Molim te, razmazi svoju bebu!

Danas pišem tekst puno više kao majka nego kao edukatorica za roditelje, iako je nakon 6 godina to dvoje ponekad teško odvojiti. Zapanjuje me ponekad kako smo u svega par generacija uspjeli potpuno pogaziti stotine godina praksi u roditeljstvu, koje su se bazirale na praćenju djetetovih potreba i slušanju vlastite intuicije. U današnje vrijeme, kada nema opasnosti koje su prije bile učestalije i kada imamo istraživanja koja jasno pokazuju koje su bebine potrebe, a koje su prakse štetne za njih,i  dalje se držimo dokazanih štetnih, da ni slučajno ne napravimo ono “nedopustivo”- da ne razmazimo dijete.

Da, sa svih strana ćete čuti. “Ne uspavljuj bebu na dojci, razmazit ćeš je”, “nemoj je podizati kad zaplače, razmazit ćeš je”, “Ni slučajno da spava na tebi, bit će razmažena”, “Ostavi je u sobi da plače, tako će se naučiti sama smiriti, da ti ne bude razmažena”. Toliki neopisivi strah od razmaženog djeteta, da ćemo doslovno ignorirati fiziološke norme, svoju intuiciju i najgore, dobrobit i razvoj bebe, da dijete slučajno ne bi bilo razmaženo.

Čega nas je to točno toliko strah?
U kontekstu djetetovog odgoja pronašla sam rečenicu: “Razmaženost predstavlja obrasce egocentričnog i nezrelog ponašanja koje proizlazi iz neuspjeha roditelja da provode dosljedne granice primjerene dobi djeteta.” Idemo se direktno baciti u taj strašni pojam i onog čega se toliko bojimo. Činiti dijete maznim, nije ništa loše, dapače, mi smo kao ljudi društvena bića, za koje fizički dodir označava smirivanje živčanog sustava i povezivanje, na što su istraživanja pokazala da pospješuje fizičko zdravlje, životni vijek, psihičko zdravlje, motoriku, razvoj i općenito veće zadovoljstvo životom. Zapravo imamo i dokaza koliko se smanjivanjem fizičkog dodira događaju zdravstveno nepovoljne situacije i kako proživljavamo epidemiju “gladnih dodirom” koja ima niz problematike za cijeli život.

Što se tiče toga da se djeca navikavaju na udobnost, ispunjenja želja i prohtjeva zapravo je nešto čemu svi na svijetu težimo otkako postojimo i ne znači da se ne znamo nositi s frustracijom, neispunjenim željama ili težim situacijama. Dapače, bitno je da pratimo ono što je razvojno normalno i pogodno. Male bebe nemaju ama baš nikakvu dozu samostalnosti i samodostatnosti, i za ispunjavanje potreba (od kojih su baš sve bitne za preživljavanje i razvoj), ovisi o roditeljima.
Komunikacija kroz plač označava glad, nelagodu, strah i potrebu za blizinom. To su sve faktori koji su iznimno bitni u životu i rastu djeteta. A ono što učimo bebu kada odgovaramo na njezine potrebe i komunikaciju (ili kako bi se nažalost reklo “razmazimo dijete”) je da je na sigurnom, da će biti dobro. Živčani sustav se uči opuštati i smirivati i gradi se odnos povjerenja s roditeljima, koji služi kao temelj za cijeli život.

Što se događa kada dijete pustimo “da se samo smiri” ili “jača pluća”?

Za početak bitno mi je reći da većina odraslih ljudi nema mogućnost samostalnog smirivanja odnosno “self-soothinga” jer smo po prirodi društvena bića. Većina nas u trenucima nemira, tuge i tjeskobe, tražimo bliskost bližnjih. Zato se i grlimo, mazimo i na kraju dana, često dijelimo krevet. Jer nam bliskost i fizički dodir smiruju disanje, otkucaje srca, živčani sustav i potiču lučenje oksitocina i serotonina (“feel-good” hormona). To je doslovno tako da bismo preživjeli. Često zato odrasli u manjku bliske osobe ili fizičkog dodira posežu za stimulansima i svima nam je to nekako opće prihvatljivo. Zašto onda prihvaćamo da nekome od 30 godina treba zagrljaj i topla riječ da se smiri, ili će ista ta osoba zapaliti cigaretu (što je štetno za zdravlje) kako bi smirila tjeskobu, no dijete koje nema nikakav mod samostalnosti, uskraćujemo za jedinu utjehu koju zna -dodir?
Pa što se onda događa kada dijete plače, a mi ne reagiramo na njegove potrebe? Dijete plakanjem komunicira neku svoju potrebu i time doziva roditelje kako bi se ta potreba ispunila, s obzirom da je beba nemoćna sama je ispuniti. Kada pustimo da dijete plače dok ne prestane, ne dogodi se to da je malo dijete magično naučilo samo sebe smiriti (zapamtite da niti većina odraslih nema kapaciteta za tu vještinu), nego dijete nakon nekog vremena shvati da nitko ne dolazi. Nitko neće doći i ispuniti potrebu. Ono ne može računati na svoje roditelje. Komunikacije je uzaludna. Dijete se “gasi”. Dijete nije isplakalo neku svoju potrebu, dijete je isplakalo svoje povjerenje u roditelja. A to je temelj na kojem dijete gradi odnos s roditeljima kasnije, ali i cijeli svijet, svoje uvjerenje o svijetu (“nitko neće doći, nitko mi neće pomoći, sama sam”...).
A čemu to? Da bi dijete “bolje” spavalo? Zaboravljamo da je fiziološki normalno i poželjno da se bebe bude kroz noć, jer tako dobiju blizinu druge osobe, što im osigurava i hranu i termoregulaciju, kao i regulaciju disanja, a sve te tri stvari ključne su za preživljavanje i razvoj. Dodajmo k tome potrebu za sigurnošću i postaje nam jasno da se dijete ne budi bezrazložno. Da je teško? Apsolutno. Ali je nužno i neće trajati zauvijek.

