Budućnost planiram kao i sve druge projekte s kojima se susrećem – u koracima

Autorica romana "Između dva kraljevstva", Suleika Jaouad, u intervjuu za Feminu otkriva sve o procesu nastanka ove dirljive i snažne autobiografske priče, o životnim lekcijama i prioritetima, ali i o tome kako se nosi s neizvjesnosti i kako gleda na budućnost

Susan Sontag napisala je u eseju "Bolest kao metafora": "Svatko tko se rodi dobiva dvojno državljanstvo, u carstvu zdravih i u carstvu bolesnih. Premda se svi radije služimo dobrom putovnicom, prije ili kasnije svatko od nas je primoran pokazati isprave onog drugog mjesta". Upravo to su rečenice koje su nadahnule našu sugovornicu da svoju moćnu autobiografsku priču nazove "Između dva kraljevstva". Suleika Jaouad je dobitnica nagrade Emmy, spisateljica, govornica, onkološka pacijentica i aktivistica, ona je žena koja je kroz  suočavanje sa smrću naučila živjeti i sve svoje lekcije, pobjede, poraze, strahove i čežnje pretočila u roman kako bi inspirirala sve koji prolaze jednake ili slične borbe. 

U svoju impresivnu biografiju, uz služenje u Predsjedničkom vijeću za rak Baracka Obame, govore u Ujedinjenim narodima, Kongresu Sjedinjenih Američkih Država i na glavnoj pozornici TED Talka, Suleika može upisati da je prošla više od 24.000 kilometara kroz 33 države i posjetila otprilike 22 stranca. Sve to kako bi stekla perspektivu, suočila se sa sadašnjosti i prigrlila prošlost. Autobiografska priča "Između dva kraljevstva" govori upravo o tome – životu koji je zbir svega što smo bili i što jesmo, životu u kojem je autorica diplomirala s razmišljanja u koracima od sto dana do razmišljanja u koracima od šest mjeseci. U svom intervjuu za Feminu Suleika Jaouad progovara o procesu nastanka ove dirljive i snažne autobiografske priče.

Kako je za vas izgledalo pisanje ove knjige? 
– Prvi je dio bio težak zbog pripovijedanja o bolesti i gubicima koji su s njom proizašli, ali je bilo i veliko zadovoljstvo. Znala sam kakve su scene, što želim reći, a osim toga, morala sam živjeti u ovom svijetu s tim ljudima, od kojih mnogi više nisu živi. Veselila sam se što ću se ujutro probuditi i oživjeti te uspomene. Najizazovniji dio došao je u drugom dijelu knjige kada sam se trudila shvatiti kako pisati o oporavku. Pokušavala sam pisati u prošlom vremenu, kao u prvom dijelu, i tada mi se činilo s udaljene točke, kao da to nisam ja. Kada sam shvatila da se mogu prebaciti na sadašnje vrijeme usred knjige, to je prekinulo pisanje jer sam još uvijek živjela fazu oporavka.

Kako sada gledate na budućnost? 
– Bolest koja je opasna po život prikovala me u sadašnjosti. Osjećala sam se kao građanin drugog reda na zemlji gdje je sve podređeno vremenu kao glavnoj odrednici. U tom trenutku za mene je vrijeme stalo i imala sam osjećaj da živim u čekaonici: čekanje na rezultate biopsije, čekanje u liječničkoj ordinaciji, čekanje na kemoterapiju, čekanje na nalaze. Čekala sam bolje dane. Nisam se mogla zadržati u prošlosti jer me je podsjećala na sve stvari koje više nisam mogla raditi, na planove i snove koji su nestali. A razmišljanje o budućnosti bilo je zastrašujuće jer nisam znala hoću li biti živa u toj budućnosti. Tako sam počela razmišljati u koracima po tjedan dana, po mjesec dana i na kraju po sto dana. Nisam se osjećala ugodno dok sam planirala i svaki plan koji je uključivao više od deset dana za mene je bio zastrašujući. Znala sam i još uvijek znam da se život promijeni u trenutku, i imala sam velike šanse za recidiv. Svaka modrica, svaki dan kada sam se osjećala umorno, odmah je vraćala tu mogućnost na površinu. Još se uvijek ne mogu zamisliti u dubokoj starosti. Budućnost planiram kao i sve druge projekte s kojima se susrećem – bilo da je to izgradnja vrta u novom domu ili aktivnosti vezane uz knjigu. Za predanost projektima, diplomirala sam s razmišljanja u koracima od sto dana do razmišljanja u koracima od šest mjeseci, što se čini kao napredak.

