Pristanak u tjelesnim, seksualnim i romantičnim kontekstima trebao bi biti najosnovnija osnova. Nešto što se uči još od djetinjstva, kroz tinejdžerstvo i istraživanje vlastitog tijela, kroz prve godine odraslosti i isprobavanja vlastite i partnerske seksualnosti. No zapeli smo na svakom koraku. Kroz demoniziranje seksualne edukacije i cenzuriranje bilo kakvih razgovora o seksualnosti, nalazimo se u situaciji gdje pristanak ne samo da nije opće poznat niti prihvaćen, već je toliko opskuran i ignoriran da nas svakodnevne vijesti o seksualnom uznemiravanju i nasilju više ne iznenađuju.
Slučaj Gisèle Pelicot, koju je vlastiti suprug godinama drogirao te muškarcima na internetu naplaćivao njeno silovanje, potresao je svijet 2024. godine. Nezamislivo je strašna razina nasilja, zlobe i surovosti koju su muškarci bili spremni počiniti ženi. Imobilizirajuće je pomisliti da su ti muškarci samo kap u moru takvih istih, i da situacija u kojoj se našla Gisèle Pelicot nažalost nije izoliran slučaj. U rujnu 2026. godine, krenulo je razotkrivanje austrijskog slučaja koji vrlo sliči francuskom, od par godina ranije. Žena je preminula nakon ozljeda zadobivenih tokom seksualnog nasilja od strane vlastitog supruga, a potencijalno i drugih muškaraca kojima je njezin muž to seksualno nasilje naplaćivao. Čini mi se, ipak, kako ovaj slučaj javnost zaokuplja puno manje. Šokirani smo, ali i oguglali smo. Slučaj se u medijima naziva „Pelicot 2.0“ – ne treba puno riječi, sve je više - manje isto. Ista priča brutalnog seksualnog nasilja oko kojeg će se sistemski nastaviti poduzimati - baš ništa.
Opskurnost pristanka sistemski je problem
Od razrađenih slučajeva seksualnog nasilja s predumišljajem, do usputnog dodirivanja i snimanja ženama pod suknje stoji puno manje nego što se možda čini. Bivši suprug Gisèle Pelicot prakticirao je oboje, a upravo zbog onog „bezazlenijeg“ je i razotkriven. Ove i sve slične situacije svode se na oduzimanje tjelesne autonomije, na ignoriranje pristanka kao koncepta, kao nečega što uopće postoji i što se može dati ili zanijekati. Sve se svodi na tretiranje drugih – najčešće žena, kao objekata kojima se stvari rade bez njihovog uplita ili volje, umjesto kao subjekata koji ravnopravno i entuzijastično sudjeluju. Tu negdje leži i razlog za seksualno nasilje. To nije (samo) seksualna naslada. Ljudi koji za njime posežu, upravo traže i onaj element nasilja. Žele nekome učiniti nešto nažao, poniziti ga i povrijediti, tretirati kao objekt koji je tu za njihovu zabavu. Možda, ako priču o pristanku svedemo na to, na koncept o poštovanju drugih, možemo doprijeti i do onih koji se strastveno protive seksualnom obrazovanju.
Opskurnost i ignoriranje pristanka sistemski je problem. Očit je u nedostatku sveobuhvatne seksualne edukacije u obrazovanju, u opravdavanju šlatanja na školskim hodnicima kao dječje igre, u smijanju na neprimjerene dodire od strane šefa, u težini razgovora i skepse koju osoba mora prolaziti ako seksualno nasilje odluči prijaviti policiji, u blagim kaznama za onu šačicu seksualnih nasilnika koji ikada i dospiju do suda. Ovakav odnos prema pristanku toliko je lijepo ugniježđen u sve naše privatne i javne životne sisteme, da hrani sam sebe. Sudovi i zakoni ne tretiraju pristanak dovoljno ozbiljno, jer ga društvo i socijalne norme ne tretiraju dovoljno ozbiljno, jer se ne uči niti u školi niti u obitelji, jer ga sistem nikada nije oslovio najvažnijim postulatom odnošenja prema drugima, seksualno ili ne, jer… Začaran je to krug iz kojeg izlazimo mukotrpnu, ponavljajući stalno iste lekcije, vraćajući se osnovama seksualnog obrazovanja i ljudskog poštovanja. Pa učinimo upravo to, vratimo se osnovama pristanka.