Znate što isto neće trajati zauvijek? To da dijete zaspi za vrijeme podoja.

Dojenje prirodno uspavljuje bebu. Doslovno je i stvoreno da olakša bebi spavanje, i nema ništa prirodnije na svijetu da dijete zaspi na majci za vrijeme podoja. Isto kako bebe najčvršće i najdulje spavaju dok leže na vama, ili u nosiljci. Njima je to najprirodnije i najsigurnije okruženje za spavanje. Da je dobro imati nekoliko načina uspavljivanja da se olakša svakodnevica, apsolutno! Ali otežavati djetetu i sebi, od straha da će se “razmaziti” nečim što mu je fiziološki uvjetovano, prirodno i ima brojne benefite? Čemu? Za koju svrhu? Da bi dijete kasnije bilo samostalnije? E pa onda opet idemo obratiti pažnju na ono što kaže struka i istraživanja. Jer zapravo, djeca kojoj su kao bebama ispunjene potrebe, djeca koja su često nošena i mažena, imaju puno mirniji živčani sustav i veće povjerenje u sebe, svoje sposobnosti i okolinu, te su upravo zbog toga najčešće hrabrija, opuštenija i samostalnija od djece koja su puštena da “očvrsnu”.
A što kod ovog dijela gdje je dijete egocentrično i nezrelo? Dijete je nezrelo jer kaska u razvoju, pogotovo emocionalno, jer mu potrebe nisu bile ispunjene. Do egocentričnosti dolazi jer dijete uči da je “samo na svijetu” odnosno da ne može računati na druge. Ono će se brinuti samo sa sebe, i ispunjavati samo svoje potrebe, jer koja mu je alternativa? To je ono što to dijete zna o svijetu.
Što se tiče postavljanja granica, one su jako bitne, razvojno iznimno, no moraju biti primjerene dobi. A dijete će granicu puno bolje prihvatiti od nekoga s kim ima sigurnu povezanost, nego od nekoga koga smatra da nije osoba od povjerenja. Pravi autoritet se ne gradi strahom, već poštovanjem. Poštovanje se ne gradi ignoriranjem. Doći će do trenutaka u odrastanju kada će ih nešto frustrirati i morat će vježbati upornost i strpljenje. Doći će situacije kada će roditelj postaviti granicu koja će dijete užasno isfrustrirati. No zašto bi tome pridonijelo to da im je živčani sustav nesiguran i reaktivan? Da su već kao djeca anksiozna? Neće. Pridonijet će im to da se osjećaju ugodno i sigurno u svom tijelu i svojoj okolini, jer će svoj fokus moći staviti na zadatak, a ne biti preopterećeni frustracijom koji ne mogu regulirati.
A kako budu rasli i kako s njima želimo i tražimo povezan odnos na temelju povjerenja, kako da ga izgradimo ako smo ih od prvih dana naučili da nećemo doći kada smo im potrebni? Da ćemo ih samo ostaviti, iako si oni ne mogu sami pomoći? Hoćemo li se onda čuditi što se izmiču iz našeg zagrljaja, ili ne žele s nama dijeliti svoj život?
Ili ćemo imati odnos izgrađen na sigurnosti? Odnos na bazi povjerenja i “vidim te”, “čujem te”, “tu sam za tebe”, “nisi sam”? Odnos gdje smo prvi kojem nešto ispričaju i podijele kada se dogodi nešto teško? Gdje dođu po zagrljaj kada im je potreban i daju ga nama kada vide da nama treba?Taj odnos ne gradi se preko noći, niti kada je dijete dovoljno odraslo da bude verbalno. Bebe su iznimno svjesna bića još u maminom trbuhu, i temelji se grade od prvog dana. Razlog zašto kada čuješ plač svoje bebe I želiš je odmah umiriti je zato što je to prirodno i potrebno. Bebe plaču da bismo mi reagirali. Bebe plaču da bismo mi znali da smo im potrebni. Bebe za svoje preživljavanje, zdravlje i dobrobit trebaju biti nošena, mažena, voljena. Bebe trebaju biti “razmažene”. Zato, molim te, razmazi svoju bebu.
P.S Tvoja bebe neće se zauvijek uspavljivati na tebi, ili dojenjem. Neće se zauvijek buditi kroz noć. Vjeruj mi, sve to prođe i brže nego što misliš. Sva se djeca od toga odviknu prije ili kasnije, bez potrebe da im kroz taj proces stvaramo traumu ili narušavamo naš odnos s njima.

Piše: Una Pašić Gregović, doula i edukatorica
Photo: Stoodio Soo
Web: www.una-bridged.com
Instagram: https://www.instagram.com/una.bridged/

Powered by:

www.intimina.com    
https://www.instagram.com/intimina/      
https://hr-hr.facebook.com/IntiminaHrvatska/

S ljubavlju,
Una