Zašto je strah kontraproduktivan?

Prođite elegantno kroz proces eliminacije straha (ili suočavanja s bilo kojim svojim strahom), kao da čistite mračnu šupu. A zatim, obratite pažnju dalje - na ovdje i sada. U cijeloj promjeni, često će vam se činiti da gubite konce iz ruku. I neka. Pustite ih da ispadnu. Jer, ono što je vaše ionako ostaje s vama, ne možete izgubiti ono što je stvarno vaše, što vam pripada, što vi jeste

Tamo negdje čim prohodaš, krenu te napadati sa strahom. Ne smiješ ovo, ne smiješ ono, jer ćeš razljutiti roditelje ili obitelj. Ne smiješ dobiti jedinicu u školi jer će biti drama. Moraš odmah raditi i zaraditi jer ako ne platiš račune – katastrofa. Ne smiješ jesti čokoladu i piti kavu jer ćeš se razboljeti. I tako redom. Strah zaskače ljude iz svakog ugla. Kada sirotog čovjeka uža obitelj pošteno napuni kojekakvim strahovima, uključi se i okolina. Ne smiješ imati kile previše, jer nećeš steći ljubav. Moraš imati bijesan auto, inače te neće cijeniti. Reklame, mediji, društvo.... Sve satkano od „moraš“ i „ne smiješ“. Sve prepuno straha, svi stisnuti, frustrirani i živčani.

Hajde, srećom, ljudi su počeli „raditi na sebi“. Glupa je fraza, ali u nedostatku bolje moram je koristiti. Uglavnom, osvijestili su da njihova sreća zaista ne ovisi nužno o brendu odjeće koju nose, automobilu koji voze ili bilo čemu izvanjskome. Osvijestili su da je sve uglavnom stvar vlastite odluke i svjesnog voljenja sebe, bez obzira na kilu više ili neku drugu smrtnu „grešku“ koju počine. I taman je krenulo. Onako, kolektivno: do mjere da je postalo popularno „raditi na sebi“ na bilo koji način. OK, kao i svaki hit i taj se trend isprostituirao – razmahala se priča o karmi, životima prošlim i budućim... Riječi poput „energija, vibracija i čakre“ su postale dio svakodnevnog rječnika i, sve u svemu, sve je više ljudi počelo shvaćati da u mnogim razinama imaju moć sustvaranja svog života.

Fama oko majanskog predskazanja

I onda - puf! Stigla je 2012. i famozna priča o prijelomnoj godini. Znači, podsjetimo, majanski kalendar je navodi kao zadnju kojom se mjeri vrijeme kakvo poznajemo. Nakon toga – ništa. Odnosno, ništa ne ostaje kako je bilo. I sad, tu nastaje frka. Navodno se ne zna ništa o tome što slijedi kasnije, a netko je čak lansirao priču da niti jedan vidovnjak svijeta ne može vidjeti što će biti nakon nje. Pa ipak, krenula su objašnjenja na sve strane o čuvenom 21.12.2012. (što je krivo, jer je pravi datum, ako ćemo cjepidlačiti 20.12.2012.) kao trenutku silne promjene. A onda se uključio, pogađate tko – Mr. Strah. Kao da već dovoljno isprepadanom i strahom izluđenom čovječanstvu nije dosta svakodnevnih „veselja“, eto novih materijala: kataklizme, planeti X i nizovi katastrofa koji su se počeli servirati u medije šire vibraciju jeze, onako podmuklo i duboko. Dakle, kada se čovjek (možda) malo oporavi od svih osobnih drama – nađe način da razriješi komplekse, postavi ciljeve i krene bilo kako stvarati svoj život s dozom daha i optimizma, a onda nalet „nemoguće je“. „Što god napraviš, ne valja jer će te lupiti bijesni komet!“

Previše (neutemeljenih) razloga za strah

No, treba spomenuti i dio instinkta poznat kao strah. Onaj zdravi, unutarnji alarm koji ne griješi, a pod ruku s intuicijom, čini vas besprijekorno najboljima za sebe, i sve oko sebe. Eeee, da, ali... Tako bi bilo kad bi čovjek funkcionirao sa zdravim instinktom i svojom intuicijom. Ali ne funkcionira. Jer mu se odmalena ranjava instinkt. Ako se, kojim slučajem, sretno provuče do šeste godine – sistem se uključi u osnovnoj školi i krene pumpati strah na sve strane. Znači, unutarnji kompas se ranjava overloadanjem „razloga“ za strah. Tako da se čovjek, do prosječno svoje četrdesete godine života, dovede do stanja da jednakim stresom reagira na psa koji prijeti da ga ugrize i prolijevanje soka po tastaturi. Jel' to prirodno? Znamo da nije, ali ipak tako reagiramo. Ljudi, strah nas je zgrabio. Previše. I vrijeme je da ga eliminiramo. Zauvijek.

Eliminacija straha na osobnoj i općoj razini

Dakle, u toj avanturi eliminacije nepotrebnog straha, imamo dvije glavne razine s kojima radimo. Osobna i opća. Osobna podrazumijeva individualni sklop u kojem ima svega: psiholoških uvjerenja proizišlih što iz odgoja, što ih sjećanja na druge/paralelne živote, što izgrađenih i/ili umjetno stvorenih fikcija... Opća se, pak, odnosi na kolektivnu svijest i nesvijest. Obje razine su umrežene. Zato je moguće da vi na osobnoj sasvim fino počistite svoje košmare – oslobodite traume rođenja, oprostite sebi, roditeljima, svima oko sebe, redovito radite yogu, rei ki i što-sve-već-ne, a onda svako toliko tresnete u neku mračnu jamu općeg neraspoloženja. Naravno, to je dio života i karme: svaki rast znači dolazak na novu razinu gdje, opet, krećete ispočetka. Tako da su svi procesi normalni.

Također, moram otvoreno reći - čovjek se ne boji nepoznatog. U svojoj suštini, u svom izvoru, ljudi se prirodno raduju novome – i nepoznatome. Zbog istog onog dijela instinkta o kojem sam već govorila: adrenalin i uzbuđenje stvaraju „leptiriće u trbuhu“. Dakle, ne bojimo se nepoznatog. I ta neistina je dio programa kojeg smo nekritički „downloadali“. Znači, ne plaši nas 2012. Jer nas nije plašila ni 2011., niti nas plaši 2015., niti nas u podne plaši večer.

U tom smislu, prođite elegantno kroz svoj proces eliminacije straha (ili suočavanja s bilo kojim svojim strahom), kao da čistite mračnu šupu. A zatim, obratite pažnju dalje: na ovdje i sada. U cijeloj promjeni, često će vam se činiti da gubite konce iz ruku. I neka. Pustite ih da ispadnu. Jer, ono što je vaše ionako ostaje s vama, ne možete izgubiti ono što je stvarno vaše, što vam pripada, što vi jeste. Ne krivite se zbog prošlosti, i ne strepite zbog budućnosti – ne postoje. Stvaran je jedino sadašnji trenutak, ovdje i sad. Jednostavno, sjetite se svaki dan proživjeti kao da vam je prvi i zadnji. Divite se svemu, kao da prvi put to vidite i poštujte to, kao da se srećete posljednji put. I tako iz trenutka u trenutak. Jer je to sve što jest.

www.elementi.hr