Trudnoća nije samo iščekivanje; to je najekstremnije putovanje koje ljudska biologija poznaje. Devet mjeseci žensko tijelo plovi u stratosferi nošeno razinama steroidnih hormona, prvenstveno estrogena i progesterona, stotinama puta većih od normalnih - omogućujući devet mjeseci leta u bestežinskom stanju, unutar savršeno uravnoteženog hormonalnog broda.
Ulaskom u porođaj donosi se na svijet novo biće, a izlaskom posteljice, glavnog „hormonalnog reaktora“, žensko tijelo ulazi u posve novi sustav prilagodbe koje ulazi u dramatičan "re - set" jer je porod posteljice kao da je netko isključio najveću trafostanicu u gradu. Porod nije samo fizički napor, već najstrmoglaviji pad hormona u ljudskoj povijesti zabilježen kroz jedinicu vremena. Za ženski mozak, to je slobodan pad bez padobrana – ulazak svemirske kapsule u atmosferu, brzinom od 40.000 km/h.
Epigenetsko „zaključavanje“: Zašto neki sustavi zakažu?
Većina se žena nakon ovog početnog udara uspijeva „prizemljiti“ i prilagoditi. Znanost danas zna za žene koje razvijaju postporođajnu depresiju (postpartalne depresije - PPD) problem nije samo u padu hormona, već I u genskim odstupanjima. Provedena istraživanja identificirala su dva ključna gena, HP1BP3 i TTC3, koji kod nekih žena tijekom trudnoće prođu kroz proces „metilacije“, njihovu promjenu - jednostavnije rečeno: geni se zaključaju. Za posljedicu imamo gubitak prilagodbe mozga na novonastalu hormonsku razinu uz razvijanje biološkog šoka.
Svijet nove majke prolazi buru emocija, u žena koje razvijaju PPD sustav za nagradu (dopamin) se postupno gasi. Njezini receptori za užitak doslovno bivaju ugašeni. Za posljedicu, razvija se nemogućnost povezivanja s djetetom, promjena osobne percepcije, mijenjanje partnerskih odnosa, i to nije pitanje njezina karaktera, majčinskog instinkta ili ljubavi. U mozgu dolazi do promjene u operativnom sustavu koji joj onemogućuje da osjeti signale koje odašilje njezina biologija.
Evolucijski paradoks: Sukob drevnog i modernog
Zašto evolucija dopušta ovakvu neurokemijsku dramu? Stanja poput PMS-a ili PMDD-a nekada su bila adaptivni testovi. Povećana razdražljivost služila je kao biološki „test otpornosti“ partnera i zaštita resursa – žena je postajala beskompromisna kako bi osigurala preživljavanje u svijetu bez socijalne sigurnosti. Danas, u svijetu koji zahtijeva konstantnu produktivnost i linearnu stabilnost, ovaj drevni, ciklički imperativ dolazi u izravan sukob s očekivanjima društva. Prirodna fluktuacija tako se pretvara u patološki poremećaj jer okolina više ne prepoznaje potrebu za „svemirskim oporavkom“.
Budućnost precizne medicine: Novi padobrani
Napretkom znanosti i jasnim prepoznavanjem postporođajnu depresiju trebamo jasno definirati kao – biološki hitni slučaj u kojem je žena centralno mjesto. Uvođenjem breksanolon (Zulresso), omogućen je oporavak kroz hormonalni sustav. Prvi lijek koji ciljano imitira hormonalni štit trudnoće i polako ga „spušta“, sprječavajući nagli neurokemijski slom. Modulacijom progesterona, maskiraju se hormonalni skokovi sa svojim negativnim učinkom na mozak, držeći receptore stabilnima dok tijelo odrađuje svoje cikluse.
Biologija kao operativni sustav, sa svojim nepreglednim učinkom na svaku stanicu ženskog tijela, kao odraz svih hormonskih zbivanja. Razumijevanje ovih stanja iznimno je bitno u pružanju podrške ženama koje se nađu u vrtlogu hormonskih bura, prvi je korak prema znanstvenom i ljudskom iscjeljenju. Kada mozak ostane bez gravitacije, silama koja ga spušta i pružaju mu sigurnost, treba pružiti pomoć u njegovoj reaktivaciji za sigurno prizemljenje. Post partalne promjene su snažne, duboko mijenjaju sve odnose i osobnu percepciju, Potreban je ogroman je napor i razumijevanje, uz brojne izazove, malene zajednice za prilagodbu.
Piše: Prim. dr. sc. Ulla Marton, dr. med.
spec. ginekologije i porodiljstva
Poliklinika za ginekologiju i porodiljstvo "dr. Marton"
A. Hebranga 20, Zagreb
Powered by:
www.intimina.com
https://www.instagram.com/intimina
https://hr-hr.facebook.com/IntiminaHrvatska/
