Za sve ljubitelje specialty kave najljepši je osjećaj pronaći zanimljivo novo coffee mjesto za ispijanje omiljenog napitka - hrvatska scena specijalitetne kave mala je, ali dinamična, i napokon nije centrirana samo na zagrebačku ponudu. Rijeku (a o Splitu, Trogiru, Hvaru da ne pričamo…), sada također možemo zabilježiti kao destinaciju za coffee istraživanje jer nakon već poznatog specialty coffee shopa Marsecchia, u Rijeci je vrata nedavno otvorio još jedan kafić u kojem možete uživati u odličnim okusima probranih vrhunskih kava - EmJoy Coffee Shop.
Vlasnica EmJoy coffee shopa koji se nalazi u ulici Josipa Završnika bb u Rijeci je - Emilija Nikolić, baristica s dugogodišnjim iskustvom u coffee biznisu, koju već dobro znamo sa zagrebačke scene kave. U Hrvatskoj na specialty sceni nema puno žena, a posebno ne žena koje su vlasnice lokala. Kada se tome doda još i činjenica da Emilija ima nevjerojatno zanimljiv životni i profesionalni put, priča je još uzbudljivija. Naime, formalnu obuku za baristu Emilija je dobila u Iraku gdje je radila u velikim sustavima i iskustvo gradila kao voditeljica velikih objekata. Početi karijeru ovakvog tipa u islamskom svijetu doista je zanimljiv početak, koji pruža neke sasvim drugačije uvide u profesiju.
Emilija, reci nam kako je u praksi tekao tvoj put u Iraku kroz 3 godine koje si tamo provela…
- U Irak sam otišla 2016., kada su tražili djevojku koja bi radila kao baristica u jednom od coffee shopova. Zanimljivo je da do tada nikada nisam probala espresso, jer sam na tursku kavu imala reakciju u vidu tahikardije, pa sam kavu uglavnom izbjegavala, tako da je već samo po sebi to bio izazov. Obuku za baristu dobila sam od menadžera iz Libanona, Bassema Saadea, koji je u svojoj zemlji bio prepoznat u tom području. Od njega sam dobila osnovno i najvažnije barističko znanje, a dodatno iskustvo stekla sam i kroz rad s baristom iz Kenije. Prva tri mjeseca provela sam radeći u Basri, u gradu, u coffee shopu na više pozicija. Život tamo bio je zahtjevan jer se nismo mogli slobodno kretati. Na posao i s posla išli smo uz security pratnju, zbog mogućnosti kidnapiranja. Nakon tri mjeseca, na moju inicijativu, vratila sam se u kamp. Željela bih da naglasim da u takvom sustavu radnici zapravo nisu imali puno mogućnosti birati gdje će raditi, pa je ta odluka bila važna za moj daljnji put. Radila sam u camp-u na Lukoilovoj koncesiji, gdje sam vodila coffee shop. Ubrzo sam dobila ponudu da prijeđem na Shellovu koncesiju, ali sam je tada odbila jer sam smatrala da još nemam dovoljno znanja i iskustva za takvu poziciju. Kasnije sam shvatila da je to bio trenutak u kojem sam zapravo manje vjerovala u sebe nego što je trebalo.
Nakon dvije i pol godine ipak sam prihvatila taj izazov i prešla na Shellovu koncesiju, koja je u međuvremenu prešla pod Anton Oil. Po dolasku imala sam situaciju da je camp boss bio skeptičan prema ideji da žena vodi takvu poziciju. Na moje inzistiranje dobila sam priliku pokušati i sama procijeniti mogu li iznijeti posao. Prvih mjesec dana bilo je vrlo intenzivno. U kuhinji sam imala tim od oko dvadeset ljudi, uglavnom Iračana i Indijaca, a u coffee shopu još troje Iračana. U početku je bilo otpora, posebno zato što im je bilo teško prihvatiti da je žena nadređena. No s vremenom su se stvari počele stabilizirati. Nakon mjesec dana rad je bio znatno bolje organiziran, gosti su bili zadovoljni, a po prvi put na toj lokaciji prestale su pritužbe tijekom doručka. Te tri godine u Iraku bile su izuzetno važne za moj profesionalni i osobni razvoj. Tamo sam naučila koliko je važno suočiti se sa strahovima, vjerovati vlastitim sposobnostima i ostati autentičan, čak i u vrlo zahtjevnim okolnostima.
