Putujući prema sjeveru Mongolije upoznali smo drugu stranu ove daleke i nama nepoznate zemlje - nepregledne pašnjake, zelene livade, zanimljive rijeke i šume. Pijesak i kamen ostavili smo na jugu - u pustinji Gobi, a vozili smo se prema nacionalnim parkovima na sjeveru

mongolija, nadan festival

Konjske utrke, luk i strijela

Kad smo iz Khongoryn Elsa krenuli prema sjeveru, stigli smo do nekoliko gerova i velike grupe ljudi - vodiči nam objašnjavaju da se u tom dijelu Mongolije održava Nadan festival. Riječ je o festivalu i natjecanju u tradicionalnim vještinama - luku i strijeli, jahanju i hrvanju. Domaćini se ne mogu prestati čuditi da nitko od nas ne želi sudjelovati - osobno moram reći da u odapinjanju luka i strijele nisam baš stručan, a hrvanje sam zaboravio čim sam vidio ostale prijavljene! Ipak, nakon dugotrajnog nagovaranja naših vodiča, pristajemo sudjelovati u natjecanju u odapinjanju strijele iz luka. Meta je udaljena stotinjak metara, a naši se domaćini ne prestaju čuditi da je nitko od nas 7 ne može pogoditi. Neuspjeh je nažalost potpun, no ipak uživamo u gledanju drugih natjecatelja. Nešto kasnije u blizini završava konjska utrka duga 40 kilometara!

Oluja u ravnici

Popodne sjedamo ponovno u džipove i krećemo dalje - do navečer moramo stići do grada Arvaikheera. Grad je centar provincije Övörkhangai i geografski je centar Mongolije. Ima nešto više od 25 tisuća stanovnika. Na putu zastajemo u mjestu Baruun Nayab Ulaan - ružna i neugledna lokacija s velikom i dobro opremljenom školom koju pohađaju djeca nomada. U Baruun Nayab Ulaanu nalazimo i mjenjačnicu što je svakako ugodno iznenađenje - nitko od nas više nema tögröga - mongolske valute. Kurs je povoljan, naši euri ostaju u banci, a mi smo bogatiji za tögröge - trebati će nam za kupovinu suvenira! Kasno popodne počinje oluja. U mongolskoj ravnici gromovi su vrlo neugodni, i nije nam svejedno što se vozimo u džipovima. Prilično kasno navečer dolazimo u Arvaikheer, i smještamo se u hostel. Hostel je naravno niz šatora, ali nakon cjelodnevne vožnje sasvim dobro spavamo u njima. Iduće jutro razgledavamo mali budistički samostan, i vrlo slikovitu tržnicu. Oko podneva krećemo dalje.

mongolija, oluja u ravnici

Vozimo se opet dugo - kao što su nam rekli pri uplati aranžmana vidjeti ćemo mnogo, ali ćemo se i jako puno voziti. Vozila poskakuju po lošem makadamu, i nakon vožnje od stotinjak kilometara dolazimo do rijeke Orkhon. Ta je rijeka jedna od najdužih u Mongoliji, i nakon što se spoji sa Tuulom, koja teče kroz Ulaanbaator, ulijeva se u Selengu; a ona mnogo kasnije u Bajkalsko jezero. Dolina Orkhona je na listi UNESCO-ve baštine. 

Vodopadi, pašnjaci i neobičan susret

Pejzaži su fantastični - rijeka u dubokom kanjonu okružena je nepreglednim i vrlo lijepim zelenim pašnjacima. Vozimo se uz rijeku prema zapadu, a nakon kratkog pljuska na nebu se pojavljuje duga. Navečer dolazimo do vodopada Ulaan Tsutgalan - od šatora u kojima ćemo spavati šećemo do slapova gdje šum vode narušava inače zastrašujuću tišinu Mongolije.

Iduće jutro, prije polaska još jednom razgledavamo vodopad, i upoznajemo jednu mongolsku obitelj koja je ovdje došla turistički. Dok obilazimo slapove, uočavamo muškarca s odličnim fotoaparatom - znatiželjan je i želi se upoznati s nama. Zna nešto ruskoga, no o engleskom nema pojma. Mi fotografiramo njega, on fotografira nas, i ubrzo postajemo svjesni da u Mongoliji ima vrlo bogatih ljudi. Odlazi, naime, do svog vrlo skupog i ekskluzivnog džipa, iz njega vadi laptop, printer za fotografije i mali generator struje. Otiskuje nekoliko fotografija za nas, a mi u čudu gledamo količinu visokotehnoloških stvarčica u srcu Mongolije!

