Jahali smo deve na pustinjskim dinama, očajavali nad ovčetinom natopljenom lojem, spavali s nomadima i ponijeli nešto pijeska kući u bočici vode, kao uspomenu na pustinju Gobi
Pripremajući se za put u Rusiju i Mongoliju, fokusirali smo se na Rusiju - naučili smo nekoliko fraza na Ruskom, pročitali dobar vodič, mjesecima skupljali informacije na Internetu o Transsibirskoj željeznici i gradovima usput. Za Rusiju smo zaista bili dobro pripremljeni!
Suprotno - o Mongoliji nismo znali gotovo ništa. Dosta sam davno pročitao knjigu Marca Pola „Milijun" koja opisuje njegova putovanja i susrete s mongolskom civilizacijom Džingis i Kublaj Kana, no o suvremenoj Mongoliji zaista nisam znao ništa. Tek nekoliko dana prije puta, u Zagrebu smo pregledavali internetske sadržaje o Mongoliji. Saznali smo što treba vidjeti, na što treba paziti, ali još uvijek o toj zemlji nismo znali mnogo. Mongolija je za nas ostala egzotična destinacija našeg dugog putovanja!
Ulaanbaator
Ulaanbaator - glavni grad u kojemu živi tek nešto manje od polovice mongolskog stanovništva nije nas se posebno dojmio. Arhitektura varira od neutralne do ružne, u gradu gotovo nema povijesnih znamenitosti, a položaj grada nije pretjerano zanimljiv.
Stoga smo odlučili u Ulaanbaatoru provesti samo dva dana - jedan na dolasku, prije putovanja po Mongoliji, i jedan na povratku - prije odlaska natrag na Bajkalsko jezero. Ipak - neke su nas stvari oduševile u Ulaanbaatoru. Prvo, u gradu postoji nekoliko dobrih muzeja, uglavnom prirodoslovne ili etnografske tematike; a drugo - ima odličnih restorana u kojima se može jesti po vrlo prihvatljivim cijenama. Treće, u Ulaanbaatoru postoji veliki H&M dućan. Taj predmet želje mnogih Hrvata radi kojega se putuje u Graz postoji i u dalekoj Mongoliji! Ipak, ne odlučujemo se na šoping - to ipak možemo obaviti i bliže Zagrebu!
Po dolasku u Ulaanbaator obišli smo nekoliko agencija koje organiziraju obilazak znamenitosti u Mongoliji, i informirali se o tome što se nudi. Odabrali smo desetodnevni aranžman, s dva džipa, koji uključuje oko dvije i pol tisuće kilometara dugo putovanje do pustinje Gobi, jezera Tarekhiin i Kharakoruma. Spavat će se isključivo kod nomada, jest će se kod nomada - ukratko imat ćemo prilike iz prve ruke upoznati Mongoliju! Put izgleda ovako - prvo odlazimo prema jugu do pustinje Gobi, nastavljamo prema zapadu do pješčanih dina Khongoryn Els, idemo na sjeverozapad do jezera Terkhiin Tsagaan Nuur, i naposljetku se vraćamo u Ulaanbaator preko Kharakhoruma. Vidjet ćemo svašta - od pješčane pustinje, kamenih klanaca do šuma na sjeveru, od suhog Gobija do velikog Bijelog jezera i od teških uvjeta života nomada na jugu, do bogatih stočara na sjeveru.
Džipovima prema pustinji Gobi
Džipovi su bili ruska vozila - neugledni i istodobno (u što smo se kasnije uvjerili) nevjerojatno izdržljivi automobili. Polako savladavajući prometnu gužvu približavali smo se predgrađu, i stali pokraj supermarketa. Slijedilo je kupovanje potrepština za putovanje - dosta pitke vode, higijenskih potrepština i još neke sitnice koje smo smatrali potrebnima. Nakon kupovine na lijevoj smo strani ostavili ulanbaatorsku zračnu luku, a cesta se počela uspinjati.
Nakon desetak minuta vožnje ponovno smo se zaustavili - pokraj objekta koji Mongoli nazivaju Ovoo. Riječ je o piramidalnoj nakupini kamenja i štapova ukrašenoj nizom raznobojnih, uglavnom plavih platnenih traka. To je šamanistički oltar, kraj kojeg se Mongoli zaustavljaju i izvode jednostavan ritual - nakupina kamenja se obilazi polaganim korakom tri puta i prilikom svakog obilaska baci se jedan kamen na Ovoo. Ovih šamanističkih objekata u Mongoliji ima vrlo mnogo, jednostavno zato jer je budizam u vrijeme socijalizma bio potpuno potisnut, a šamanizam se tolerirao.
Mongolija je naime jedna od rijetkih zemalja u kojoj je religija (u konkretnom slučaju tibetanski budizam) bila gotovo potpuno iskorijenjena, no običajna vjerovanja poput šamanizma su preživjela. 1991. godine nakon prvih višestranačkih izbora budizam se na velika vrata vratio, no šamanistička su vjerovanja, često kombinirana sa budizmom zadržala vrlo važnu ulogu u Mongolskom društvu. Tako smo naučili postupak koji treba upotrijebiti pri zastajanju kod Ovooa, a koji smo idućih deset dana vrlo često ponavljali.
