Kao iz filma "Big Blue": upoznajte neustrašivog ronioca i avanturistu Vitomira Maričića

Kada otvorite Instagram profil Vitomira Maričića, teško ćete ga zatvoriti - prekrasan je i podsjeća na slavni film Luca Bessona "Veliko plavetnilo". Ako ste gledali taj dirljiv, predivan, ali surov i potresan film o ronilačkom životu i izazovima kojima čovjek pomiče granice svog organizma, onda će vas pomalo i sam Maričić podsjetiti na slavnog francuskog glumca Jeana-Marc Barra. Najčešći motivi na Maričićevim fotografijiama su upravo "big blue" - nebo i more - na svim stranama svijeta. Maričić je ronio s morskim psima, skakao iz aviona, penjao se uz zaleđene slapove, međutim, i dalje mu se, kako kaže, najveći izazovi nalaze kod kuće, kada je suočen sam sa sobom. Vitomir Maričić ne boji se živjeti svoje #PrirodnoJa i zahvaljujući svom avanturističkom duhu i neustrašivosti, jedan je od sudionika istoimenog projekta brenda Studena. Razgovarali smo s njim o njegovim pothvatima i avanturama...

No zapravo, nepravedno je za Vitomira reći samo da je ronioc i avanturist. On je toliko toga i tako ga je teško definirati. No prije svega je čovjek koji obožava prirodu. Osvojio je otok Jabuku na pedalini, plivao s morskim psima, kitovima i dupinima, vodio ekspedicije na Kilimandžaro i Elbrus, oborio svjetski rekord u ronjenju na dah u kratkom bazenu… To je tek djelić avantura koje je Vitomir ostvario, a svakako tek kap u moru planova koje će tek ostvariti. Vitomira Maričića teško je odrediti, etiketirati i opisati. To čak ne uspijeva ni on sam. Ali u jedno je siguran: dok tvoje PrirodnoJa ne ugrožava druge oko tebe da budu slobodni, imaš odgovornost prema sebi da budeš sretan i svoj.

Kada biste se trebali opisati u nekoliko rečenica - što biste reki - tko je Vitomir?
- Dijete koje odbija odrasti. Prihvatio je promjenu kao jedinu konstantu te beskrajnu znatiželju kao gorivo za takav put. Teško mi se opisati, jer se svaki dan predomislim. Bavim se istraživanjem sebe i svijeta oko sebe, možda nekim manje konvencionalnim metoda- ma. Volim putovati, učiti i razvijati se u različitim smjerovima, bilo sportskim, mentalnim, iskustvenim, tehničkim ili umjetničkim.

S kojom od brojnih vještina ste krenuli i kako je sve započelo?
- Započeo sam s razmišljanjem o svemu oko sebe. A to me onda često odvelo u neki ekstrem. Sposoban sam iz šalice čaja napraviti ekspediciju i mentalni trening, a isto tako katastrofu odraditi kao šalicu čaja. Čim sam naučio plivati, počeo sam roniti i radio sam na tome da ronim dublje i dalje. Penjanje mi je uvijek bilo jako privlačno i rado sam ga prakticirao, a prije 18 godina upisao sam prvu takvu edukaciju i to mi je otvorilo oči u svijet takvih klubova i istomišljenika, do tada sam sve slično uglavnom isprobavao sam.

Jeste li na svom putu doživljavali podršku ili osudu okoline?
- I jedno i drugo, naravno. Ali oboje može djelovati pozitivno. Osude su nešto na što se navikneš, ukoliko se baviš nečim izvan okvira, a gotovo su svi aspekti mog djelovanja, barem jednim dijelom, izvan nekih standarda. S obzirom na to da je u meni sigurno uvijek neka iskra revolta, anarhije, neslaganja s autoritetom, sustavima i slično, često generalne osude shvatim kao potvrdu kvalitete i vjetar u leđa.

S obzirom na sve što ste u prošli, je li vaš život ikada bio u ozbiljnoj opasnosti?
- To je relativno. Bio sam u raznim situacijama gdje sam bio u rizičnom kontekstu, ali bio sam spreman na njega, i onda to nije toliko opasno. Roniti na dah ispod leda može biti rizično, penjanje na visoke vrhove, svaki zaron na veliku dubinu, nekome tko ne trenira, vjerojatno bi bio zadnji, ali takva osoba i ne bi došla u takvu situaciju. Hodanje po highlineu izgleda kao recept za katastrofu, ali sve te stvari koje izgledaju loše, zapravo su dosta sigurne. Više sam nastradao i zadobio ozljeda u ekipnim sportovima, u gimnastici i slično. Bilo je i oružanih pljački, raznih nezavidnih situacija koje su mogle i nisu morale biti opasne. Imam dvadesetak fraktura posvuda, nije da sam baš pretjerano sklon sigurnijim rješenjima, ali svakako, ni u kojem trenutku ne riskiram život svjesno i poduzimam sve što mogu kako bi sve što radim bilo što je moguće sigurnije.

