S plesačicom i performericom svjetske reputacije, Ivanom Jozić, uoči završetka njene uspješne, velike turneje s trupom Troubleyn Jana Fabrea, razgovarala je u Rimu Ana Gruden, glavna urednica magazina Zaposlena
S Ivanom Jozić prvi sam intervju napravila prije pet-šest godina u Belgiji, u Antwerpenu. A naš se drugi intervju odvio u Rimu prošli mjesec, i to nakon izvedbe „Orgija tolerancije", u kojoj Ivana nastupa s trupom Troubleyn Jana Fabrea. Naime, predstava je početkom studenog gostovala u Rimu u sklopu Romaeuropa festivala.
Ti su „inozemni susreti" izgleda postali naša sudbina otkako je Ivana prije 15-ak godina otišla iz Hrvatske. Naime, nas dvije smo prijateljice od devete godine, kad smo krenule u baletnu školu uvjerene da ćemo jednog dana postati bijele labudice. Iako smo i jedna i druga danas daleko od bijelih labudica, Ivana je ipak ostala na sceni, ali u bitno drugačijoj formi od one za koju se prvenstveno školovala.
Naime, nakon završene baletne škole u Zagrebu, Ivana se školovala za moderni ples u Londonu, gdje se i nakon školovanja bavila plesom, da bi prije šest godina otišla na audiciju za trupu Troubleyn slavnog Jana Fabrea, u kojoj je ostala do danas.
Zagrebačka publika do sada ju je imala prilike vidjeti u sklopu Festivala svjetskog kazališta u dvjema solo predstavama: „Anđeo smrti" i „Another Seeply Dusty Delta Day", dok ju je svjetska kazališna publika ima prilike gledati i u ostalim odličnim izvedbama te svjetski poznate i priznate trupe.
Fizički i psihički ekstremi
Koliko te predstave koje radiš posljednjih godina fizički iscrpljuju?
Janove su predstave vrlo fizičke. Njegova je teorija da je plesačevo tijelo laboratorij koji on istražuje. On ne koristi plesača kao instrument tehnike nego kao istraživački mehanizam. Počinje se iz tijela i ide se u ekstrem. Tako da to jest prilično iscrpljujuće, i fizički i psihički. Svaka je predstava teška jer kao izvođač moraš proizvesti snažan intenzitet, i mentalno i fizički. Ako taj intenzitet nije postignut, ni predstava ne postiže svoj cilj. Prolaženje kroz taj fizički intenzitet Jan zove biološkom glumom. A svako prolaženje katarze na sceni vrlo je iscrpljujuće.
Kako izgleda stvaralački proces? Koreografski i ti i Jan potpisujete obje tvoje solo predstave, i „Anđela smrti" i „Another Sleepy Dusty Delta Day".
Solo predstave uvijek se temelje na osobi za koju je predstava rađena, odnosno na izvođaču. Jan i uzima određenog izvođača jer od njega crpi inspiraciju. To je kolaboracija na način da te on dovodi u određene situacije u kojima radiš stvari koje nikada ne bi mogao planirati. Daje ti određene zadatke koje ti postupno rješavaš. Zajedno razgovarate o tome odgovara li to ideji predstave. Na kraju dolazi do trenutka kada Jan sklapa cijelu priču i kada preuzima vodstvo. On ima početnu ideju i unaprijed zna kako će neke stvari izgledati, ali želi i da sama dođem do toga. Osim toga, ja mu nudim neka svoja rješenja, koja su iz izvođačke perspektive potpuno drugačija nego iz redateljske. Jan kaže da je on slijepac, a glumci i plesači psi vodiči. Kada je konstrukcija sklopljena, na izvođaču je da predstavu učini živom. Redatelj tu više ništa ne može. Izvođač preuzima vodstvo.
U solo predstavi „Another Sleepy Dusty Delta Day", osim što glumiš i plešeš, i pjevaš - poznatu pjesmu „Ode to Billie Joe". Kako si otkrila da je i pjevanje jedan od tvojih talenata?
Prvi sam put pjevala u predstavi „Ja sam krv", koja je ujedno i prva predstava koju sam radila s trupom Troubleyn. U „Anđelu smrti" također malo pjevam, ali u „Delti" prvi put pjevam s instrumentalnom pratnjom. No, „Delta" mi je zanimljiva jer je pjesma „Ode to Billy Joe" jedna od mojih najdražih pjesama, i to u verziji Nancy Wilson. I Jan je tu pjesmu vrlo zavolio pa smo zajedno odlučili da ta pjesma, jednog dana, bude početna točka neke buduće solo predstave. To je prva stvar koja je postojala u predstavi. Teme pjesme - samobojstvo i ljubav, inspirirale su Jana da napiše tekst, a iz iste smo teme „izvukli" i pokret.
