Ovo doba godine za većinu je povratak u svakodnevnu rutinu, nervozu zbog gužvi i balansiranje školskih obaveza sa zadnjim poslovnim kvartalom godine. Za mene je ovo period kada u našem malom “kozmosu” imamo najviše rođendana i proslava, ali i najviše godišnjica smrti, odnosno gubitaka bližnjih. To me jako nagnalo na razmišljanje, jer je ovo period kada svojoj djeci moram puno pričati o temi za koju se kao roditelji nikada ne osjećamo potpuno spremnima. Razgovori koje bismo najradije odgodili, ne zato što ne znamo koliko su važni, već zato što bismo svoju djecu, kada bismo mogli, zauvijek sačuvali od svega što boli.
Razgovor o smrti jedan je od njih
Voljeli bismo da djetinjstvo bude prostor u kojem postoje samo počeci. Prvi koraci, prvi prijatelji, prvi rođendani, prvi odlasci na more. Prostor u kojem su svi koje volimo uvijek tu, u kojem se ništa lijepo ne završava i u kojem ne moramo objašnjavati zašto netko koga smo jučer mogli zagrliti, danas više nije s nama. Ali život nije satkan samo od početaka. U njemu postoje i završeci. I koliko god ih pokušavali odgoditi, naša će se djeca prije ili kasnije susresti s njima. Možda će to biti uginuli leptir pronađen u vrtu. Možda obiteljski ljubimac koji je godinama spavao pokraj njihova kreveta. Možda smrt bake ili djeda. A možda će pitanje doći sasvim neočekivano, tijekom večere ili vožnje automobilom, dok mi razmišljamo o nečem potpuno drugom. “Mama, hoćeš li ti jednog dana umrijeti?” I odjednom, u jednoj jednostavnoj dječjoj rečenici, stane sve ono od čega bismo ih najradije zaštitili. No možda naš zadatak nije zaštititi djecu od spoznaje da je život prolazan. Možda je naš zadatak naučiti ih da se i o najtežim stvarima može razgovarati nježno, iskreno i bez straha od samog razgovora. Odrasli često pretpostavljaju da djeca ne razmišljaju o smrti sve dok je ne dožive u vlastitoj obitelji. Međutim, smrt je prisutna u njihovim životima mnogo prije prvog stvarnog gubitka. Susreću je u prirodi, upričama, bajkama i crtićima. Vide uvelo cvijeće, mrtve kukce, opalo lišće. Čuju razgovore odraslih, primjećuju tugu na našim licima i osjećaju promjene u atmosferi doma čak i kada im nitko ništa nije objasnio.
Djeca su iznimno pažljivi promatrači svijeta oko sebe
Ono što se mijenja s njihovom dobi jest način na koji razumiju smrt. Mala djeca, osobito ona predškolske dobi, često još ne razumiju njezinu konačnost. Mogu pitati kada će se umrla osoba vratiti, hoće li doći na njihov rođendan ili zašto je jednostavno ne možemo ponovno vidjeti. To ne znači da nisu tužna ili da ne razumiju važnost odnosa. Njihovo poimanje vremena, trajnosti i bioloških procesa tek se razvija. Djeca školske dobi postupno počinju razumijevati da je smrt nepovratna, da se događa svim živim bićima i da tijelo nakon smrti prestaje funkcionirati. Upravo tada mogu se pojaviti i intenzivnija pitanja, osobito ona vezana uz vlastitu smrtnost i mogućnost gubitka roditelja. Važno je znati da razumijevanje smrti nije samo pitanje dobi. Ono ovisi i o djetetovu temperamentu, prethodnim iskustvima, emocionalnoj zrelosti te načinu na koji se o smrti govori unutar obitelji. Zato ne postoji savršen razgovor koji ćemo obaviti i nakon kojeg će dijete sve razumjeti. Postoji mnogo malih razgovora, pitanja, zagrljaja i trenutaka u kojima ćemo se istoj temi vraćati, svaki put s malo više razumijevanja. Kada dijete pita što znači umrijeti, naš prvi instinkt često je ublažiti odgovor. Kažemo da je netko zaspao, otputovao, otišao na neko bolje mjesto ili postao zvjezdica na nebu. Takve rečenice najčešće dolaze iz ljubavi. Iz naše potrebe da ublažimo nešto što nam se čini prevelikim za dječje srce. No djeca, osobito ona mlađa, riječi često razumiju vrlo doslovno. Ako kažemo da je baka zaspala i više se nije probudila, dijete se može početi bojati odlaska na spavanje. Ako kažemo da je netko otišao, može se pitati zašto se ne vraća ili hoćemo li i mi jednog dana jednostavno otići i ostaviti ga. Zato je važno koristiti jasne, jednostavne i dobi prilagođene riječi.
