljeto. Čitali smo slikovnice, razgovarali o tome kako izgleda jedan dan u vrtiću, tko će tamo biti, što će se raditi i, možda najvažnije, što će raditi mama i tata dok je dijete tamo. Isto vrijedi i za školu. Ne treba od škole mjesecima stvarati veliki događaj oko kojeg će se vrtjeti svaki razgovor, ali djetetu pomaže kada ono što dolazi nije potpuna nepoznanica. Možete prošetati do škole ili vrtića (super je pokazati im “rutu” da im postane čim poznatija), pokazati mu zgradu, zajedno birati ruksak, papuče ili pernicu i pričati o tome kako bi mogao izgledati njegov dan.
Što je nešto poznatije, to je manje zastrašujuće.
Ali pritom pazim da ne stvaram sliku nečega što mora biti prekrasno.
- „Bit će ti predivno!“
- „Imat ćeš puno prijatelja!“
- „Vidjet ćeš kako ćeš voljeti školu!“
Sve to govorimo iz najbolje namjere, ali dijete prvog dana možda otkrije da mu uopće nije predivno. Možda mu nedostajemo. Možda ne pronađe odmah prijatelja. Možda mu se ne sviđa buka. I tada uz sve što osjeća može pomisliti da se osjeća nekako pogrešno. Radije govorim: “Bit će puno novih stvari. Neke će ti se odmah svidjeti, za neke će ti možda trebati malo vremena,a sve nam možeš ispričati.“
Ne postoji “dobra“ i “loša“ prilagodba
Ovo mi je možda jedna od najvažnijih stvari. Jedno dijete utrči u vrtić prvog dana bez da se okrene. Drugo plače dva tjedna. Treće prvih nekoliko dana djeluje oduševljeno, a tek nakon tjedan ili dva shvati da je ovo sada njegova svakodnevica i tada počne burnije reagirati. Nijedno od njih nije bolje ili lošije prilagođeno dijete. Niti to znači da ste bolji ili lošiji roditelj. Obećajem. Svako dijete je drugačije i svaka reakcija dio je procesa. Pokušavam zato ne uspoređivati svoju djecu međusobno, a još manje s tuđom djecom. I trudim se svaki dan gledati zasebno. Težak ponedjeljak ne znači da će i utorak biti težak. Jedno jutro puno suza ne znači da smo nešto napravili pogrešno. Prilagodba nije linearna.
Rastanak treba biti nježan, ali jasan
Kada ostavljamo dijete, posebno u vrtiću, meni je uvijek bilo važno da se ne „iskradem“ dok ne gleda. Spustim se na njegovu razinu, zagrlim ga i kažem vrlo jednostavno što slijedi: sada ideš u vrtić, mama ide svojim putem i doći ću po tebe. Ne obećavam vrijeme koje malo dijete ne razumije. Umjesto “doći ću u 14 sati“, puno je konkretnije reći “doći ću nakon ručka“ ili “nakon spavanja“ (djeca na vrijeme ne gledaju kao mi odrasli). I onda se pozdravimo. To ne znači da rastanak mora biti hladan niti da dijete ne smije plakati. Upravo suprotno. Možemo priznati: „Vidim da ti je teško. I meni ćeš nedostajati. Doći ću po tebe.“ Ono što pokušavam izbjeći je vratiti se pet puta, produžavati rastanak ili nestati bez pozdrava. Time možda možemo izbjeći nekoliko sekundi plača, ali mu oduzimamo jednu puno važniju stvar: iskustvo da mama/tata kaže da odlazi, mama/tata ode i mama/tata se uvijek vrati. I baš to “uvijek se vratim po tebe“ volim ponavljati. I svaki put kad ih skupimo, naglasimo, “vidiš kako uvijek dođem po tebe?” Kod škole je to jednostavnije zbog jasno naznačenog vremena i jer se radi o starijem djetetu, ali i njima treba validacija i sigurnosti, pogotovo u privikavanju.