Razmjenjujemo adrese elektronske pošte i vraćamo se do šatora. Već je gotovo podne, i naši nas vodiči požuruju da krenemo dalje prema zapadu. Vozimo se i polako se penjemo, a nakon ulaska u šumu naši se džipovi zaustavljaju - pješačit ćemo do samostana Tövkhön Khiid. Hod nije nimalo lak - staza se oštro uspinje kroz gustu šumu, a vrlo blizu vrha nalazi se samostan - najznačajnije hodočasničko mjesto u Mongoliji. Posjetitelja zaista ima vrlo mnogo, pri dnu su male suvenirnice, a na vrhu planine sam samostan. Osnovao ga je Zanabazar sredino 17. stoljeća, a 1937. je teško oštećen u čistkama koje su mongolske vlasti provodile pod direktnim utjecajem Staljina. Već 70-ih godina samostan se počinje obnavljati, a potpuno je obnovljen i rekonstruiran 2000. Četiri godine nakon toga uvršten je listu svjetske baštine.

mongolija, vodopadi

Džipovima preko rijeke do vulkana

Nakon razgledavanja spuštamo se do vozila i krećemo dalje. Navečer se ponovno uvjeravamo u superiornost naših džipova - treba prijeći nabujalu rijeku, a džipovi je prelaze poput amfibija! Sat kasnije dolazimo do Tsenkher Jinguura - velikih toplica smještenih u lijepom pejzažu. U toplicama spavamo, a noću postajemo svjesni da u Mongoliji može biti vrlo hladno. Sredina je kolovoza, a noću je temperatura nula celzijevih stupnjeva!

Ujutro odlazimo do Tsetserlega - grada od petnaestak tisuća stanovnika koji je smješten na sjevernim padinama planine Khangai. Obavljamo kupnju - nedostaje nam slatko, pa se opskrbljujemo čokoladama i bombonima. Naše vodiče čudi naša potreba za slatkim - stalno nas zapitkuju da li premalo jedemo, i da li da nam spremaju više mesa. Mongolski nomadi naime zbog neimaštine uopće ne jedu slatko, i u Mongoliji je krajnje neuobičajeno jesti slatko nakon ručka ili večere. 

Ponovno nas čeka duga vožnja - do mraka moramo doći do našeg odredišta jezera Terkhiin Tsagaan Nuur. Vožnja je spora - za razliku od juga Mongolije, ovdje su makadamske ceste vrlo loše, često pune blata. Predvečer dolazimo do neaktivnog vulkana Khorgo koji je smješten neposredno uz Terkhiin Tsagaan Nuur. Penjemo se do kratera, a nakon toga spuštamo do hladnog jezera gdje spavamo. Opet je vrlo hladno - smrzavamo se u šatorima - nismo ponijeli zimske vreće za spavanje, jer - ipak je ljeto! 

Stara prijestolnica

Od jezera se počinjemo vraćati, i opet se vozimo čitav dan do stare mongolske prijestolnice Kharkhorina. Danas grad ima oko 15 tisuća stanovnika, a u njegovoj je neposrednoj blizini velik budistički samostan Erdene Zuu Khiid i arheološki ostaci Džingis Khanovog grada Karakoruma. Grad je osnovan sredinom 13. stoljeća, no nakon preseljenja mongolske prijestolnice u Peking napušten je i 1388. potpuno razoren. Ipak, ostao je simbolom Mongolske države, i Mongoli su na Karakorum vrlo ponosni. Južno od grada nalazi se velik spomenik Mongoliji, a istočno ranije spomenuti Erdene Zuu Khiid samostan. Samostan je izbjegao sudbinu ostalih budističkih svetih mjesta. Već 60-ih godina 20. stoljeća vraćen je u funkciju, a danas je najznačajnije turističko mjesto u zemlji.

mongolija, samostan erdene zuu khiid

U rano popodne nastavljamo putovanje: do navečer moramo biti natrag u Ulaanbaatoru, a sutradan vlakom idemo natrag prema Rusiji i Bajkalskom jezeru. Vožnja se otegla u beskonačnost - zastajkujemo radi ručka, pa opet radi večere, i na kraju u glavni grad dolazimo oko 11 sati navečer. Odsjedamo u istom hostelu u kojem smo bili i u dolasku, a ujutro razgledavamo dijelove grada koje još nismo imali prilike posjetiti. Predvečer se čitavo društvo okuplja u finom restoranu, sabiremo dojmove, i naposljetku odlazimo prema ulanbatorskom kolodvoru. Naš vlak stoji na prvom peronu, i prepun je turista. S nama je jedan francuski par koji putuje iz Pekinga, društvo Španjolaca i mnogo Rusa i Kineza. Pričamo u vlaku kako nam je bilo u Mongoliji i točno na vrijeme, krećemo prema Rusiji. Uz glasan zvuk lokomotiva padamo u san i budimo se na granici. Beskonačno čekanje je pred nama: nakon nekoliko sati u naš vagon ulazi mongolska policija i carina. 

Napokon krećemo - s lijeve strane pruge je rijeka Selenga, i nakon desetak kilometara dolazimo u Rusiju. Ponovno čekamo - prvo carina, a onda policija. Sve prolazi bez problema, i nakon pregleda šećemo po Nauškom; dvije neobično privlačne carinice u predivnim mrežastim čarapama upozoravaju me da ne fotografiram ljude u uniformi...

Predvečer vlak kreće, i nastavljamo put na prelijepo Bajkalsko jezero, otok Aljhon i u središte Sibira - grad Krasnojarsk...

Tomin transsibirski dnevnik:

 

Pogledajte galeriju fotografija:

Toma Bačić: Transsibirska putovanja 4 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 4 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 4 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 4 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 4
Toma Bačić: Transsibirska putovanja 4 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 4 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 4 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 4 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 4
Toma Bačić: Transsibirska putovanja 4 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 4 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 4 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 4 Toma Bačić: Transsibirska putovanja 4
Reproduciranje i objavljivanje sadržaja bez pisane dozvole portala Femina.hr nije dopušteno! Licencirajte naš sadržaj.