Nakon stajanja nastavili smo vožnju cestom prema jugozapadu, i nakon dvadesetak kilometara, na opće zaprepaštenje sišli s ceste i nastavili vožnju prilično lošim makadamom. Tada sam bio uvjeren da ćemo se brzo vratiti na asfalt, no to me uvjerenje napustilo kada sam shvatio da ćemo se makadamom voziti idućih 10 dana! Mongolija naime zbog izuzetno rijetke naseljenosti, nomadskog načina života gotovo nema ceste, a asfaltne prometnice povezuju samo rusku i kinesku granicu preko Ulaanbaatora, i Ulaanbaator sa zapadnim dijelom zemlje, preko Kharakoruma. Nakon više od sat vremena stali smo ponovno, a vodiči su nam na diskretan način dali do znanja kako ćemo obavljati higijenske potrebe! Postupak je jednostavan - treba samo otići dovoljno daleko od džipa da bi se zaštitilo od nepotrebnih pogleda!
Baga Gazariin Chuluu
Nešto iza podneva prvog dana zaustavili smo se kod tradicionalnih mongolskih šatora - gerova. Ljubazna obitelj je za par dolara od naših vodiča skuhala ručak, a mi smo postali svjesni činjenice da Mongoli jedu (i nude svojim gostima) žilavu ovčetinu obilno natopljenu lojem. Takva nas prehrana u Mongoliji niti najmanje nije veselila, ali tješio sam se idejom da sam na putovanje i krenuo radi želje da zaista upoznam pravu Mongoliju! Gerovi u kojima smo ručali nalazili su se kod stijena Baga Gazariin Chuluu. Riječ je o geološki zanimljivom području na kojemu se nalazi niz ostataka budističkih samostana uništenih u čistkama tridesetih godina 20. stoljeća. Do navečer smo džipovima obišli ostatke jednog samostana, susreli prve deve na putovanju, posjetili izvor za koji se vjeruje da voda iz njega liječi oči i pronašli nomadsku obitelj kod koje ćemo spavati.
Pustinja Gobi
Približavamo se pustinji Gobi, i počinje grupiranje vozila. Našim se džipovima pridružuju još dva - jedan s talijanskim, a drugi s francuskim i belgijskim turistima. Pustinja je opasna, i radi sigurnosti se pri ulasku u Gobi vozila grupiraju i putuju zajedno. Vozimo se brzo, jedni iza drugih, udaljeni međusobno često i nekoliko stotina metara. Navečer dolazimo do nomada koji turistima nude smještaj - spavamo u velikom geru, a u blizini se nalazi i turistički kompleks. On nudi pogodnost koji šatori inače nemaju - za nekoliko se dolara možemo tuširati i popiti pivo! Uživamo! Naime, turisti u Mongoliji mogu birati između dvije vrste različitih aranžmana - prvi su vrlo skupi i nude sasvim neautentičan smještaj - spava se u posebno opremljenim šatorima koji nemaju veze sa tradicionalnim načinom života. Drugi su jeftiniji i podrazumijeva smještaj kod nomada koji imaju više šatora - u jednom ili dva žive domaćini, a drugi se iznajmljuju turistima.
U kasno popodne, drugog dana, nakon duge vožnje dolazimo do klanca dramatičnog naziva - Strvinarova usta, ili Yolyn Am. Nalazimo se vrlo visoko - na gotovo 2200 metara nadmorske visine, a šetajući klancem dolazimo i do područja vječnog snijega. Uzbuđeni smo, vodiči su najavili da ćemo idućeg dana jahati deve na pustinjskim dinama! Te večeri su se dogodile dvije stvari vrijedne spomena. Prvo - izgubili smo se, i tek nakon dužeg traženja su naši vozači uspjeli pronaći nomade kod kojih ćemo spavati. Drugo - navečer smo sreli dvojicu avanturista iz Nizozemske koji automobilom putuju iz Amsterdama u Peking! Ujutro nastavljamo putovanje, i iz pravca juga okrećemo se prema zapadu.
Nalazimo se blizu mongolsko-kineske granice, vozimo se po kamenoj pustinji prema Khongoryn Els - spektakularnim pješčanim dinama. Nakon cjelodnevne vožnje, i nekoliko stajanja u stjenovitom pejzažu dolazimo do gerova u kojima ćemo spavati. Ovdje ćemo iste večeri jahati deve! Osjećaj je čudan i zanimljiv istodobno - sjedimo između dvije devine grbe neugodno visoko iznad tla. Deve polako hodaju i nakon pola sata stižemo do dina. Iduće jutro opet ustajemo vrlo rano - želimo u zoru fotografirati pijesak. Dine su vrlo zahvalan fotografski motiv - njihovi oštri rubovi se lijepo ocrtavaju na fotografijama. Nešto pijeska odlučujem staviti u praznu bočicu vode i odnijeti ga u Zagreb - ipak nema svatko pijesak iz Gobija kao suvenir! Prijepodne nastavljamo putovanje, krećući se prema sjeveru. No o tome u idućim nastavcima!
Tomin transsibirski dnevnik:
Pogledajte galeriju fotografija:
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