Možemo reći: „Kada netko umre, njegovo tijelo prestane raditi. Srce više ne kuca, pluća više ne dišu i ta osoba više ne može osjećati bol, glad ni hladnoću. Ne može se vratiti, ali mi je i dalje možemo voljeti, sjećati je se i pričati o njoj.” To možda nije najlakša rečenica koju ćemo ikada izgovoriti svojem djetetu, ali je iskrena. A iskrenost, kada je prožeta nježnošću, stvara sigurnost. Ako obitelj ima duhovna ili vjerska uvjerenja o tome što se događa nakon smrti, ona također mogu biti dio razgovora. Možemo djetetu objasniti u što vjerujemo, uz jasno razlikovanje onoga što znamo o tijelu od onoga što pripada području vjere. Ne moramo imati odgovore na sva pitanja. Ponekad je sasvim dovoljno reći: „To je nešto o čemu ljudi različito razmišljaju. Ja vjerujem da… A što ti misliš?” Djeci ne trebaju roditelji koji znaju sve. Trebaju roditelje uz koje smiju pitati sve. A među najtežim pitanjima koje sam se susrela o smrti, iz usta moje djece, je “mama, hoćeš li i ti umrijeti?” U ovom pitanju se krije mnogo više od znatiželje. Krije se potreba za sigurnošću, za potvrdom da će svijet kakav poznaje ostati upravo takav. I premda bismo najradije odgovorili: „Neću, ljubavi, nikada”, važno je da ne obećavamo ono što ne možemo garantirati. Istovremeno, djetetu ne trebamo iznositi sve moguće opasnosti niti ga opterećivati našim odraslim strahovima. Baš jednostavno, zar ne? imalo. Evo najiskrenije nimalo. Ne mogu vam reći i pisati što je ispravno, mogu vam samo reći kako smo mi na to pitanje odlučili odgovoriti, a njegovu ispravnost, vrijeme će odrediti. “Sva živa bića jednog dana umru. Ali većina ljudi živi jako dugo. Ja sam sada ovdje, brinem o sebi i planiram biti uz tebe još puno, puno godina. A ti si siguran i voljen.” Jer dijete koje pita hoćemo li umrijeti često zapravo pita nešto drugo.
„Hoćeš li me ostaviti?”
„Tko će se brinuti za mene?”
„Hoću li biti sam?”
I upravo na ta pitanja trebamo odgovoriti, čak i kada nisu izgovorena. Možemo mu objasniti da u njegovu životu postoji mnogo odraslih osoba koje ga vole, da nije samo i da postoje ljudi koji će se uvijek truditi brinuti o njemu. Sigurnost ne gradimo obećanjem da se ništa loše nikada neće dogoditi. Gradimo je iskustvom da, što god osjećalo, dijete ne mora kroz to prolaziti samo. Jedna od stvari koje odraslima mogu biti posebno zbunjujuće jest način na koji djeca doživljavaju gubitak. Dijete može plakati jer mu nedostaje djed, a nekoliko minuta kasnije smijati se i tražiti da se igrate skrivača. Može postaviti vrlo ozbiljno pitanje o smrti, a zatim vas prekinuti jer se sjetilo da želi palačinke. Može danima djelovati potpuno nezainteresirano, a onda iznenada, tijekom uspavljivanja, početi govoriti o osobi koja je umrla. Sve to može biti normalan dio dječjeg tugovanja. Djeca često ulaze u tugu i izlaze iz nje u kratkim razmacima. Igra im omogućuje da se odmore od intenzivnih osjećaja i postupno obrade ono što se dogodilo.
Ne trebamo očekivati da će njihova tuga izgledati poput naše
Neka će djeca plakati. Neka će biti ljuta. Neka će postavljati stotine pitanja, a neka gotovo nijedno. Neka djeca će jasno odbijati pričati o toj osobi ili gubitku. Kod neke djece tuga se može izraziti kroz promjene u spavanju, pojačanu potrebu za blizinom, razdražljivost, povlačenje, poteškoće s koncentracijom ili privremeni povratak ponašanjima koja su već prerasla. Posebno je važno da djetetu ne namećemo način na koji bi trebalo tugovati. Rečenice poput “Nemoj plakati”, “Moraš biti hrabar” ili “Baka ne bi htjela da si tužan” mogu nenamjerno poslati poruku da su određeni osjećaji nepoželjni. Umjesto toga, možemo reći: “Vidim da ti jako nedostaje.”, “I meni nedostaje.”, “Možeš plakati koliko god ti treba.”, “Ne moraš sada razgovarati ako ne želiš.”, “Možemo se zajedno prisjećati lijepih trenutaka.” Ponekad je najveća podrška koju možemo pružiti upravo naša spremnost da ostanemo uz dijete dok osjeća nešto što ne možemo popraviti.