Ne mijenjajte baš sve odjednom
Ako ikako možemo, period neposredno prije polaska u vrtić ili školu nije trenutak u kojem bih uvodila još pet velikih promjena. Posebno kod male djece. Ako dijete još doji, koristi dudu, ima omiljenu dekicu ili neki drugi način regulacije i utjehe koji vam trenutno ne predstavlja problem, ne vidim potrebu da ga ukidamo samo zato što „sad kreće u vrtić“. Kod prilagodbe oba moja sina, dojenje još uvijek bilo prisutno kroz dan. Nisam to ukidala. Dijete je već prolazilo kroz dovoljno veliku promjenu i nije mi imalo smisla istovremeno mu oduzeti nešto što mu je donosilo sigurnost.
Nove razvojne korake možemo napraviti i nekoliko tjedana kasnije, ako za njih uopće ima potreba (recimo, dojenje nije nešto što se treba prekidati zbog odlaska u vrtić). Isto tako, ako imamo neke rutine koje želimo uvesti i istaknuti prije škole ili vrtića, krenimo s njima barem par tjedana ranije, a ne par dana, inače je zaista prestresno. Ovo pogotovo vrijedi za spavanje i buđenje, a posebno za školarce koji možda nisu navikli na tako rana buđenja!
Čuvamo ono što je djetetu poznato
Kad smo već kod rutine, rutina je u ovakvim razdobljima zlata vrijedna. Ne mora cijeli život funkcionirati po minuti, ali ako se veliki dio djetetova dana mijenja, lijepo je da ostatak ostane prepoznatljiv. Jutarnji ritual može uvijek izgledati slično. Isto vrijedi za odlazak u vrtić ili školu i za povratak kući. Možda imate posebnu pjesmu koju slušate dok se spremate, isti mali pozdrav na vratima ili nakon vrtića/škole zajedno pojedete užinu i nekoliko minuta samo budete zajedno. Takve sitnice nama izgledaju nevažno. Djetetu stvaraju osjećaj: znam što slijedi.
A pred početak škole dobro je i ritam spavanja postupno vratiti iz ljetnog u školski. Ne večer prije prvog dana, nego barem tjedan ili dva ranije, pomalo ranijim odlaskom na spavanje i buđenjem.
Nakon vrtića i škole često dolazi ono što nismo očekivali
Dijete koje je cijeli dan bilo „super“ može se raspasti čim ugleda roditelja. Plač. Ljutnja. Cendranje. Potreba da bude na nama. Sukobi oko potpuno nevažnih stvari. To ne mora značiti da mu je u vrtiću ili školi loše. Ponekad upravo suprotno: cijeli dan držalo je sve pod kontrolom, pratilo pravila, upoznavalo nove ljude, procesuiralo gomilu podražaja i onda došlo svojoj sigurnoj osobi uz koju napokon može sve pustiti. Zato u prvim tjednima pokušavam ostaviti što manje obaveza nakon vrtića i škole. Manje aktivnosti. Manje “ajmo još samo“. Manje pitanja čim uđu kroz vrata ili kad ih skupite (ovo ne mogu dovoljno naglasiti, vjerujte mi, više ćete saznati o tome kakav im je bio dan ako ih to uopće ne pitate, ili barem ne prvih sat dva nakon, dok im prođe tranzicija). Kada dođu doma, njima treba više bliskosti, prostor za slobodnu igru, maženje, druđenje s vama, puno prisutnosti. Umjesto deset pitanja “Kako je bilo?“, “Što ste radili?“, “S kim si se igrao?“, “Što je rekla učiteljica?“, stvarno je bolje reći: “Baš si mi nedostajao. Drago mi je da si doma.“ Priče često dođu kasnije, same. Ja ih osobno volim potaknuti za ručkom oko stola, ali tako da pričam kakav je moj dan bio, i pustim njih da se priključe sa svojim pričama.