Jeste li ikada čuli rečenicu - “Zašto naprosto ne nađeš neki normalan posao?”
- Jesam. I sam se to ponekad pitam. Zovem to “kriza ponedjeljka”. Kad preispitujem koliko bi lakše bilo drugačije malo posložiti stvari, ili kad uložim jako puno truda u neki projekt ili sport i, unatoč rezultatima, ostanem u debelom financijskom minusu. Ali to tako ide. To je neki stil života. Nije nekad praktičan, a nekad je baš taman.

Koliko ste puta tijekom svojih avantura osjetili strah?
- Naravno, strah je sastavni dio svega. Uvijek je potreban i kao neki regulator i kao neki okidač adrenalina i prihvaćam ga kao pozitivan faktor koji mi pruža dodatni izazov i zabavu. Strah me i donositi odluke o životu, strah me neuspjeha, strah me uspjeha, strah me na dnevnoj bazi. Strah me očekivanja, budućnosti, prošlosti… Nisam netko tko nema straha, samo ga u sportu znam koristiti u svoju korist. U životu…, pa recimo samo da me puno više strah biti kući, nego biti u bilo kakvoj avanturi.

Izazov kojega još niste ostvarili, a željeli biste...
- Uh, mogao bih odgovarati unedogled... Otići luftićem na Palagružu. Ostvariti neke rezultate u ronjenju. Prejahati Mongoliju. Prejedriti Pacifik. Ispenjati neke velike stijene svijeta. Imati vremena za sebe, da ne radim ništa. Pa su tu još neki rekordi… Ideje… Ma, tu ima zbilja na lopate stvari, srećom, imam još dobar dio života da poskidam sve s popisa. Velik izazov mi je i mijenjanje sebe i rad na sebi. U svakodnevnim komunikacijama, odnosima, ljubavi, odgovornostima, obitelji, organizaciji vremena, rada i nerada. Vidim tu ogromne prostore da budem učinkovitiji i da budem jednostavno bolja osoba. Mislim da bih to trebao staviti kao prioritet, iako je nekad puno lakše otići na sam kraj svijeta, nego se suočiti sa sobom.

Najluđe iskustvo?
- Mislim da su meni luda neka svakidašnja iskustva. Većinu njih zadržao bih za sebe. Ali, vjerujem da sam vidio svakojakih stvari koje bi ljudi stavili u ladicu ludih iskustava… Ronio sam s kitovima, dupinima i morskim psima, upoznavao afrička plemena, kupao se u Amazoni, stajao na rubovima vulkana, popeo se na 6-tisućnjak u odijelu i kravati, nosio putni kofer na vrh Europe, hodao po špagi iznad kanjona, penjao sam se na zaleđene slapove, skakao iz aviona, vozio avion, jeo kukce, gmazove, reptile i sve što se može pronaći, družio se s fantastičnim ljudima i vidio svašta u prirodi. Naravno, svako od tih iskustava netko prolazi na dnevnoj bazi i to naziva rutinom. Svatko ima svoj kriterij ludosti.

Opište svoje #PrirodnoJa?
- Moje PrirodnoJa su putar i med. Ne tuširati se nakon mora. Promijeniti perspektivu, postavljati pitanja, pronaći rješenja, otići preko ruba, biti izvan okvira, izložiti se novom. Biti neuredan, ali sistematičan. Zaboraviti jesti. Čaj od kamilice. Litre i litre obične vode dnevno. Ne mariti za materijalno, cijeniti iskustvo. Djelovati prema inspiraciji. Putovati lagano. Snalažljivost. Suluda ubrzanost ili strašna usporenost. Lijenost. Spavanje ujutro. Zaboravljanje.

- Što biste poručli onima koji ne mogu pokazati svoje #PrirodnoJa zbog potencijalne osude okoline ili bilo kojeg drugog razloga?
- Ništa nije lako. Ali to nije razlog da se odustane. Dok tvoje PrirodnoJa ne ugrožava druge oko tebe da budu slobodni, imaš odgovornost prema sebi da budeš sretan i svoj.