Putovali ste kako biste upoznali neke od osoba s kojima ste se povezali tijekom liječenja. Možete li nam ukratko ispričati jednu ili dvije osobe koje ste sreli na tom putu i što ste od njih naučili?
– Na kraju sam prošla više od 24.000 kilometara kroz 33 države i posjetila otprilike 22 stranca. Mnogi od njih pisali su mi tijekom mog boravka u bolnici. Neki od imali su veliki utjecaj na mene. Posjetila sam jedan obiteljski ranč u Montani. Upoznala sam čovjeka po imenu Lil GQ koji je osuđen na smrt u Teksasu koji mi je napisao jedno od prvih pisama koje sam ikada dobila o našem zajedničkom iskustvu izolacije. Pravi razlog zašto sam krenula na taj put je taj što još uvijek nisam imala kartu za svoje životno putovanje. Krenula sam s nadom da bi mi svi ti ljudi mogli ponuditi savjete i smjernice kako nastaviti dalje. 

Postoji li pouka u vašem putovanju za sve nas nakon što ova pandemija završi jer mnogi se bore sa sličnim osjećajima koje opisujete u knjizi. Mnogi se osjećaju zahvalno jer su preživjeli, ali nisu sigurni kako krenuti naprijed nakon tako velikoga gubitka. 
– "Izliječeni ste od raka" – to je najljepša rečenica koju kao bolesnik možete čuti, ali to što u mom tijelu više ne postoji bolest ne znači da ona u svojem drugom obliku nije dio mene. Koliko god sam se trudila ostaviti ju iza sebe, nisam mogla glumiti da taj dio moje prošlosti ne postoji. Ne možemo bježati od prošlosti, jer će nas taj val preklopiti. U borbi s prošlošću ljudi su automatski gubitnici. Samo sam htjela iskoristiti novu priliku koja mi se pružila. Ali vrlo brzo sam shvatila da ne mogu krenuti naprijed bez tereta svoje prošlosti. Morala sam naučiti kako ići naprijed s njima.

U knjizi kažete: "Naučiti plivati u oceanu neznanja – to je moj stalni posao".  Kako se nosite s neznanjem? 
– U trenucima preokreta i neizvjesnosti, potrebno je steći jasnoću, znanje i perspektivu, ali moramo živjeti u tim mogućnostima. Tako se probijam kroz neznanje, a da to ne postane tjeskobno. Pokušavam obratiti pažnju na to kamo me to vodi i koja pitanja izbijaju na površinu. Postajem vrlo tiha i mirna kad sam u stanju velike neizvjesnosti. Odvojim vrijeme kako bih bila sama sa sobom, sa svojim mislima i vidim što se još može naučiti iako je neznanje često neugodno i bolno. 

Postoje životne lekcije koje dolaze u najgorim trenucima... Odjednom shvatite, moj život ima početak i kraj i ne gubim vrijeme tako. Jeste li imali tu spoznaju?
– Da. Mislim da sam kao i većina dvadesetogodišnjaka imala osjećaj kako je ispred mene cijeli život i sve vrijeme ovoga svijeta. Imala sam vrijeme da shvatim tko sam i što želim raditi. Vijest o bolesti suočila me je s činjenicom da svatko od nas ima rok trajanja. S vremenom sam osjetila čudan osjećaj hitnosti. U tom trenutku kao da je sva ta životna ljepota nestala, kao da je vrijeme stalo i vi se ne možete pomaknuti s mjesta na kojem stojite. Vrlo brzo postalo je jasno tko su mi pravi prijatelji. To malo vremena koje vam liječnik prognozira želite provesti s posebnim ljudima i točno znate tko su oni i kakav odnos želite imati s njima. Nova frustracija s kojom sam se suočila je osjećaj nemoći. I to malo vremena što imate ispred sebe ne možete u potpunosti posvetiti onima i onom što vi želite raditi. Svu energiju potrošite na proces oporavka i na kraju dana nemate snage za obitelj i prijatelje. Morala sam biti odlučna u postavljanju svojih prioriteta.