Nakon toga došla si u Zagreb i ušla u specialty coffee vode - gdje si započela i što je bilo ključno za izgardnju tebe kao profesionalne baristice?
- Moj prvi susret sa specialty coffee scenom u Zagrebu bio je potpuno slučajan. Na putu prema policijskoj postavi u Petrinjskoj prošla sam pored pedesetak lokala, ali sam na kraju odabrala Express Bar. Čim sam sjela i pogledala cjenik, bilo mi je jasno da sam napravila dobar izbor. Kada je kava stigla, shvatila sam da postoji potpuno novi svijet kave koji do tada nisam poznavala. To iskustvo potaknulo me da počnem istraživati specialty coffee scenu i učiti više o kavi. Počela sam se raspitivati o pržionicama, coffee shopovima ... Posebno važan trenutak bio je Karibu Coffee Festival u Kolovozu 2019. Za mene je bio posebno ključan treći dan, zamišljen kao „coffee safari“, kada smo obilazili coffee shopove i pržionice po Zagrebu. Tada sam prvi put ušla u Cogitu, "u Dvorištu" i pržioni, a posjetili smo i Four Wheels kod Karla. Već tada sam osjetila da bih voljela raditi u Cogitu i poslala im CV, iako tada nisam dobila odgovor. Krajem 2021. dobila sam priliku raditi u Cogitu u lokalu u Deželićevoj, i već nakon mjesec dana preuzela vođenje tog objekta. Što me najviše izgradilo kao profesionalnu baristicu? Prije svega radoznalost i želja za istraživanjem – stalno sam učila, promatrala i isprobavala nove kave, tražeći kvalitetu i autentičnost u svemu što radim.
Kada si odlučila otvoriti svoj specialty coffee shop i zašto baš u Rijeci?
- Ideja o otvaranju vlastitog specialty coffee shopa počela je još u Iraku - zapravo je to bila ideja menadžera s početka moje priče koji mi je često spominjao kako on vidi mene - da ću jednog dana imati svoj coffee shop. Tada mi to nije bila osobna ambicija. U tom trenutku to mi nije rezoniralo, jer nisam planirala baviti se ugostiteljstvom, ali kako je vrijeme prolazilo, kava me sve više privlačila i uvlačila u svoj svijet. Rijeka mi se činila zanimljivim gradom – još 2019., kada sam prvi put došla, a potom i 2021., shvatila sam da grad u tom trenutku nema niti jedan specialty coffee shop. Osim toga, kao osoba koja dolazi iz unutrašnjosti i cijeli život živi na kopnu, uvijek sam maštala da živim na moru. Zagreb mi je bio odličan, ali mu je nedostajalo upravo to – more. Rijeka mi se učinila kao grad u kojem mogu zamisliti svoj život i svoj lokal. Tako su kombinacija nedostatka specialty coffee lokala u Rijeci i ljubavi prema moru bili ključni razlozi zašto sam odlučila otvoriti svoj coffee shop upravo ovdje.
Kakve kave kod tebe možemo isprobati?
- U ponudi imam kave iz Cogita, sve 100% Arabica. Glavna je trenutno Guatemala Woman Producer, a pored nje postoji opcija neke druge iz Cogitove ponude, tako da ljudi dobiju mogućnost da osjete razliku koje dolaze iz različitih regija. Kave pripremam u espresso varijantama ili V60, a svi koji žele, mogu kupiti i cijelu ponudu Cogitove ponude kave u zrnu.
