Bruno Šimleša: "Ljudi koji vole sebe nisu narcisoidni, već sami sebe ne stavljaju na posljednje mjesto!"

"Kada sam bio mlađi, pokušavao sam ljudima koji u svim knjigama iz žanra samopomoći vide banaliziranje i pojednostavljivanje stvarnosti, dokazati da moje knjige ne pripadaju u tu kategoriju, ali onda sam shvatio da su mnogi u strastvenom ljubavnom odnosu sa svojim predrasudama pa sam prestao trošiti vrijeme na ljude koji ne slušaju. U bilo kojem pogledu." - ističe Bruno Šimleša, jedan od najčitanijih hrvatskih autora, poznati pisac i kolumnist, kojemu je nedavno izašla nova knjiga "Kako zavoljeti sebe – 12 ključnih lekcija osobnog razvoja". Osim toga, Bruno ove godine obilježava 18 godina uspješne karijere pa smo s njime porazgovarali i povodom izlaska nove knjige, ali i povodom punoljetnosti njegova stvaranja

S obzirom na naslov tvoje nove knjige "Kako zavoljeti sebe – 12 ključnih lekcija osobnog razvoja" – kao prvo pitanje neminovno se nameće – jesi li u životu doista uspio maksimalno zavoljeti sebe kako bi mogao drugima savjetovati kako da učine to isto?
- Mislim da zdravo volim sebe jer poštujem sebe i svjestan sam da vrijedim. Naravno da to ne znači da sam besprijekoran, nitko nije. Ne moramo biti savršeni da bismo voljeli sebe, ali trebamo savršeno jasno vidjeti ono vrijedno u sebi. Knjiga je nastala na temelju tečaja kojeg sam vodio prije dosta godina pa opisuje potragu 30-ak ljudi za ljubavlju prema sebi, ali i svim drugim ključnim idejama osobnog razvoja, kao što je nošenje s prošlošću, prihvaćanje svojih roditelja, nalaženja ravnoteže misli i osjećaja, ega i Ja, zahvalnosti... Zdrava ljubav prema sebi temelj je smislenog osobnog razvoja i jedan od vrhunaca, ali s njom ne završava osobni rast. S njom tek počinje onaj dio rasta koji nije patnja, već užitak!

Gdje je granica zdrave ljubavi prema sebi s jedne strane te egocentrizma i narcisoidnosti s druge?
- Ljudi koji vole sebe sigurno nisu narcisoidni i egocentrični. Oni ne misle samo na sebe, ali definitivno misle na sebe i svoje potrebe. Oni sebe sigurno ne stavljaju na posljednje mjesto u vlastitom životu. Oni znaju da često moraju biti na prvom mjestu u vlastitu životu, da moraju slijediti svoje snove i strasti jer će tako i drugima dati najbolje od sebe. Sa stavljanjem sebe na prvo mjesto žene imaju više problema od nas muškaraca, pogotovo žene iznad 50 godina. Ta je generacija bila definitivno drugačije odgajana od današnjih djevojaka i žena. Mnoge žene 50+ misle da moraju zadovoljiti sve oko sebe i da tek onda imaju pravo uzeti mrvicu vremena za sebe, a često i tu mrvicu uzmu s osjećajem krivnje. Ja sam zadnja osoba koja će reći da se ne trebamo brinuti za druge, ali ne tako da u potpunosti zanemarimo sebe, svoje potrebe, svoje strasti i snove.

U opisu knjige navedeno je da u njoj možemo naći odgovore na određena pitanja među kojima je i "Što se događa s nama kad umremo?" - nije li ipak malo preambiciozno davati odgovor na to pitanje?
- Ne mislim da je preambiciozno podijeliti mišljenje o tome. Naravno da ne polazim od toga da govorim neupitnu istinu i mislim da se svaki stav treba preispitati, pogotovo u toj vrsti literature. Ali mislim da smrt nije konačna, da umire samo naše tijelo, ali ne i naša Duša jer ljubav ne zna umrijeti. Mislim da se transformiramo i živimo u nekom drugom obliku, sa sličnom misijom – živjeti sebe, živjeti ljubav.

Kao autora čije knjige žanrovski spadaju u kategoriju "samopomoći" – zanima ma što zapravo misliš o tome da ima mnogih koji nekako posprdno gledaju na takvu literaturu?
- Ima ih i bit će ih. Najviše takvih ljudi uopće ne čita takve knjige. Možda su prije par godina u ruke uzeli jednu ili dvije knjige koja su potvrdile njihove predrasude i to dovoljno da cijelu literaturu strpaju u isti koš. Ta, kao i bilo koja generalizacija, rezultat je intelektualne lijenosti jer naravno da se ništa ne tiče svih knjiga samopomoći ili svih žena ili Srba ili katolika. E sad, kao dobar poznavatelj te literature, naravno da tu ima strašnih knjižnica koje banaliziraju stvarnost, pojednostavljuju funkcioniranje psihe i nude revoluciju u tri jednostavna koraka. Ali takve su knjige iznimka. Kada sam bio mlađi, pokušavao sam takvim ljudima dokazati da moje knjige ne spadaju u tu kategoriju, ali onda sam shvatio da su mnogi u strastvenom ljubavnom odnosu sa svojim predrasudama pa sam prestao trošiti vrijeme na ljude koji ne slušaju. U bilo kojem pogledu.

