Karenjina se opet uzalud bacila pod vlak

Koliko god otrova popila Madame Bovary i koliko se god puta Ana Karenjina bacila pod vlak, i dalje sanjamo ljubav koja će nam oduzeti razum i uzdići nas iz rutine života

Užasno me pogodila "Ana Karenjina". Ponovno. Užasno me pogodio taj vlak pod koji se bacila. Ubila se opet, po ne znam koji put, a opet, po ne znam koji put, nije uspjela ubiti žensku opsjednutost "ludom ljubavlju". Kao ni Emma Bovary uostalom. Koliko god otrova popila Madame Bovary i koliko se god puta Ana Karenjina bacila pod vlak, i dalje sanjamo ljubav koja će nam oduzeti razum i uzdići nas iz rutine života. Dobro, možda neke jako racionalne među nama takve želje drže pod kontrolom, možda neke imaju tu rijetku sreću da doista žive takve ljubavi, ali većina žena koje znam neprestano sanja filmsku ljubav – onaj (smatram, po ženu opasni) klišej u kojem se gubi svaka trunka zdravog razuma.

Ruku na srce, novi Wrightov i Stoppardov film nije bog zna što – Keira Knightley sa svojim facijalnim grčem i tijelom daleko prekošćatim za moju Anu iz mašte – putenu, oblu, senzualnu Ruskinju – bila mi je prva odbojnost. Mladi plavušasti – druga odbojnost - Vronski potpuno je "bez okusa i mirisa", a simulacija kazališne predstave unutar filma (treća odbojnost), iako nije loša ideja, povećala mi je osjećaj klaustrofobije. Ono što mi se sviđa je odličan Jude Law u ulozi Karenjina te, dakako, fascinantni kostimi i glazba. No da, ovo već previše vuče na kazališnu kritiku, a to mi nije namjera. Ono što mi se, dakle, nakon gledanja filma neprestano mota po glavi jest – jesmo li mi žene još uvijek navučene na sliku idealne ljubavi, ljubavi koja ne blijedi s godinama, koja se ne pretvara u rutinu, koja tinja snažnom strašću neprestano – baš kao u prvim trenucima zanosa? Ljubav koja baš kao u bajkama iz djetinjstva počinje s "Bilo jednom...".

Ne zanima me ovdje pitanje preljuba i nevjere. Ne zanima me institucija braka kao takva. Davno je preljub prestao šokirati bilo koga, dapače, postao je malograđanski must-have – gotovo da ne znam brak koji nije kiksao ili barem zapao u tešku krizu zbog izvanbračnih izleta. Zanima me vlastita i, čini se, općeženska (sveženska) iluzija "lude ljubavi". Iluzija koja je itekako opasna. Znate ona situacija u kojoj potpuno izgubite glavu, zaboravite jesti i živjeti normalno, a sve se vrti oko ljubavi i oko muškarca kojeg volite. Ne mislim pritom da postajete lobotomirane (kao npr. u pjesmama koje Vjekoslava Huljić piše za Jelenu Rozgu, a u kojima se žena pretvara u žrtvu muških manipulacija), već mislim na bajkoviti ideal ljubavi.

Prije par dana razgovaram s jednom starijom damom, finom i uglađenom gospođom koja je sa svojim mužem provela (i dalje provodi) skoro 30 godina braka – s usponima i padovima, egzistencijalnim problemima, djecom, gubitkom djece, unucima, bolestima, ljepotama i strahotama, nevjerama i oprostima... Kaže mi gospođa: "Zoro moja, da mi se samo još jednom u životu dogode Mostovi okruga Madison... Baš da me opet onako odnese ljubav kao kad sam bila mlada... Da se opet osjećam živom, lijepom i željenom..." Ja je gledam i malo mi je nelagodno pa trepćem zbunjeno, tražeći očima pojašnjenje. "Pa što me tako gledaš, ludo jedna? Zar misliš da te muž nakon 30 godina braka čini da se osjećaš fatalno? Baš si blesava... On hoda po kući u svojim starim papučama, čita novine, puši lulu, gleda TV, prebire po starim stvarima i ide na kavu sa starim prijateljima... Sve uvijek radi u isto vrijeme. Ne kažem da ne voli, samo kažem da je zaboravio da voli, a tko sam ja da ga stalno podsjećam... Zato mi treba 'Clint Eastwood'. Razumiješ?" Smijem se i kimam glavom pa je pitam – "I? Što ćete sada?" A ona mi onako maherski odgovara, u stilu nepotopive Molly: "Ništa, dijete. Nema se tu što učiniti. Znaš da te opali kad se najmanje nadaš."

Ova je dama starija od mene 30 godina, ali kada se dogodi tema ljubavi, sa mnom razgovara na isti način kao sve prijateljice mojih godina. Sve žele isto – da ih opali luda ljubav. Jer ova ljubav u kojoj jesu (ili su bile) nije (bila) dovoljno intenzivna i mora da postoji nešto bolje, više, jače, luđe, strastvenije... Znate kako je rekao slavni španjolski filozof José Ortega y Gasset : "Ostavimo li po strani romantičarske predodžbe, činjenica jest da je zaljubljenost inferiorno stanje svijesti, oblik privremene imbecilnosti." To možda zvuči surovo, ali čini se da svi težimo upravo tom "stanju privremene imbecilnosti" – onom stanju u kojem nam blesavi osmijeh ne silazi s lica, a u želucu imamo ne samo leptiriće, već i slonove.

Tolstoj nas je lijepo pokušao upozoriti. Stavio je u fokus fabule dvije glavne ljubavne priče – vruću aferu Ane i Vronskog, koja je preintenzivna da bi trajala pa sa sobom odnosi i duševni mir i život – te smirenu ljubav Konstantina Levina i Kitty koja se razvija polako i bez drame. 

Koju vi birate?