Pristanak je slobodno dan
Pristanak se ne može iznuditi nagovaranjem, pritiskom, ucjenom, strahom ili osjećajem dužnosti. „Da“ izrečeno zato što se bojimo reakcije druge osobe nije isto što i slobodno dan pristanak. Isto vrijedi i za „da“ izrečeno zato što smo umorni od odbijanja, zato što mislimo da nekome nešto dugujemo ili zato što želimo izbjeći neugodnu situaciju. Pristanak postoji onda kada osoba ima stvarnu mogućnost prihvatiti ili odbiti, bez posljedica koje joj druga osoba nameće, implicitno ili eksplicitno. To znači da pristanak ne može biti slobodno dan kada između dvije osobe postoji kakva hijerarhija, poput one između šefa i zaposlenice, profesora i studentice, odrasle osobe i maloljetne osobe. Svi ovi odnosi inherentno sa sobom vuku moć i mogućnost, ako osoba odbije seksualnu aktivnost ili reagira na neprimjereno dodirivanje ili komentare, može imate posljedice po njenu karijeru, ugled ili sigurnost.
Pristanak se može povući
Pristanak nije nešto što se jednom utvrdi pa vrijedi do kraja odnosa. Osoba se uvijek može predomisliti, tokom samog čina ili između dva čina. To što je nešto već započelo ne znači da itko ikome duguje da i završi. Ako osoba usred seksualne aktivnosti kaže da ne želi nastaviti, to moramo prihvatiti bez ljutnje, nagovaranja ili osjećaja da nam nešto duguje. Ako u odnos ulazimo s idejom da obje osobe žele sudjelovati i uživati, zašto bismo željeli nastaviti raditi nešto što druga osoba više ne želi? Naravno, možemo pitati „zašto“, ali nježno i bez optuživanja – kako bismo provjerili je li osoba dobro i je li neka granica prijeđena. A ako je odgovor jednostavno „ne želim“, to je dovoljan odgovor. Nitko nikome ne duguje svoje tijelo.
Pristanak je informiran
Da bismo na nešto mogli pristati, moramo znati na što pristajemo. Pristanak nije samo pitanje jesmo li izgovorili „da“, nego i jesmo li imali dovoljno informacija da donesemo tu odluku. Ako netko namjerno skriva važne informacije, laže ili obmanjuje drugu osobu kako bi dobio njezin pristanak, teško je govoriti o stvarno informiranom izboru. Pristanak podrazumijeva mogućnost da odluku donesemo svjesno, sa svim informacijama koje su za tu odluku relevantne.
Pristanak je entuzijastičan
„Nije rekla ne“ nije dovoljno i ne znači da pristanak postoji. Šutnja nije pristanak, ukočenost nije pristanak, odsutnost otpora nije pristanak. Seks ili bilo kakva seksualna aktivnost trebala bi biti nešto u čemu obje osobe žele sudjelovati, a ne nešto što jedna osoba pokušava izvući iz druge. To ne znači da svaki seksualni susret mora izgledati kao filmska scena puna euforije. Znači da u njemu postoji stvarna želja i sloboda sudjelovanja.
Pristanak je specifičan
Pristanak na spoj ili na poljubac nije pristanak na seks. Pristanak na jednu seksualnu praksu nije pristanak na sve ostale. Pristanak na seks s kondomom nije automatski pristanak na seks bez njega. Svaka nova granica traži novi pristanak. Upravo zato pristanak nije jedan veliki „da“ koji pokriva cijelu večer, cijeli odnos ili cijelu vezu. On je niz malih, konkretnih odluka kroz koje provjeravamo što želimo, što ne želimo i gdje su nam granice. Takva komunikacija ne ubija spontanost i strast, već ih čini sigurnijima, ravnopravnijima i, naposljetku, slobodnijima.
Piše: Paula Brečak
Web: www.thewolfnomad.com
Instagram: www.instagram.com/thewolfnomad/
Powered by: www.lelo.com
Instagram: https://www.instagram.com/lelo_official/
Facebook: https://www.facebook.com/LELO.Official/