Učiteljice i odgojiteljice nisu druga strana
Jedna stvar koju sam s vremenom naučila još više cijeniti je odnos s ljudima kojima ostavljamo svoju djecu. Odgojiteljice i učiteljice provode ogroman dio dana s njima, često više nego i mi sami nažalost. Vide njihove dijelove osobnosti koje mi ne vidimo, baš kao što mi kod kuće vidimo ono što one ne mogu vidjeti. Dijete se neće uvijek ponašati jednako kod kuće i u vrtiću ili školi. To nije znak da netko od nas nešto radi pogrešno. Kada odnos između roditelja i odgojitelja ili učitelja počiva na poštovanju, otvorenosti i povjerenju, dijete to osjeti. Ne moramo se oko svega slagati. Ali trebamo moći razgovarati. A možda se najviše moramo pripremiti mi. Mislim da o ovome premalo pričamo.
Prvi dan vrtića i škole nije velik samo djetetu. Ponekad je roditelju još veći (ja sam prošle godine na prvi dan sinove škole toliko plakala da sam si pokrenula porod i doslovno rodila, no o tom potom). Možemo pročitati sve knjige, pripremiti papuče, označiti svaku majicu, uvježbati rastanak i napraviti savršenu jutarnju rutinu, a onda ostaviti dijete i plakati u automobilu, i to je u redu. Ali pokušavam paziti da moje emocije ne postanu nešto što moje dijete mora nositi za mene. Djeca nevjerojatno dobro čitaju nas odrasle. Ako govorim da je vrtić sigurno mjesto, a moje lice i tijelo govore da ga ostavljam negdje gdje se bojim ostaviti ga, ono će prije povjerovati mom tijelu nego mojim riječima. To ne znači da moramo glumiti, veći da i sebi moramo dati prostora za vlastitu prilagodbu. Ja otvoreno kažem svojoj djeci da će mi nedostajati i da mi nedostaju, ali da sam isto tako sretna jer imaju divne odgajateljice i učiteljice i da se imaju priliku družiti s prijateljima kroz dan. Nećemo lagati, ali nećemo ni na njihova ramena stavljati teret koji nije njihov. Ne postoji jedna formula koja odgovara svakom djetetu. Možemo slušati kvalitetne savjete, čitati stručne preporuke i učiti od roditelja koji su kroz to već prošli. Ja prva to radim. Ali na kraju moramo poznavati dijete koje stoji pred nama. Jednom će pomoći kratki rastanak.
Drugome će trebati malo više vremena. Jedno će željeti pričati o svakom detalju svog dana, drugo će na pitanje “Kako je bilo?“ mjesecima odgovarati samo s “dobro“. Priprema djeteta za vrtić ili školu zato za mene nije pokušaj da spriječimo sve suze, strahove i teške dane. Iskreno, to je ne moguće, i zapravo nije ni nešto što moramo. Naš posao nije napraviti život toliko mekanim da dijete nikada ne osjeti nelagodu. Naš je posao biti njegovo sigurno mjesto dok uči da može proći i kroz nešto novo, nepoznato i ponekad teško. Da može otići i da se može vratiti. Da ga čekamo i da uvijek dođemo po njega. Da nisu sve stvari u životu uvijek lagodne, ali to ne znači da ih ne može napraviti (ili ne treba). Ovo su sve prilike za rast, i za njih i za nas. A time ne samo da jačamo naš odnos s djetetom, već gradimo i njihovu otpornost u svijetu koji će to tražiti od njih, no bez da im oduzimamo sigurnost, koja im je na kraju dana, bitnija od bilo čega što im možemo spremiti u ruksak.
Sretno nam svima!
Piše: Una Pašić Gregović, doula i edukatorica
Photo: Stoodio Soo
Web: www.una-bridged.com
Instagram: https://www.instagram.com/una.bridged/
.jpg){kind=logo}
www.intimina.com
https://www.instagram.com/intimina/
https://hr-hr.facebook.com/IntiminaHrvatska/
S ljubavlju i podrškom,
Una Pašić Gregović