Predstava kao živo biće
Događa li ti se u solo predstavama da ti u nekom trenutku ponestane inspiracije?
Kada je mnogo izvodim, da. Predstava je kao živo biće; rodi se, raste, razvija i u jednom trenu počne ići prema dolje, i na kraju umre. Točno se osjeti kada počne umiranje. Zbog toga se drugačije i pripremam za svaku predstavu. Za „Anđela" sam rijetko ponavljala tekst jer ga, kad sam ga savladala, nikada više nisam imala potrebe ponavljati. Mada sam ga izvodila na tri jezika: na engleskom, talijanskom i francuskom. Dok sam za „Deltu" prije svake predstave ponavljala tekst, i to od početka do kraja. Osjećala sam da prije nego što stupim na scenu moram doći u doticaj s emocijama koje moram pokazati na sceni. Imala sam osjećaj da se moram emotivno probuditi prije predstave. U „Anđelu" to nisam osjećala jer mi je tijelo „proradilo" prije nego što sam pustila glas.
Kako se fizički pripremaš za predstave?
Uglavnom jogom. Joga pripremi i tijelo i um, što je meni jako važno. Mogu se dobro koncentirati. To osobito vrijedi za solo predstave.
U Hrvatskoj si radila dvije potpuno glumačke predstave sa Senkom Bulić, za koje si dobila odlične kritike. Je li gluma ljubav koju tek otkrivaš?
Scena je za mene scena i ne dijelim riječ od pokreta. S Janom mi se otvorio aspekt govora na sceni i nakon šest godina imam osjećaj da nemam dovoljno glumačkog znanja koje mi je potrebno. A željela bih produbiti taj dio, tako da se planiram educirati po tom pitanju.
Pedagoški, a ne koreografski tip
U Zagrebu se nedavno otvorio Plesni centar, a najavljuje se i otvaranje plesne akademije. Imaš li se namjeru uključiti u rad akademije kao pedagoginja?
Andrea Jeličić me zvala da im se priključim ako otvore plesnu akademiju, da budem jedna od predavačica, ali to je još u povojima. Voljela bih da to ne bude samo ples nego da i misao bude u performanci, jer mislim da bi za mlade plesače to bilo korisno. No, to ćemo još vidjeti. Mislim da će se moj pedagoški angažman dogoditi prirodno, ako ne na plesnoj akademiji onda sigurno negdje drugdje.
Vidiš li se i u koreografiji?
Mislim da sam više pedagoški tip, a ne koreografski, ali vjerujem i da u pedagoškom radu mogu biti kreativna. Da imam izrazitih koreografskih afiniteta, vjerujem da bi se to već pokazalo.
„Orgiju tolerancije" je prošle sezone, uz tebe, izvodilo još dvoje Hrvata; Goran Navojec i Katarina Bistrović Darvaš. Je li to tvoja zasluga?
Moja zasluga je utoliko što je Jan počeo dolaziti u Hrvatsku pa je napravio najprije koprodukciju sa ZKM-om, kada je Katarina došla u trupu da bi onda u Hrvatskoj susreo Gorana i s njim dogovorio suradnju za "Orgiju". Tako da je moja zasluga indirektna, ali njih su se dvoje sami „probili" put do Troubleyna.
S „Orgijom" ste bili na turneji do prosinca. I što dalje?
Točnije, do 10. prosinca. Planiram uzeti pauzu sljedeće godine te poraditi na svojoj glumačkoj edukaciji jer u listopadu sljedeće godine počinjemo raditi novu predstavu i krećemo na novu turneju.
Živiš u Antwerpenu već šest godina. Jesi li naučila flamanski?
Učim ga, ali mi ne ide najbolje; odlučila sam ga ozbiljno početi učiti nakon Nove godine. To mi je prilično frustrirajuće jer, recimo, dođem u dućan i kažem nešto na flamanskom, ali mi prodavač odgovori na engleskom jer tamo svi govore engleski, a valjda im se ne da sa mnom mučiti na flamanskom.
razgovarala: Ana Gruden, glavna urednica magazina ZAPOSLENA