Kako razgovarati o smrti prije nego što se dogodi gubitak?
Ne moramo čekati smrt bliske osobe kako bismo otvorili ovu temu. Dapače, ako sam išta naučila našim gubicima, jest da je mnogo nježnije kada djeca prve razgovore o prolaznosti vode u trenucima u kojima nisu preplavljena vlastitom tugom. Priroda nam svakodnevno pruža prilike za takve razgovore. Cvijet koji je procvjetao, a zatim uvenuo. Leptir čiji je životni vijek kratak. Stablo koje tijekom jeseni odbacuje lišće. Sve su to trenutci u kojima možemo govoriti o životnim ciklusima, promjenama i prolaznosti. Ne moramo od svakog takvog trenutka napraviti veliku životnu lekciju. Ponekad je dovoljno jednostavno promatrati i dopustiti djetetu da pita. “Što misliš, zašto je ovaj cvijet uvenuo?” To može biti sasvim jednostavan uvod u promišljanje i razgovor o smrtnosti i ciklusu života. Takvi razgovori djeci pomažu da smrt postupno upoznaju kao dio prirodnog svijeta, bez potrebe da je odmah povezuju s gubitkom najbližih osoba. Kad razmišljam o razgovorima koje vodimo s djecom, sve više vjerujem da ih ne oblikuju samo naši odgovori. Oblikuje ih način na koji slušamo. Način na koji reagiramo kada nas pitaju nešto što nas rastuži, uplaši ili ostavi bez riječi. Djeca iz naših reakcija uče koje su teme sigurne, koje osjećaje smiju pokazati i s kojim nam se pitanjima mogu vratiti. Ako o smrti govorimo kao o nečemu što se ne smije spominjati, mogli bismo ih nenamjerno naučiti da svoju tugu trebaju skrivati. Ako svaki njihov strah pokušamo odmah ukloniti, mogli bismo propustiti priliku da ih naučimo kako se strah može osjetiti i preživjeti. A ako im dopustimo da pitaju, plaču, šute, ljute se i ponovno pitaju, stvaramo nešto puno važnije od savršeno formuliranog odgovora.
Stvaramo odnos u kojem postoji prostor za cijeli život. Za radost i tugu. Za dolaske i odlaske. Za sve ono što razumijemo i za ono što tek pokušavamo razumjeti. Kao majka, voljela bih svojoj djeci moći obećati da nikada neće upoznati bol gubitka. Da će svi koje vole uvijek biti na istom mjestu. Da nikada neće morati osjetiti onu posebnu vrstu tišine koja nastane kada nam netko nedostaje. Ali znam da takvo obećanje ne mogu dati. Ono što mogu jest učiti ih da je ljubav vrijedna čak i onda kada znamo da ništa nije vječno. Da je tuga često samo druga strana duboke povezanosti. Da se sjećanja mogu njegovati, da se o odsutnima može govoriti i da suze nisu suprotnost snazi. Ne možemo ih zaštititi od svih gubitaka koje će život donijeti. Ali možemo im pružiti iskustvo ljubavi i sigurnosti koje će nositi sa sobom i onda kada nas ne bude pokraj njih. Jer na kraju, razgovarati s djecom o smrti znači razgovarati s njima i o životu. O tome koliko je dragocjen. Koliko je važno voljeti dok možemo, grliti dok smo zajedno, izgovarati ono što osjećamo i stvarati uspomene koje će jednog dana možda biti nečije najvrjednije blago. O tome da neke ljubavi, čak i kada se život promijeni, zauvijek ostaju dio nas.
Piše: Una Pašić Gregović, doula i edukatorica
Photo: Stoodio Soo
Web: www.una-bridged.com
Instagram: https://www.instagram.com/una.bridged/
%20(1).jpg){kind=logo}
www.intimina.com
https://www.instagram.com/intimina/
https://hr-hr.facebook.com/IntiminaHrvatska/
S ljubavlju i podrškom,
Una Pašić Gregović