Kako, kao coffee profesionalka, gledaš na žene na coffee sceni - malo ih je, ali su sjajne - koje kolegice bi rado istaknula?
- Na specialty coffee sceni ima mnogo talentiranih žena, ali nekako imam dojam da su često „u sjeni“. Žene su izuzetno važne i značajne za razvoj i edukaciju na specialty sceni, no najčešće se u pričama o toj sceni spominju muška imena. Među ženama koje bih posebno istaknula su Sara Cehman i Kristina Kovačević, koja je po meni prava ikona specialty scene. A među novim baristicama svakako Ana Graberski iz Express bara. Od kada živim u Rijeci, nisam baš u prilici pratiti cijelu scenu posebno iz drugih gradova, pa ne mogu precizno imenovati nove osobe koje se pojavljuju. Znam da van Zagreba, primjerice u Kava Family, radi dosta žena, ali nažalost ne znam njihova imena. U Cogitu bih još spomenula Vitu. Ipak, vidim i jedan obrazac - kod žena je karijera u specialty kavi često nešto što se radi u prelaznoj fazi života, dok studiraš ili čekaš profesionalnu karijeru. Nakon nekih godina, kada dođu djeca ili obitelj, mnoge žene napuštaju scenu. Kod žena je mnogo češće prisutna ta „prelazna faza“, gotovo kao da postoji nepisani „rok trajanja“ karijere.
Još jedan razlog zašto žene ostaju manje vidljive jest način na koji se vrednuje scena. Često se natjecanja uzimaju kao mjerilo vrijednosti i vidljivosti, a žene nekako kao nemaju taj natjecateljski duh ili potrebu da se stalno dokazuju. Primjer je Coffee Festival u Ljubljani, gdje među natjecateljima gotovo uvijek bude samo po jedna žena. Željela bih se osvrnuti i na situaciji u Srbiji gdje prilikom zapošljavanja često se više gleda fizički izgled, godine i slične površinske stvari, dok je profesionalnost manje bitni, što je za mene jako poražavajuće. Ne kažem da u Hrvatskoj toga nema, ali ja taj fenomen nisam stvarno osjetila u specialty sferi, što mi je jako pohvalno.
Jesi li zadovoljna kako je tvoj coffee shop EmJoy krenuo? Jesi li profesionalno ispunjena i zadovoljna?
- Iskreno, nisam u potpunosti zadovoljna, jer zadesile su me stvari na koje nisam računala. Primjerice, radovi u ulici koji su trebali trajati mjesec dana na kraju su trajali osam. Zadesio me i peh da mi je netko za Novu godinu slomio vanjsku jedinicu klime, što je bio dodatni trošak i stres. Bila sam svjesna da lokacija koja je izvan Korza za ovakvu djelatnost bila je dosta riskantna, ali dio mene bio je spreman na taj izazov. Odabrala sam lokal koji je imao polukvartovski vibe, jer mi je to nedostajlo, blizu gradu, a opet nekako intimnije. Ipak, kad sumiram, zadovoljna sam i profesionalno ispunjena. Sve više ljudi prepoznaje i cijeni ono što radim, ali definitivno treba još vremena da sve bude onako kako sam prvotno zamislila.
Što bi savjetovala mladim ženama u ugostiteljstvu koje tek započinju svoj poslovni put?
- Da budu autentične, ne plaše se da probaju nešto novo, da budu strpljive i ne odustaju lako.
Želimo ti sreću i veselimo se ponovno doći k tebi popiti kavu - kakva će biti ljetna ponuda?
- Čast će mi biti ugostiti vas ponovno. :) Ljetna ponuda krije još dosta toga, a još uvijek nisam realizirala mnoge ideje iz perioda prije otvaranja lokala, neke čak stare godinu dana. Bila smo u nekim pregovorima i vidjet ćemo kako će se to odvijati. Ne bih otkrivala previše, ali svakako ćete biti obaviješteni o svemu. Stay tuned!
Foto: Sanda Uzelac Stanić, Momento Studio