Koje globalno cijenjene autore ovog žanra osobno voliš i cijeniš te uživaš čitati?
- Irvin D. Yalom i Brene Brown. Njihove su knjige promišljene, duboke, iskrene, nema pojednostavljivanja ni banaliziranja... Redovito ih čitam, ili slušam audio verzije kad idem sa svojih promocija. Naravno da se ne slažem sa svime što napišu, npr. Yalom, kao klasični psihoterapeut, misli da je vjerovanje u besmrtnost duše samo infantilan pokušaj neprihvaćanja vlastite smrtnosti, a meni se čini da tako uzimamo u obzir i nas kao duhovna, a ne samo materijalna bića.

Jesi li bio na predavanju slavnog molekularnog biologa Brucea Liptona u Zagrebu? Što misliš o "fenomenu Lipton" i njegovim stavovima da je naš um daleko moćniji čak i od naših gena?
- Upravo ću o tome pisati u svojoj sljedećoj knjizi koja će istražiti odnos psihe i tijela. Slažem se da je um često moćniji od gena, odnosno da od naših osjećaja, misli i djela ovisi koji će se geni, kada i kako aktivirati. Geni nam daju određene prilike ili možda neprilike, a onda o našem životu ovisi kakav će njihov utjecaj uistinu biti. Lipton je bio jedan od pionira koji su populazirali tu ideju i kao biolog dao legitimitet brojnim ljudima koji to tvrde već desetljećima, ali ima i bezbroj drugih značajnih autora.

Osim što si izdao novu knjigu, ove godine slaviš i 18 godina uspješne karijere – kada pogledaš unazad i osvrneš se na tih 18 godina – na što si najponosniji i ima li nešto što bi promijenio ili napravio drugačije?
- Ponosam sam što sam imao hrabrosti ili ludosti samostalno objaviti prvu knjigu nakon što su me odbili manje-više svi hrvatski izdavači. Mnogi su rekli da je „prepametna za glupe hrvatske čitatelje“. Ponosan sam na bezbroj poteza tijekom karijere, ali iskreno, više gledam što ljudi ostvaruju kroz moje knjige, nego što sam ja ostvario zahvaljuću njima.  Tako da sam izrazito ponosan na svakog čitatelja koji je iskoristio neku od mojih knjiga. Ne želim da ih samo kupe, već da ih čitaju, koriste u praksi, da žive te ideje. Zato je u knjigama naglasak uvijek na pitanje KAKO nešto postići. Jer često znamo što. Znamo da treba voljeti sebe ili da drugima trebamo postaviti granice, ali kako da ih postavimo, a da ne osjećamo krivnju, e to je već podvig. Kako da zavolimo sebe, iako se to nekima neće svidjeti, e to je podvig. Kako da uspijemo oprostiti kad nam želudac vrišti od gorčine. Kako to ostvariti – uvijek me zanima odgovor na to pitanje, a ne samo što bismo trebali učiniti. Jer znamo da trebamo pronaći partnera koji će nas cijeniti, ali kako ga pronaći, e to je pitanje! Znamo da bismo trebali osjećati zahvalnost i ne zamjerati, ali kako... To je fokus mojih knjiga.

Što bi Bruno Šimleša ovakav kakav je danas, dao kao savjet mladom Bruni koji tek započinje svoje profesionalno putovanje?
- Uči, uči, uči! Kad nešto postigneš, nagradi se, uživaj u uspjehu, a onda u osvajanje novog vrha. Slušaj pametnije od sebe, zanemari bedake. Sasvim je u redu zarađivati od svojih strasti. Daj sve za prijateljstvo. Ali kad oni više ne daju sebe u prijateljstvo, vrijeme je za prekid. Iskrenost u poslovnim odnosima će te koštati. Ali isplati se platiti tu cijenu. Nisi osoba koja će drugima ljubiti du.e i to je u redu.

Kada razgovaram s prijateljima i kolegama, uvijek se nakako, malo pesimistično, složimo da Hrvatska nema atmosferu pogodnu za izgradnju zadovoljnih, uspješnih, optimističnih pojedinaca... Da je naprosto čitav sustav usmjeren na održavanje nezdravog, nervoznog i napetog mindseta, u kojem ljudi ne mogu biti najbolja verzija sebe... Smatraš li da je ovo suviše ekstreman stav?
- Hrvatska definitivno nema takvu atmosferu, nema se smisla zavaravati. Ali je možeš stvoriti sam. Šteta da moramo ići kontra sustava da bismo kreirali svoju verziju hrvatskog sna, za razliku od npr. SAD-a gdje je i sama sintagma američki san nešto čime se djeca zaraze u vrtićkoj dobi. Mi se prije zarazimo hrvatskom noćnom morom jer sustav voli uhljebe, osrednjaše, konformiste, one koji ne talasaju. Ali ima i nešto dobro u tome jer rađa inat, dišpet, grit! Ponekad ćemo prije uspjeti kad se moramo maksimalno angažirati, onako želucem iz iskonskog inata. Ili tako da ti svaka stanicu u srcu vrišti da želiš realizirati neki san ili zdravu društvenu aktivnost.

Kakve planove u karijeri imaš za dalje?
- Sljedeće godine očekuju me regionalna izdanja knjige "Kako zavoljeti sebe" pa ću dosta putovati po regiji, a naravno i po Hrvatskoj. Također, vrijeme je da konačno knjige zažive i u drugim zemljama pa tražimo svjetske izdavače. Znam da vrijede, znam da imaju svoje mjesto i na svjetskom tržištu i sada se treba fokusirati da im otvorimo ta vrata. Naravno, ono što također želim jest - zadržati zdravu ravnotežu poslovnog i privatnog jer želim biti aktivan tata, želim biti prisutan suprug, želim imati vremena za prijatelje...

FOTO: Daniela Rudan Velat